Subota, 11. oktobar 2008.
I ovaj dan je počeo, kao i mnogi prethodni, sa tragovima umora i nezadovoljene potrebe za snom. Uz to, nije lako započinjati dan velikim temama - u ovom slučaju Kosovom. U kući, komšiluku, na pijaci, na poslu - svuda se priča o odluci Vlade u Podgorici da prizna Kosovo. Reakcije ljudi su emotivne, ljutite…Čudi me, jer je sve bilo očekivano, najavljeno... Iz Beograda slušamo čitav arsenal nepopularnih mjera koje treba preduzeti prema Podgorici od istih onih ljudi kojima su usta puna Evrope. Ništa neočekivano od političara, ne palite se ljudi!!
Tradicionalno emotivan odnos naroda u Crnoj Gori prema Kosovu namjerava da iskoristi opozicija, koja za ponedjeljak najavljuje proteste. Kolone automobila i danas u protestnoj vožnji ulicama Podgorice. Mnogo mladih ljudi u toj koloni. Pitam se zar bolje nijesu umjeli da osmisle ovaj lijepi subotnji dan?
Nedjelja, 12. oktobar 2008.
U potrazi sam za stanom i hitam da pogledam jedan. Na nevidjeno, odluka je, osjećam , već pala. Odgovara mi lokacija, cijena – izuzetno prijatni stanodavac...Uzbudjena sam. Već, dugo imam jaku potrebu da se osamostalim, ali nikako da sklopim kockice. Znam kasnim sa tom odlukom, kao i značajni dio moje generacije. To je još jedna od mnogih posledica zakašnjele tranzicije. Lutali smo...
E da, crnogorsko priznanje Kosova i dalje je u vrhu medijske pozornosti...Opozicija za sjutra sprema proteste. Rado bih se teleportovala u Francusku Polineziju.
Ponedjeljak, 13. oktobar 2008.
Gledam na televiziji, u Londonu protest povodom globalne finansijske krize… Kod nas partije i dalje i isključivo odredjuju dnevni red protesta.One su mi jasne, ali ljudi nijesu. Gdje su da podrže ljekare, prosvjetare...žrtve zločina, da se solidarišu? E tu tekovinu još nijesmo uvezli a kad ćemo ne znamo. Sa kolegama pijem kafu uoči najavljenog mitinga opozicije protiv odluke vlade da prizna Kosovo. Ugostitelj nas uslužuje, ali nas i opominje da brzo zatvara zbog protesta. " Imate li tablu sa nazivom lokala na ćirilici “, u šali dobacuje kolega za stolom. Krećem nevoljno na zadatak. Dosta mi je više protesta sa zapaljivim dnevnim redom. Neredi. Huligani su krenli na policiju, skupštinu... Polupali su nekoliko izloga, bilborda, žardinjera po gradu...Sve je brzo završeno. Izvještaji su poslati redakcijama, sjedim sa kolegama u kafeu u centru Podgorice. Prepričavamo jedni drugima doživljaje, jer smo se svi bili razbježali na razne strane...
Utorak, 14. oktobar 2008.
Bilo je lakše povrijedjenih kolega. Protestuju medijske asocijacije, novinarska udruženja. Traže posebnu zaštitu za novinare, snimatelje, fotografe. Čini mi se da je to nemoguće, jer u želji za vjerodostojnijom pričom, što boljom fotografijom ili video zapisom – svi rizikujemo. I taj rizik je dio naše profesije. Ja sam na protestu imala punu zaštitu policije. Situacija je sljedeća... Policajac mi daje kacigu i kaže:”Drži”. Pridržavam dok on i njegove kolege stavljaju gas maske. Shavatam da slijedi suzavac, ali nijesam raspoložena da ga gutam , a ni da plačem. Tugeljavo pitam policajca. A meni? Čovjek me bukvalno uzima u naručje i sklanja iz situacije. Naredjenje je glasilo:”Tu stani, luda ženo”!
Srijeda, 15. oktobar 2008.
Utrnula sam od umora. Danima radim kao mašina i vremena za život van posla nema. To nije ono što želim. Tražim način da izadjem iz bubnja... Nije dobro kada vam posao postaje opsesija... Dobro je što sam svjesna sebe...
Četvrtak, 16.oktobar 2008.
Laganije započinjem dan. Nema puno dogadjaja u najavi. Ne mogu a da ne primjetim da je posljednjim odlukama i potezima opozcija samu sebe nokautirala. Tako je to kad zajedno hoće nacinalisti i tzv. evropejci. Toliko o tome... Večeras je prijem kod američkog ambasadora u Podgorici. Predstavlja nam svoje nove saradnike, zadužene za medije... Dobar je domaćin. Sa prijema sa kolegama produžujem u grad. U kafani nam se pridružuju kolege iz Beograda, koje je posao doveo u Podgoricu. Brzo smo pretrčali situaciju u Crnoj Gori, jasna da jasnija ne može bit, i lako se selimo na veselije teme.
Petak, 17.oktobar 2008.
Dan uoči, vikenda skraćujem obaveze. Planiram odlazak na more u prelijepu Boku. Radujem se opuštanju, druženju sa familijom i prijateljima. Dugujemo to sebi i jedni drugima.
