Dostupni linkovi

Počelo suđenje Perišiću


Momčilo Perišić u sudnici Haškog tribunala

Nakon nekoliko odgađanja, na Haškom sudu konačno je počelo suđenje Momčilu Perišiću, bivšem načelniku glavnog štaba obrane Srbije, optuženog za niz zločina u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije, poput pomaganja paravojnih srpskih formacija, vojske Republike Srpske i takozvane Srpske Krajine s logistikom potrebnom za počinjenje ratnih zločina protiv nesrpskog stanovništva.

Autor: Goran Jungvirth

Tužitelj Mark Harmon je u uvodnoj riječi optužnice protiv Momčila Perišića objasnio pozadinu karijere optuženog, najmoćnijeg vojnog zapovjednika u državi, nastalu u krvavim ratnim sukobima tijekom devedesetih godina na području bivše Jugoslavije. Bez obzira na upletenost u mnoge vojne operacije, haško Tužiteljstvo ga tereti za tri zločina po 13 točaka optužnice: opsadu Sarajeva, granatiranje Zagreba i zločin u Srebrenici. Riječima sudske prevoditeljice:

„Mi tvrdimo u optužnici, časni Sude, da su ove zločine planirali, podsticali, naređivali, izvršavali i u njima pomagali podčinjeni generala Perišića u vojsci Republike Srpske. U optužnici se navodi da je general Perišić podsticao i podržavao izvršavanje ovih zločina, uz puno znanje da će vojna pomoć koju on pruža značajno doprineti izvršavanju ovih zločina.“

Očito zbog predočavanja tajnih dokumenta koji inkriminiraju bivšu srpsku državu i njezinu ulogu u ratovima na području bivše Jugoslavije, veliki dio tužiteljeve uvodne riječi održan je na sjednici zatvorenoj za javnost. No, na javnoj sjednici je potvrđeno da će optužba pokušati dokazati vezu između Jugoslavenske Armije i države Srbije u pomaganju srpskih snaga u vršenju genocida u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj:

„Da bi se ostvarila državna politika krnje Jugoslavije, naime, stvaranje uslova za uspostavljanje jedinstvene države srpskog naroda, JNA je za sobom ostavila ogromne vojne rezerve i opremu na korišćenje vojsci Republike Srpske, a posle toga je SR Jugoslavija i Vojska Jugoslavije nastavila da bosanskim Srbima i Srbima u Krajini pruža tajnu vojnu pomoć, kršeći time i domaći zakon Jugoslavije kao i Rezoluciju Ujedinjenih nacija i radeći sve suprotno javnim izjavama političkih i vojnih rukovodilaca SRJ.“

Iako se radi o uvodnoj riječi, tužitelj Harmon je već prikazao nekoliko dokumenata koji govore o pomaganju srpskih vojnih snaga van Srbije, kao i dokaze o plaćanjima vojne penzije bosanskim Srbima od strane države Srbije, poput one Ratku Mladiću. Perišić je, prema optužbi, svojim propustima kažnjavanja ratnih zločina podstrekao svoje podređene da ih čine i dalje, te da se stvori klima nekažnjavanja. S druge strane, svoju moć nad podređenim vojnicima bosanskih i hrvatskih Srba pokazao je prilikom njihovog kažnjavanja, ali ne zbog ratnih zločina nego zbog administrativnih propusta i gubitka teritorija. Kao jedan u nizu dokaza upletenosti Perišića u kontrolu bosanskih Srba predočen je presretnut razgovor bivšeg jugoslavenskog predsjednika Zorana Lilića s optuženim u kojem se dogovaraju garancije da general Ratko Mladić neće biti izručen Haškom sudu, što je Mladić postavio kao uvjet puštanja dva zarobljena francuska pilota. Dijalog Lilića i optuženog Perišića riječima sudske prevoditeljice:

„U tom razgovoru predsjednik Lilić kaže:

- Da se sastanemo, on to može. Da ih dovede zajedno sa nama, on to može. Ja njega razumem, on nikom ne veruje. I to je normalno. On može da ih ostavi u Zvorniku, negde blizu Bijeljine, gde god želi. On to ne mora ni da nam kaže, Momo. On ima tvoju garanciju i moju garanciju, ukoliko to nešto znači. Jebi ga. I to napismeno, ne samo našu reč. Ja ću napisati sada pismo na memorandumu SR Jugoslavije da mu garantujemo da neće biti isporučen tom Tribunalu. Ima Širakovu reč i Slobodanovu garanciju. Ja ne znam što još.“

Tužitelj je optužio Perišića i za kasnije skrivanje traženog ratnog zločinca Ratka Mladića u vojnim objektima u Srbiji. Nakon obraćanja Sudu od strane optuženog, suđenje se nastavlja izvođenjem prvih dokaza optužbe. Mnoge činjenice vezane uz navedene zločine već su utvrđene na Haškom sudu što će prema Tužiteljstvu omogućiti dokazivanje bez ponovnog pozivanja nekih svjedoka i žrtava zločina.

Ratna uloga Momčila Perišića

Ratnom ulogom i odgovornosti nekadašnjeg načelnika Generalštaba VJ za dio dešavanja na prostoru bivše Jugoslavije, kao i o mogućim ishodom suđenja, pozabavio se Radovan Borović.

Opsada Sarajeva
Optužnica bivšeg načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije, Momčila Perišića, tereti po ličnoj i komandnoj odgovornosti za granatiranje Zagreba, opsadu i granatiranje Sarajeva, kao i za zločin u Srebrenici. Perišić je optužen da je pomagao ili podržavao planiranje i izvršenje dela ili je znao za pripremu zločina, a nije ih sprečio, niti kaznio počinioce, pripadnike i komandni kadar Vojske Republike Srpske, odnosno Srpske Vojske Krajine. Nekadašnji vojni saradnik generala Perišića, pukovnik Vojske Jugoslavije Dragan Vukšić, tvrdi da je optužnica protiv Perišića prevashodno podignuta kako bi nekadašnji načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije optužio Slobodana Miloševića:

„Ja ne negiram neke činjenice koje su se u to vreme dešavale, ali zna se ko je donosio odluke, ko je tada žario i palio. Perišić je bio došao u jedno teško vreme na čelo vojske. Ja sam tada bio deo te vojske. On se neprekidno nalazio između dva žrvnja i nakovnja. S jedne strane Republika Srpska Krajina i Republika Srpska, tvrdoglavi ljudi koji su već odavno u nacionalizmu nadmašili svog učitelja Miloševića, a s druge Milošević, koji ga je od pet-šest godina koliko je bio načelnik generalštaba, najmanje tri i po godine smenjivao.“

O tome koliko je proces protiv Perišića obiman govori i podatak da je Tužilaštvo inicijalno predložilo 9000 dokumenata i oko 250 svedoka, ali je na insistiranje Sudskog veća taj broj umanjen. Da li je Perišić, kako stoji u optužnici, mogao znati da su pripadnici 30. kadrovskog centra, među kojima su bili Ratko Mladić, komandant Vojske Republike Srpske i generali Stanislav Galić i Dragomir Milošević, komandanti Sarajevsko-romanijskog korpusa učestvovali u granatiranju Sarajeva i mogao to da spreči, upitali smo nekadašnjeg pukovnika Dragana Vukšića:

„Apsolutno nije. Kako bi mogao? Ja znam, i svedočiću ako bude trebalo, da je on izbegavao mnoge susrete sa generalom Mladićem jer su to mogli da budu samo surovo bezobrazni susreti sa strane generala Mladića, koji se osećao apsolutno suverenim i samostalnim da odlučuje o miru i ratu i Perišić tu na njega nije mogao nikako da utiče. Sećam se reči kad bi nam Mladić brutalno rekao: „Vi se tu provodite po Beogradu, a ja se zajebavam po ovim gudurama, nemate vi meni šta da pričate!“ I to ću da kažem ako budem pozvan da svedočim. Dakle, nije mogao.“

Sva dešavanja navedena u optužnici dogodila su se od avgusta 1993. do novembra 1995. godine, u doba dok je Perišić bio načelnik GŠ VJ, a na toj poziciji ostao je do novembra 1998. godine, kada ga je Milošević, zbog protivljenja da vojska učestvuje u ratnim operacijama na Kosovu, smenio. Taj trenutak smatra se prelomnim u odnosima Miloševića i Vojske Jugoslavije. Postavlja se pitanje da li je general Perišić i njegova uloga u onome što je je Milošević od njega očekivao, ono što je predmet haške optužnice, istovremeno i dokaz da je on bio involviran u sve ratne događaje. Nekadašnji oficir Vojske Jugoslavije, Dragan Vukšić:

„Ne i apsolutno ne! On je došao umesto Mike Stevanovića, komandanta vazduhoplovstva, koji je pre nego je trebao biti imenovan za načelnika Generalštaba rekao Dadi Vujasinović, vašoj pokojnoj koleginici, ono što nije smeo da kaže, a ona je to zabeležila. Ona je to možda i tragično platila životom. Rekao je da je on samo dok dođe za načelnika Generalštaba sa Miloševićem, a posle će skinuti i njega, jer za Stevanovića ni Milošević nije bio dovoljno patriota i Srbin. A onda znate šta bi se bilo desilo da je došao Stevanović. Dakle, to je jedna strašna činjenica. I onda je pet minuta pred imenovanje, kad su se već janjci okretali za slavlje tog Stevanovića, kad su Miloševiću prezentirane činjenice, on više nije imao kuda i morao je da promeni odluku i da imenuje Perišića. To je jedna činjenica koju javnost ne zna.“

Nasuprot ovakvoj tvrdnji, novinar Dejan Anastasijević primećuje da tvrditi kako general Perišić sa mesta načelnika nije mogao da utiče ratna dešavanja i posledice u okruženju, prosto zvuči smešno jer:

„..on je bio načelnik štaba i govoriti da kao načelnik štaba, što je u to vreme bila mnogo važnija funkcija nego, recimo, ministar odbrane, da je to nevažna funkcija i da on s tog mesta nije mogao da utiče, to je prosto smešno. Kad se radi o Srebrenici, to se radi o vrlo ozbiljnoj vojnoj operaciji, pored zločinačkih aspekata koje je imala, koja je uključivala trideset – četrdeset hiljada ljudi. Apsolutno je nemoguće da general Perišić tvrdi da on nije učestvovao u donošenju velikih odluka ili da nije znao ili da nije mogao znati šta se dešavalo u Srebrenici dok je on bio načelnik Generalštaba, naročito s obzirom na to da se ta operacija dešavala uz srpsku granicu.“


U sudskom procesu protiv Perišića, Anastasijević primećuje još jednu komponentu koja bi mogla prevazići i samu eventualnu odgovornost za optužbe koje mu se stavlja na teret, pre svega kada je reč o zločinima u Srebrenici:

„To suđenje bi moglo da ima vrlo važne reperkusije ne samo za penzionisanog generala Perišića, nego i za Srbiju, jer, ukoliko bi se dokazalo direktno učešće Srbije u genocidu u Srebrenici, onda bi to moglo da povuče i neke prilično nezgodne konsekvence, u najmanju ruku diplomatske, a možda čak bi moglo da dođe i do obnove suđenja Međunarodnim sudom pravde u Hagu, gde smo se jedva oslobodili optužbe za genocid.“


Momčilo Perišić predao se Tribunalu 7. marta 2005. godine, istog dana kada je i obelodanjena optužnica protiv njega. U prvom pojavljivanju pred Tribunalom, Perišić se izjasnio da nije kriv ni po jednoj od osam tačaka optužnice za zločine protiv čovečnosti i pet tačaka za kršenje zakona i običaja ratovanja. Pune dve godine bio je na privremenoj slobodi u Srbiji, a u pritvor Haškog tribunala vratio se 18. septembra. Hrvatski sud 1996. godine osudio je u odsustvu Momčila Perišića na 20 godina zatvora zbog otvaranja artiljerijske vatre na Zadar 1991. godine. Protiv Perišića je u Srbiji septembra 2002. godine bila podignuta optužnica za špijunažu, ali je proces prekinut kada se on predao Tribunalu.

Tvrdnja Karadžića o sporazumu sa Holbrukom: istražiti ili ne?

Autori: Simon Jennings i Merdijana Sadović

Richard Holbrooke
Čini se da među pravnim ekspertima ne postoji saglasnost o tome treba li Haški tribunal istražiti tvrdnje Radovana Karadžića o sporazumu sa američkim diplomatom Ričardom Holbrukom (Richard Holbrooke), kojim mu je, navodno, obećan imunitet u zamjenu za povlačenje iz javnog i političkog života. Jedni smatraju da bi ove navode svakako trebalo ispitati, čak i po cijenu da se suđenje otkaže. Drugi, pak, vjeruju da na njih ne treba obraćati previše pažnje, jer samo skreću pažnju sa suštine cijelog procesa, a to je Karadžićeva odgovornost za zločine počinjene za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini.

Bivši predsjednik bosanskih Srba, Radovan Karadžić, nedavno je ponovio tvrdnje da mu je 1996. godine tadašnji američki ambasador pri Ujedinjenim nacijama, Ričard Holbruk, obećao da neće odgovarati za ratne zločine ako se potpuno povuče iz javnog i političkog života. Prema tom sporazumu, Karadžić je trebao ostati nevidljiv sve dok Dejtonski mirovni sporazum ne bi bio u potpunosti primijenjen.

Međutim, Karadžićevim hapšenjem u julu 2008. godine taj sporazum je, kako on sam tvrdi, prekršen. Karadžić se do sada već tri puta pojavljivao pred sudijama Haškog tribunala i sva tri puta je iskoristio tu priliku da pomene ovaj navodni dogovor. i dok jedni smatraju da njegovim tvrdnjama ne treba davati nikakav značaj, drugi misle da bi tribunal trebao poduzeti ozbiljnu istragu kako bi se konačno ustanovilo šta je od svega toga istina.

Čini se, pak, da se svi slažu oko jedne stvari, a to je da je neka vrsta dogovora između Holbruka i Karadžića ipak postojala. Među njima je i direktor neprofitne organizacije Javno međunarodno pravo i politika, Džim Huper (Jim Hooper):

„Imam osjećaj da je došlo do neke vrste dogovora između Holbruka i Karadžića. Da li je to bio zvanični sporazum, to ne znam. Ne bih ulazio u te pretpostavke, jer ih ne mogu dokazati. Ali mislim da ima dosta dokaza koji ukazuju na to da je postojao dogovor između zapadnih sila i Karadžića da će se on povući iz politike i javnog života, a zauzvrat se niko neće previše truditi da ga pronađe i privede pravdi. Mislim da postoji dovoljno dokaza, čak i u arhivi samog Tribunala, koji mogu ovo potkrijepiti.“

Prilikom svog trećeg pojavljivanja pred sudijama Haškog tribunala u septembru, Karadžić je izjavio da Holbruk nije govorio samo u ime Amerike, već da je o tome postojala saglasnost svih članica Vijeća sigurnosti UN-a, a to je institucija koja upravlja Tribunalom.

Pretprocesni sudija Jan Bonomi (Iain Bonomy), tom prilikom je rekao da će sudsko vijeće razmotriti Karadžićev zahtjev da se u njegov predmet uvrste dokazi koji bi potkrijepili ove tvrdnje, ali ga je i upozorio na to da bi njegovi napori mogli biti uzaludni:

"Imajte na umu da postoji jedna pravna nedoumica u vezi sa vašim podneskom, a tiče se pitanja da li jedna osoba kao što je Holbruk može poduzimati bilo šta u ime Tribunala. Tu nedoumicu mora riješiti Sudsko vijeće. Drugim riječima, sve da je to što ste rekli i istina, pitanje je da li bi to imalo ikakvog utjecaja na rad nezavisnog međunarodnog Tribunala. “

S druge strane, tužioci Tribunala tvrde kako taj navodni sporazum nema nikakvu važnost za sam Tribunal, te su od sudija zatražili da odbace Karadžićev zahtjev za uvođenje dokaza koji bi eventualno potkrijepili njegove tvrdnje.

Ovaj stav dijeli i branilac pri Haškom tribunalu, Majkl Karnavas (Michael Karnavas):

„Ja ni najmanje ne sumnjam u to da je Holbruk dao Karadžiću te garancije, ali niko ne zna da li je za to imao dozvolu američkog predsjednika, ili ne. Ali sve i da je predsjednik Sjedinjenih američkih država lično dao te garancije Karadžiću, to ne bi puno vrijedilo, jer i ova zemlja je samo jedna od članica Vijeća sigurnosti UN-a. U međunarodnom kontekstu, na jednom međunarodnom tribunalu, takav sporazum bi bio besmislen, jer nijedna zemlja ne može nekom garantirati da neće odgovarati za zločine pred nekim međunarodnim sudom.“

Međutim, tužilac u slučaju protiv bivšeg jugoslovenskog predsjednika Slobodana Miloševića, Džefri Najs (Sir Geoffrey Nice), smatra da bi izbjegavanjem da do kraja ispita ove navode Tribunal mogao izgubiti kredibilitet:

„Ako sad pokušaju zataškati ovaj problem, time će samo ići na ruku pobornicima teorije zavjere i protivnicima Tribunala.“

Najs smatra da je istraga neophodna jer se detalji navodnog sporazuma, zavisno od toga kako ih Karadžić bude predočio, mogu odraziti na samo suđenje. On takođe ukazuje na posljedice koje bi nepoštivanje ovog dogovora, ako se pokaže da je on postojao, imalo na buduće sporazume kojima se pokušavaju okončati sukobi u nekoj zemlji. Kao primjer naveo je sporazum koji međunarodna zajednica možda pokušava sklopiti sa sudanskim predsjednikom Omarom Al-Baširom (Al-Bashir), kako bi se zaustavilo nasilje u Darfuru. Mnogi smatraju da bi Al-Bašir trebao odgovarati za ratne zločine pred Međunarodnim krivičnim sudom u Hagu, ali sasvim je moguće da će mu se ponuditi imunitet u zamjenu za povlačenje sa političke scene. Stoga, Najs upozorava:

„Ako Zapad, s jedne strane, pokušava sklopiti sporazum sa Al-Baširom, a s druge strane se ograđuje od sporazuma koji je taj isti Zapad postigao prije toga s Karadžićem, šta se onda može očekivati od Al-Bašira? Ovo pitanje ukazuje na to da postoji jasna granica između politike i prava, ali toga se ne treba stidjeti. To je stvarnost u kojoj živimo.“

Najs dodaje da se pitanjem navodnog sporazuma između Holbruka i Karadžića treba pozabaviti bez odlaganja:

„Ako se ovaj Sud nekim pitanjima ne bude bavio zbog svog kratkoročnog interesa – čak i ako je to skraćivanje suđenja, npr. – jedino što će postići biće nagomilavanje problema i njihovo odlaganje za kasnije.“

Međutim, Džim Huper se pita da li je Karadžićevo suđenje prava prilika za dugu istragu o navodnom sporazumu o njegovom imunitetu, te da li bi se stavljanje ovog problema u prvi plan samo išlo na ruku Karadžiću:

„Ono što me brine je to da Karadžić svojom pričom o navodnom dogovoru s Holbrukom jednostavno želi skrenuti pažnju sa svoje odgovornosti za zločine. On želi stvoriti dojam da je on nedužna žrtva, te da je pravi krivac Zapad, jer nije ispoštovao svoj dio navodnog sporazuma. Ali ja se ne slažem s tim. Nema nikakve sumnje da Karadžić snosi veliki dio odgovornosti za etničko čišćenje koje je izvršeno u Bosni za vrijeme rata i smatram da pažnja mora biti usmjerena upravo na to. Naravno, ako se Tribunal želi baviti navodnim sporazumom u okviru te šire slike, onda nemam ništa protiv. Ali nikako ne bih volio da se Karadžiću pruži prilika da se dodvorava svojoj publici u samoj Srbiji i da na bilo koji način opravdava svoje postupke.“

Suđenje Šešelju: Istraga o izvoru informacija na koje se pozvao optuženi

Autor: Branka Trivić

Vojislav Šešelj
Sudija Haškog tribunala Jean Claude Antonetti dao je nalog srpskim vlastima da u roku od dva meseca sprovedu istragu i utvrde identitet autora, ali i da dostave sve informacije, snimke ili druge elemente za utvrđivanje izvora njihovih tvrdnji u dva teksta koja je dnevni list "Kurir" objavio 27. i 28. juna ove godine, a na čije se izvode tokom suđenja pozivao optuženi Vojislav Šešelj, tražeći da se proces protiv njega obustavi. Kako udovoljiti ovom zahtevu, a istovremeno ne prekršiti zakon Srbije o javnom informisanju koji novinara štiti od prinude da otkrije svoje izvore informacija?

Srpski tabloid u junskim tekstovima tvrdi da se pokojni premijer Zoran Đinđić 14. avgusta 2000. godine u švajcarskom Luganu neformalno sastao sa bivšom tužiteljkom Carlom del Ponte, a da se u razgovor u jednom momentu ubacio i pokojni sudija Haškog tribunala Richard May. Smisao tih tekstova je da je tokom tih navodnih razgovora pomenutih ličnosti već unapred dogovoreno da se Vojislav Šešelj isporuči Tribunalu u Hagu.

U jednom trenutku tih navodnih razgovora, prema pisanju "Kurira", Zoran Đinđić kaže Carli del Ponte: "Sklonite Šešelja iz Srbije", a zatim je pita: "Koji je, po vama, prioritet Vojislav Šešelj?". Na to pitanje tužiteljka, navodno, odgovara: "Vi ćete najbolje sagledati ko će novoj vlasti smetati, pa ćemo na vaše predloge uvek odgovoriti pozitivno… Ukoliko Radikali remete političku situaciju, neka Šešelj bude na udaru, a vaši pravnici neka usmere optužnicu u željenom pravcu…"

Portparol Okružnog suda Ivana Ramić potvrdila je da je Veće za ratne zločine tog suda primilo zahtev Sudskog veća Haškog tribunala i da će slučaj biti dodeljen na rad postupajućem istražnom sudiji koji će istražiti sve okolnosti u vezi sa pomenutim tekstovima. Ona, međutim, nije otkrila kako će se istraga odvijati.

Na pitanje da li nadležni organi Srbije moraju odgovoriti na ovaj zahtev Sudskog veća Tribunala u Hagu, advokat Slobodan Šoškić odgovara potvrdno:

"Nesumnjivo je da smo kao država u obavezi da odgovorimo. Saradnja i pravosudna pomoć određeni su članom 29 statuta Međunarodnog tribunala u Hagu i tom odredbom je predviđeno da države moraju sarađivati sa Međunarodnim sudom u istrazi i tokom gonjenja osoba optuženih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava."

Bez obzira o kojem je mediju reč, da li je u pitanju drečavi politički tabloid ili ozbiljno glasilo, postavlja se pitanje kako ovaj zahtev Haškog tribunala korespondira sa zakonom, ne samo ove zemlje, koji novinare štiti od prinude da obelodanjuju svoje izvore informisanja.

Pomoćnik ministra kulture Dragan Janjić, koji je zadužen i za medije, kaže da novinar ima pravo da odbije da otkrije svoje izvore. Dodaje da srpski sud u odnosu na ovaj zahtev Tribunala mora da se ravna prema zakonodavstvu svoje zemlje.

A Nadežda Gaće, predsednica Nezavisnog udruženja novinara Srbije, podseća na bitne odrednice Zakona o javnom informisanju usvojenog posle 5. oktobra 2000. godine:

"U njemu postoji odrednica koja štiti novinara da ne mora da otkrije svoje izvore informisanja. To je potpuno prirodno i normalno jer ako bi bilo suprotno, to bi značilo da svi mi radimo za tajne službe. Dakle, novinar ima pravo da štiti svoj izvor informisanja."

I advokat Šoškić navodi da Zakon o informisanju štiti novinara od prinude da otkriva svoje izvore:

"Odredbom člana 32 Zakona o javnom informisanju predviđena je novinarska tajna, kojom se ističe da novinar nije dužan da otkrije podatke u vezi sa izvorom informacije, osim uz jedno ograničenje, a to je ako se podaci odnose na krivično delo, odnosno učinioca krivičnog dela, za koje je zaprećena kazna zatvora najmanje pet godina. Dakle, kada su u pitanju tako teška krivična dela, onda novinarska tajna više ne važi i novinar se ne može pozivati na nju."

Bruno Vekarić, portparol Tužilaštva za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu, ističe da haški zahtev nije upućen Tužilaštvu nego Veću za ratne zločine, ali dodaje:

"Ovo je neuobičajen zahtev, do sada ga nismo imali ovde u Srbiji, pa makar se radilo i o "Kuriru" koji zaista ne bira sredstva u svom obračunu sa onim što je iole demokratsko u ovoj zemlji. Dakle, kao građanin Srbije ne mogu da shvatim da se nekome guši pravo na zaštitu izvora, što je i evropska kategorija i sastavni deo Povelje."

U Haškom tribunalu je danas, zbog Bajrama, neradni dan, tako da nismo uspeli da dođemo do tamošnjih predstavnika za javnost, a Matijas Helman (Hellman), predstavnik Kancelarije Tribunala u Beogradu, rekao nam je da je video zahtev Suda u Hagu, ali da će više informacija imati narednih dana:

"Izgleda da je zahtev ovog Suda zapravo zadovoljavanje onoga što je tražio Vojislav Šešelj, da se ti članci razmotre na neki način, ali sada nisam u mogućnosti da to zasigurno kažem, odnosno malo mi je teško da to tumačim jer nisam razgovarao ni sa kim iz tog sudskog veća niti sam tražio više informacija."

Nikada ne bih smatrala da nešto što je objavio "Kurir" treba da bude trag za Haški tribunal, kaže Nadežda Gaće:

"Oni imaju pravo i to su nam prosledili, ali zaista mislim da naše Tužilaštvo za ratne zločine treba na drugi način da prikuplja podatke za Haški tribunal, a ne preko tekstova objavljenih u žutoj štampi, što je u Srbiji zapravo politički tabloid."

Upitan kako će teći istraga koju je od nadležnih organa Srbije tražio Haški tribunal, Slobodana Šoškića kaže:

"Redakcija će biti dužna da otkrije autore tih tekstova, pa će naši istražni organi obaviti razgovore sa autorima tih tekstova i od njih pokušati da saznaju podatke o izvoru informacija koje su izneli u svojim tekstovima. Oni se onda mogu pozvati na novinarsku tajnu, ukoliko im se u tim razgovorima ne predoči da je eventulano po sredi neko teško krivično delo za koje je zaprećena kazna zatvora od najmanje pet godina."


* * * * *

Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje(IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici
XS
SM
MD
LG