Sud je dao rok do kraja sljedeće godine državama sljednicama SFRJ da se dogovore o obeštećenju, a dotada neće razmatrati nijednu od tisuća tužbi hrvatskih i bosansko-hercegovačkih štediša koji su ostali bez svoje ušteđevine u „Ljubljanskoj banci“ Zagreb i Sarajevo.
Europski sud za ljudska prava u Strassbourgu odbacio je tužbu troje hrvatskih državljana protiv Slovenije zbog nemogućnosti da dobiju „staru deviznu štednju“ iz „Ljubljanske banke Zagreb“. Sud je presudio da se dvoje štediša već namirilo, a da treći još vodi postupak pred hrvatskim pravosuđem. Što se tiče tisuća ostalih tužbi protiv Slovenije od strane štediša „Ljubljanske banke“ iz Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine, sud je sugerirao da njihovo obeštećivanje treba riješiti dogovorom između država sljednica socijalističke Jugoslavije, za što je čak dan i rok od godinu dana. Za naš radio govori jedan od odvjetnika oštećenih štediša Zvonko Nogolica:
„Ova suspenzija vrijedi za sve koji su tužili Republiku Sloveniju u pogledu „Ljubljanske banke.“Znači, svi ulagači – bilo da su državljani Hrvatske ili Bosne i Hercegovine – koji su uskraćeni za svoja prava najmanje do kraja 2009. godine stavljeni su na čekanje, a i dalje, ako se države sljednice bivše Jugoslavije o tome ne dogovore.“
Sud je svoj posao prepustio politici. Nije posao suda da upućuje države da se trebaju dogovoriti, kaže drugi odvjetnik oštećenih štediša Milivoj Žugić:
„Sud za ljudska prava odlučio je da napomene da se dvije države trebaju dogovoriti. Ja ne vidim da je uloga suda da arbitrira u političkim stvarima i da upućuje na zaključke Parlamentarne skupštine Vijeća Europe, koji sugeriraju da se rješenje nađe dogovorom država sljednica.Spominjanje političkih rezolucija po mom mišljenju nije umjesno u sudskim odlukama.“
Radi se o procesnoj presudi kojom nije konzumirano pravo svih drugih oštećenih štediša, i oni trebaju nastaviti dalje, poručuje odvjetnik Žugić:
„Štediše se trebaju i dalje udruživati i boriti za svoja prava, jer odluka Europskog suda za ljudska prava nije baš bila na liniji ljudskih prava. Više je bila na liniji nekog međunarodnog javnog prava, više kao da je iz nje govorio duh Stalnog suda pravde – kao da su se ovdje sporile Hrvatska i Slovenija, što uopće nije točno! Štediše trebaju i dalje uporno inzistirati na svojim ljudskim pravima i boriti se!“
Ovo troje štediša, od kojih je dvoje u međuvremenu umrlo i postupak nastavljaju njihovi nasljednici, tužilo je Republiku Sloveniju zbog odluke Ustavnog suda Slovenije iz 1994. godine kojom štedišama „Ljubljanske banke“ koji nisu slovenski državljani nije dopušteno da pravdu traže na slovenskom sudu. Zato su oni pred Europskim sudom za ljudska prava podigli tužbu protiv Slovenije zbog kršenja ljudskih prava – oni tvrde da su diskriminirani, i da im je uskraćeno pravo na privatno vlasništvo. Slovenski je stav da je problem štediša „Ljubljanske banke“ u Zagrebu i Sarajevu sukcesijsko pitanje, i da „Nova ljubljanska banka“ koja je preuzela svu aktivu nekadašnje „Ljubljanske banke“, ali ne i dugove, nema ništa sa 130.000 prevarenih štediša iz Hrvatske i njih nekoliko desetaka tisuća iz Bosne i Hercegovine.
Ivo Steinfl iz Opatije nasljednik je jedne od troje štediša, Dolores Golubović koja je 2004. godine umrla. On je razočaran ovom odlukom Europskog suda, ali i činjenicom da je pred godinu i po pokrenuo postupak i pred hrvatskim sudom, ali još nije zakazana nijedna rasprava.
„Nedovoljno znam o tome, da bih mogao bilo što javno reći, ali meni se cijela ta situacija ne sviđa, i čini mi se da svi bježe od rješavanja ovog očito vrućeg problema!“
Steinfl kaže kako je njegova teta Dolores Golubović, koju je raspad Jugoslavije, a potom i rat u Bosni i Hercegovini, zatekao u Banja Luci gdje je živjela, pokušavala preko odvjetnika prenijeti staru štednju iz „Ljubljanske banke“ u neku hrvatsku banku, ali nije uspjela.
„Da joj je taj novac bio dostupan, moja bi teta danas vjerojatno bila žIva, jer bi izišla iz Banja Luke i vjerojatno se ne bi razboljela. Nitko je nije ubio – umrla je, ali nije mogla van! Znate kakva je tamo bila situacija: „vrtili“ su ih s papirima – „pokloni garažu i dobit ćeš jedan papir, pokloni stan i dobit ćeš drugi!“ Takve su se stvari tamo dešavale, ali mislim da o tome nema smisla pisati, jer je bilo i gorih situacija.“
