Dostupni linkovi

Autor Nepodnošljive lakoće postojanja, Posljednjeg valcera ili Šale, jedan je od najpoznatijih čeških autora u svijetu. Ali ne i u svojoj domovini. Ovih je dana medjutim postao vijest broj jedan, čak i u Češkoj Republici. Optužili su ga naime da je 1950. godine policiji prokazao svog prijatelja kao "zapadnog agenta". Kundera, koji s češkim medijima uglavnom ne razgovara, opovrgava sve navedeno.

Optužbe o kojima je riječ objavio je praški tjednik Respekt. Tekst od 4.000 riječi čita se ovih dana kao najbolji triler. Jedan od autora – Adama Hradlek, inače istraživač na praškom Institutu za ispitivanje totalitarnih režima, tvrdi da je sasvim slučajno, u ključnim policijskim dossierima pronašao i podatke o intelektualcima emigrantima.


U martu 1950. godine Miroslav Dvoracek, antikomunistički špijun koji je radio za Češku emigraciju, stigao je u Prag kako bi regrutirao rukovodstvo jedne poznate hemijske firme. Slučajno naletivši na staru prijateljicu Ivu Militku, na nekoliko je sati ostavio svoj prtljag kod nje u studentskom domu. Iznenadjena njegovom posjetom, Iva je svom momku Miroslavu Dlasku kazala da je Dvoracek stigao u Prag, a ovaj je opet informaciju prenio svom kolegi sa studija Milanu Kunderi. I, prema policijskim spisima, Kundera je bio taj koji je odmah prijavio policiji, a ovi su istog momenta pretresli studentsku sobu Ive Militke. Jiri Reichl čita policijski zapisnik:

"Dossier kazuje da su čovjeka uhapsili plzenjski policajci. Na osnovu zapisnika, dvojica detektiva su čekala Dvoraceka pred sobom Ive Militke. On je stigao oko 8 uveče i bio uhapšen."

Dvoracek je osudjen na smrtnu kaznu koja je preinačena u 22 godišnju robiju, odnosno teški rad, a na kraju je odslužio 14 godina.


Nije tajna da je Kundera, kao i većina njegovih vršnjaka, duboko vjerovao u socijalističke ideale. I baš kao i većina intelektualaca i Kundera se poslije pretvorio u žestokog kritičara komunističkog režima. Njegove priče i romani crnohumorno odslikavaju sve pojavne oblike tog doba- izdaju, prevaru, denunciranje…Nije zato nimalo čudno što su svi šokirani viješću da je mladi Milan Kundera saradjivao s policijom. 79-togodišnji pisac koji već 30 godina živi u Francuskoj i uglavnom se u svojim djelima bavi problemima identiteta, ovih je dana srušio svoje dugogodišnje ignorisanje čeških medija. U interview za češku novinsku agenciju ČTK cijelu je priču nazvao laži kojoj je cilj da ga se diskreditira uoči Frankfurtskog sajma knjiga.

"Zaprepašten sam, nisam očekivao, ništa do juče nisam o tome znao, i to se nije desilo. Kako može neko nešto učiniti bez ikakvog motiva. Ja znam da moje ime stoji u tom zapisniku, ali kako je tamo stiglo za mene je misterija. Kako mogu izdati nekoga koga niti ne poznajem."

Nekoliko ključnih ljudi u cijelom slučaju, poput Ivinog momka Dlaska, sada su mrtvi. Osim toga, ne postoji nikakav dokument koji je Kundera s policijom potpisao. Ali Reichl tvrdi da su papiri kojima Institut raspolaže autentični, i razočaran je Kunderinom reakcijom:

"Odbacujem svaku pomisao da je riječ o atentatu na autora uoči Sajma knjiga. Institut ostaje pri svemu što je objavio Adam Hradilek zato što je sve potkrijepljeno, ne jednim, nego s više dokumenata i priznanja osoba koje su učestvovale u ovom slučaju."

Slučaj Kundera ostavlja mnogo više pitanja, nego što daje odgovora. Je li istina ovo što je rečeno? Ako jeste, što je Kunderu rukovodilo da prijavi čovjeka kojeg ne poznaje? Je li to sve skupa danas važno? Govoreći iz Švedske gdje bračni par Dvoracek danas živi, Miroslavova supruga Marketa kaže da odgovori ne mogu promjeniti ništa:


"Uopšte nije bitno da li je neko poznat ili anoniman strpao Mikea u zatvor. On je u rudnicima urana proveo 14 godina i to je ono što je važno."

A kad smo već kod neodgovorenih pitanja, ima jedno na koje Kundera nije dao odgovor u svojoj priči Šala, koja govori upravo o izdajama.


"A što ako historija samo zbija šalu s nama?"

Priznati češki pisac prijavio špijuna

Piše: RACHEL DONADIO , The New York Times


Češki Institut za studije totalitarnih režima objavio je izvještaj u kome se navodi da je Milan Kundera, jedan od najpoznatijih istočnoevropskih pisaca, prijavio špijuna policiji. Institut je saopštio da je 1950. godine, mnogo prije nego je postao poznat po romanima “Nepodnošljiva lakoća postojanja” i “Šala”, Kundera, koji je tada imao 21 godinu, prijavio lokalnoj policiji gosta studentskog doma gdje je živio. Policija je ubrzo uhapsila Miroslava Dvoraceka, koji je prebjegao u Njemačku 1948. godine i kojeg su navodno regrutovale antikomunisti, koji su imali podršku SAD, da špijunira češku vladu. On je osuđen na 22 godine zatvora. Dvoracek je jedva izbjegao smrtnu kaznu, koja je bila uobičajena kazna za špijunažu, i na kraju je odslužio 14 godina, uključujući teški fizički rad u rudniku urana.

Ovi navodi mogli bi umanjiti moralnu stranu Kundere kao zagonetnog kritičara totalitarnog razjedanja svakodnevog života.

Kundera je žestoko odbacio ove navode.


“Ja žestoko odbacujem ove optužbe, koju su čista laž”, rekao je on u saopštenju kojeg je objavio francuski izdavač “Gallimard”.


U intervjuu češkoj novinskoj agenciji CTK, Kundera je takođe optužio medije da “vrše atentant na autora”.


Izvještaj o Kunderi

Izvještaj dalje govori o iritantnom odnosu Kundere sa svojom bivšom zemljom. On je bio odan član Komunističke partije sve do sovjetske invazije 1968. godine, kada je otpušten sa mjesta nastavnika i kada je zabranjen njegov rad. Nakon što je izbačen iz partije 1970. godine, Kundera je 1975. godine emigrirao u Francusku, ima francusko državljanstvo, a tamo danas živi. On je poštovan, ali ne i voljen u Češkoj Republici, gdje mnoge njegove knjige, pisane na francuskom, nisu do sad prevedene.


U intervjuu za CTK, Kundera je rekao: “Moje pamćenje me nije prevarilo. Ja nisam radio sa tajnom policijom”.


Ali, tvrdnje Instituta ga ne dovode u vezu sa tajnom policijom. Umjesto toga, sa kombinacijom specifičnosti i misterije, izvještaj lokalne policije iz tog vremena navodi da je “Milan Kudera, student, rođen 1. aprila, 1929., u Brnu, sa prebivalištem u praškom studentskom domu”, otišao u lokalnu policijsku stanicu 14. marta, 1950.godine, i dao izjavu o Ivi Militki, drugom student iz doma.


Prema toj izjavi, Kundera je saznao da je Militka rekla jednom drugom studentu da je upoznala Dvoraceka, koji je kazao da je dezertirao iz češke vojne službe i prebjegao u Njemačku. On je zamolio Militku da mu “čuva” torbu. Nakon što ih je Kundera obavijestio o torbi, policija je sačekala Dvoraceka da se vrati, otkrila da ima lažne dokumente i potom ga uhapsila.


U torbi su bile “dvije kape, dva para rukavica, dva para naočala i krema”.


Ove tvrdnje su tek sada izašle na vidjelo, više od 50 godina nakon hapšenja, kada je istraživač Instituta za studije totalitarnih režima prije nekoliko mjeseci “slučajno” naišao na policijski izvještaj, izjavio je Vojtech Ripka, direktor Sektora za dokumentaciju pri Institutu. Institut, koji je otvoren u februaru, osnovala je vlada kako bi istražio komunističku i nacističku prošlost Češke Republike.


Istraživač Adam Hradilek je istraživao slučajeve kao što je onaj o Dvoraceku: Česi koji su prebjegli u Njemačku nakon komunističke invazije na Čehoslovačku 1948. godine, te se vratili da špijuniraju vladu u Pragu. Hradilek i njegov kolega, Peter Tresnak, objavili su izvještaj u ponedeljak u češkom sedmičnom političkom magazine “Respekt”. Martin Simecka, glavni urednik “Respekta”, izjavio je da ne sumnja u istinitost policijskog izvještaja. Simecka je izjavio da su kojim slučajem češke vlasti znale za ovaj dokument tokom 70-ih, one bi ga možda iskoristile protiv Kundere.


Dvoracek je doživio moždani udar u junu ove godine i više ne može govoriti, izjavila je njegova žena u telefonskom intervjuu iz njihovom doma u Švedskoj, gdje žive otkako je Dvoracek pušten na slobodu 1964. godine. Ona je kazala da joj je Hradilek u junu pokazao kopiju policijskog izvještaja gdje se navodi Kundera, te da ga je ona pokazala svom mužu. “Da, on je ga razumio, ali to nije ništa promijenilo.On je samo odmahnuo rukom. Nakon cijelog života, to ništa ne znači. Sada je prekasno”, rekla je ona. Ona je izjavila da njenog muža nije briga ko ga je prijavio. “Njemu stvarno više nije važno da li je to bio neki poznati ili nepoznati informator”, dodala je ona. Kaže da nije očekivala ni izvinjenje niti objašnjene od Kundere. “Ne,ne,ne – to je irelevantno. Da se izvine nakon 58 godina? Ne”.


Direktor Instituta Ripka kaže da je razočaran što Kundera ne odgovara konkretnije.


“Mi smo razočarani što Kundera konkretno ne iznosi detalje o ovom slučaju, zbog toga što on definitvno zna više informacija”, kaže Ripka. On je demantovao Kunderine tvrdnje da ga je Institut neporavdano prozvao. “Mi stvarnno ne istražujemo arhive samo da bi našli atraktivne informacije za medije”, dodao je Ripka.

Roberto Calasso, Kunderin blizak prijatelj i direktor Kunderinog italijanskog izdavača “Adelphi”, kaže da ove tvrdnje proizlaze iz “snažne gorčine koje Češka ima prema Kunderi”.


Neki su vidjeli ovaj izvještaj u drugačijem svjetlu.


“Rekao bi da je to u Kuderinom ili karakteru bilo koga ko je bio tako mlad i toliko posvećen Komunističkoj ideji”, izjavio je Michael Kraus, rođeni Pražanin i profesor na Middlebury Collegeu u Vermontu. Kraus je bio član Savjetodavnog odbora koji pomogao osnivanje Instituta.


Iako su Kunderini pogledi kasnije evoluirali, on je u to vijeme bio “istinski vjernik”, kaže Kraus.


“U slučaju da je on to i uradio, Kundera je jednostavno izvršavao svoju patriotsku dužnost, kako ju je on vidio”.


U intervjuu objavljenom u “The New York Times-u” 1985. godine, Kundera je govorio o svom uvjerenju u privatnost.


“Mi živimo u dobu u kome se privatni život uništava. Policija ga je uništavala u komunističkim državama, novinari to čine u demokratskim državama, a malo po malo ljudi gube svoj ukus za privatnim životom i njegovim smislom”, rekao je Kundera u intervjuu.


Izvještaj o Kunderi takođe je podsjetio na slučaj njemačkog pisca i Nobelovca Guntera Grassa, koji je 2006. godine objelodanio da je kao mladić bio dobrovoljac SS divizije tokom Drugog svjetskog rata.
  • 16x9 Image

    Sabina Čabaravdić

    Rođena u prošlom stoljeću. Sasvim slučajno, umjesto pravo završila novinarstvo, već sa 17 se zaljubila u radio i ostala radijski novinar, usprkos izazovima i ponudama s TV-a. Najprije Radio Sarajevo, a potom Radio Slobodna Evropa, koji se 31. januara 1994. godine prvi put oglasio upravo njenim glasom.

XS
SM
MD
LG