Dostupni linkovi

Vahid Halilović jedan je od trojice preostalih kovača na području općine Goražde, a trenutno jedini u samom centru grada. Iako je kovački zanat težak i prljav, Vahid Halilović zaljubljen je u njega od malih nogu. Ovaj zanat naslijedio je od oca, a žao mu je što ga neće imati ko naslijediti i što će njegov čekić i nakovanj uskoro zauvijek utihnuti.

„Ja sam Vahid Halilović, zvani Vaha. To mi je ratni nadimak. Kovač sam od malih nogu. Radio sam sa rahmetli babom, sve do njegove smrti, do pred rat. Poslije smo moj rahmetli brat i ja naslijedili ovaj zanat. Nažalost, i brat mi je umro mlad, ostao sam samo ja, a ja sam jedan od trojice kovača na opštini Goražde, koji se aktivno bavi ovim zanatom. Privlači me ovaj zanat. Za mene je ovo umjetnost. Svaki dan kad uradim nešto novije ili nešto komplikovanije, za mene je uspjeh...

Dok sam bio mali, bio je ručni mijeh za duvanje vatre. Kod mene je ovo sada na struju. Prvo sam s tim počeo pomagati babi. Poslije sam, kako sam stasao i jačao, bogme i čekić u ruku uzimao, udarao...

U doba mog rahmetli babe, znači prije nekih četrdeset godina radilo se ovaj raonik za oranje zemlje. Nije se moglo napraviti toga koliko je narod tražio. Skoro svaka kuća je imala volove, a raonik je išao na drveno ralo. Nije tada bilo željeznih plugova, ni freza ni motokultivatora. Onda, radilil su se i havani. Ovo je havan za rezanje duhana. Smota se guta duhana, ubaci se i ovim nožem se siječe. Ovo su zamke za hvatanje divljači. Sada je to zabranjeno. Išle su i bradve u babino vrijeme. Sada to niko ne traži. Nekada se kuća nije mogla pokriti bez te alatke...

Dok je još postojalo kovačko zavarivanje i dok se praktično primjenjivalo, sve do tada je bio kovački zanat izuzetno cijenjen. Čim su došli elektroaparati, brusilice, onda je to postalo lakše i više to nije to, ono pravo što je bilo do tada...

Dolaze učenici iz srednjoškolskog centra ovdje kod mene na praksu. Ko je god došao od učenika, a mijenjali su se godinama, nijedan učenik nije izrazio želju da bi radio ovaj zanat. Ja sam nudio, ja bih i platu dao i stipendiju, svašta bih ja dao, da iko izrazi želju da dođe i radi ovaj zanat. Koliko vidim, nigdje ne mogu učenika mladog da vidim da je obućar, da je šnajder. Ja ne vidim to. Možda ima mladih brica. Toga će biti zato što je to lako. On klepne pet puta makazama i uzme pet maraka. A ja na jednoj klanfi imam četrdeset udaraca, plus ide ugalj, struja, porez, materijal, i ja uzmem neku marku za tu jednu klanfu...

Meni dosta svijeta dođe, komšija i kažu: čuli smo čekić i došli smo malo da koju prebijemo. I vole da slušaju. A čim mene jedan dan nema, dolaze da vide, kažu – šta je s tobom, zašto se nakovanj ne čuje. Pa ja nekad, kad nemam posla, dođem, pa malo udaram, udaram, udaram, da svijet čuje da sam tu, da dođu, da popričamo...

Ja ovo držim više radi uspomene na neka davna vremena. Poslije mene – eh, nema mene ko zamijeniti. S obzirom da sam daleko najmlađi kovač u kantonu, mislim, ako bude, Bože, po redu, ja kad umrem, izumrijeće i ovaj zanat na ovim prostorima...“

  • 16x9 Image

    Alen Bajramović

    Rođen je u Minhenu 1974. godine. Novinarstvom se počeo baviti 1996. u Radio-televiziji Goražde, gdje je obavljao dužnost urednika Informativnog programa. Autor je prvih međuentitetskih radijskih projekata u BiH.

XS
SM
MD
LG