Dostupni linkovi

Treba nam obnova sistema vrijednosti


Božena Jelušić
Božena Jelušić

Profesor književnosti i književni kritičar Božena Jelušić u intervjuu za RSE između ostalog, komentariše protekli koncert Madone u Budvi i s tim u vezi i imidž prijestonice crnogorskog turizma, zatim kulturnu politiku u Crnoj Gori, dileme oko standardizacije crnogorskog jezika, a takođe i položaj žena u Crnoj Gori.

RSE. Budva je ovih dana u centru domaće i strane javnosti zbog Madoninog koncerta. Pokušava li Budva ovakvim događajima da napravi novi imidž, s obzirom da je dugo važila za turističku destinaciju sa jeftinom zabavom u kojoj je dominirala folk muzika?

Jelušić: Vjerovatno ima i toga i Budva to pokušava i čini mi se da djelimično uspijeva, barem ja kao prosvjetni radnik, mogu da konstatujem izvjesnu promjenu zanimanja, na primjer, mladih ljudi za određene tipove muzike, iako je tu daleko vrijeme u kojem bismo možda mogli biti zadovoljni. Opet se pravi jedan lagani pomak ka nečemu što u najmanju ruku više nije novokomponovana narodna muzika. Vjerovatno i ovo dovođenje mega zvijezda ima na neki način uticaj i na ne samo turiste nego i na kraju krajeva i na same građane.

RSE: Smatrate li da bi to trebalo da bude tradicija?

Jelušić: Naravno. Sve zavisi od finansijskih sredstava i to možda koliko su neki drugi partneri Budve spremni da u tom smislu ulažu, jer Budva sama vjerovatno ne može da od toga napravi tradiciju, tako da će to zavisiti od nekog njenog ukupnog razvoja primarno kao turističkog mjesta i ukoliko toj nekoj budućoj klijenteli i korisnicima bude odgovarao takav imidž grada, ukoliko bude prosto prodavao ono što steknu ili su stekli i napravili i u tom smislu vjerovatno će više partnera o takvoj mogućoj tradiciji pregovarati. Ovo je sada lijepo što je Budva u dva navrata imala priliku da vidi zaista ono najbolje što se na toj sceni u svijetu može vidjeti. Svi bismo mi lako preživjeli i bez svega toga, ali kada je već čovjeku to tu i kada mu je to dato da pogleda onda je to zanimljivo i lijepo vidjeti kako izgleda zapravo taj vrhunski profesionalizam na planu ovakve vrste zabave.

RSE: Pomenuli ste profesionalizam, koliko nama nedostaje profesionalizam?

Jelušić: Nama poprilično nedostaje profesionalizam i čitava jedna obnova sistema vrijednosti bi bilo nešto što bi bio dugoročni interes Crne Gore, međutim, o tome je vrlo teško govoriti i davati praktične savjete. U svakom slučaju, to kreće od svakog detalja, od svega što radite, pa tako i od profesionalizma, međutim, profesionalizam trpi prije svega zbog drugačijeg oblika sticanja zarade koji su bili karakteristični. Još uvijek na ovim prostorima. I kada zapravo shvatite da i ne morate da budete profesionalac, čak ne morate ni da budete obrazovani, još manje da imate neke druge kvalitete, a možete da steknete bogatstvo hirom sudbine, nasljedstvom, izvjesnim drugim djelatnostima, onda je teško za profesionalizam tu vrstu pristiska preživi i on mora da trpi i vi ste sada neprekidno u situaciji da, na primjer, mladim ljudima, jer ja sve gledam iz tog ugla, govorite zbog čega vrijedi biti profesionalac. To je vrlo teško objasniti.

RSE: Kada se pomene Budva direktna asocijacija su investitori, razne vrste legalne i nelegalne gradnje, snaga novca, postaje li Budva sjedište strane, ali i domaće nove finansijske elite i kakve to opasnosti sa sobom nosi?

Jelušić: Ne znam da li će ona biti sjedište ili će ona biti prosto jedna od destinacija te elite. Pretpostaljam da se ta elita nikada ne veže za jedan grad bilo da je inostrana ili neka druga tako da u tom smislu ne bih mogla ništa da govorim, međutim, sasvim je izvjesno da je Budva grad koji preživaljva jednu sudbinu svih lijepih turističkih gradova koju njihova vlastita ljepota zaista može vrlo brzo ukinuti i prosto ih dovesti do toga da više tako lijepi gradovi ne postoje. Najprije događanja koja su ovog ljeta, da li sticajem okolnosti ili možda planirano odvijala da ipak dođe do jedne redukcije masovnog turizma možda mogu da mijenjaju neke perspektive Budve, ali mi se čini da svakako nema odgovora na ono pitanje - šta sa tolikim brojem stanova i šta sa tom gradnjom koje i dalje ima i imaće tendenciju, bar održavanja, ako ne rasta, jer to ukida sve, a prije svega, ukida njene fizičke mogućnosti da se u nekakvom dužem vremenskom intervalu sačuva kao jedna relativno privlačna destinacija.

RSE: Izvjestilac Evropskog parlamenta Jelko Kacin se, u razgovoru sa poptredsjednikom Vlade Gordanom Djurović, zanimao i za investicije u Crnoj Gori, i konstatovao je da je žalosno što se crnogorska obala sve više betonira i urbanizuje. Da li bi trebalo da zabrine ovakva ocjena jednog evropskog diplomate?

Jelušić: Pa, sasvim izvjesno da bi trebalo da zabrine. Slučajno sam na jednom predavanju da izvjestan Pokret za zaštitu Mediterana sprovodi čitav jedan niz akcija koje su sada usmjerene, koliko mi se čini, na Hrvatsku. Prosto, na cijelom prostoru, sada već jako, ugrožene mediteranske obale, Hrvatska je prepoznata kao destinacija u kojoj bi možda moglo da se interveniše i da se spriječi njena dalja degradacija. Žao mi je što to isto nije prepoznato i kad je Crna Gora u pitanju, koja ima mnogo goru poziciju, zbog toga što je njena obala mnogo kraća, što je privlačnija kad je riječ o pješčanim plažama i o nečemu što hrvatsko primorje ima u manjem stepenu, tako da mogu samo da zavidim ako su nekoga prepoznali kao destinaciju koju će sačuvati, a nas nisu. U tom smislu gospodin Kacin zaista pravi uslugu Crnoj Gori, što je opominje, eto, bar verbalno, da bi trebalo da nešto više uradi na zaštiti onoga čime je obdarena.

RSE: Postavlja se pitanje, kada će relevantne adrese i adrese na kojima se odlučuje doći do iste konstatacije da je žalosno što se obala sve više betonira?

Jelušić: Sasvim je izvjesno da postoji razlika medju adresama - da su neke adrese moćnije, a neke nešto manje. Medjutim, da biste imali jedno ovakvo stanje, i da bi se ono tako dugo i uporno održavalo, morate imati, gotovo, konsenzus od vrha do dna, da to tako bude, jer svaki gradjanin i svaki pojedinac radi to isto. Prodajom sopstvenog imanja, usitnjavanjem i svim oblicima nedomaćinskog poslovanja. Ja nisam sigurna da gradjani Crne Gore, bez obzira na vlast i sami znaju da gazduju sopstvenim imanjem onako kako bi trebalo. Naravno da bi optimalno bilo da se nekakvi inputi: kako gazdovati, dobiju sa vrha, da to bude nekakva državna politika koja bi značila i zaštitu. Medjutim, mislim da je tu hiljadu činilaca odigralo i odigrava ulogu i da prosto, jednu nezajažljivu potrebu ljudi da sve odmah materijalizuju sada teško možete i kontrolisati. Marže u ovoj djelatnosti su takve da one pred sobom ruše sve etičke norme i pravila. Vidite što se dogadja i na Adi Bojani, i na svim punktovima koji su iole lijepi: na Žabljaku... Dakle, sve ono što je najbolja lokacija, to je i od samih gradjana i od onih koji su na vrhu, napadnuto, i u tim uslovima, zaista je teško djelovati.

RSE: Naravno, ovo o čemu pričamo, ne dogadja se samo u Budvi, već i u drugim gradovima Crne Gore. Kako se Vi kao književnica snalazite u ambijentu današnje Budve. To Vas pitam, jer pretpostavljam da svojim učešćem, prije svega na festivalu Budva grad teatar, pokušavate da od Budve stvorite i nešto drugo, kvalitetnije?

Jelušić: Prije svega, Budva je moj izbor zato što mali mediteranski gradovi, po mom ličnom osjećanju, pružaju optimalnu mogućnost čovjeku koji se bavi odredjenim oblicima intelektualnog rada, i to spaja sa nečim što je rad sa mladima, kao u mom slučaju, i može sebi da pruži izvjesnu ugodnost i udobnost u životu. A, što se tiče toga, kako ona odredjenom tipu intelektualca, i koliko pruža, moram reći da Budva ipak ne pruža dovoljno. Medjutim, sreća je da imamo i druge oblike komnikacije, tako da se to može nadomjestiti. No, sasvim izvjesno da postoji spremnost lokalne samouprave da to mijenja, bar kroz prespitivanje onoga što sada radi, budući da se vidi da negdje ode previše novca, a da se ne dobije za uzvrat ono što se htjelo, ili da bi možda bilo potrebno, na neki način sakupiti te snage koje su u različitim oblastima kulturnih djelatnosti prisutne u gradu, sakupiti ih i ne plaćati sve. Tako da novac ne odlazi, nego da ostane tu i da se pravi jedan vizuelni i kulturno-zabavni i civilizacijski identitet i da on zbog toga, kasnije ne živi samo dva ili tri mjeseca, nego da živi dvanaest mjeseci u godini, što je ustvari, jedini cilj.

RSE: U kom pravcu, ide naša kulturna politika, kada su u pitanju festivali: pozorišni, filmski, muzički... Da li oni mogu da nadomjeste nepostojanje opere, slabu filmsku produkciju, nedostatak teatarskih scena u Crnoj Gori?

Jelušić: Meni bi jako bilo drago da postoji opera, mada nisam sigurna koliko bi je Crnogorci napunili da ona bude ipak relativno isplativa. Sigurno je da u oblasti visoke kulture vi i ne možete da govorite o isplativnosti. To se uvijek država ili neki pojedinci postavljaju kao mecene i srećom da ima takvih mecena da je takva država, da bi ta visoka kultura ustvari izdržala jednu takvu potpuno nejednaku borbu sa onim što nude masovni mediji i što je prosto prisutno u svakom trenutku kući sa čima je neumitno izgubiti bitku. Mislim da bi umjesto nekih festivala bilo dobro da se uloži i u materijalne uslove koji znače kulturna dešavanja i da će u tom slučaju budući festivali možda biti lakše izvodljivi i možda mnogo jeftiniji. Prosto bi u nekakvom redu poteza, ja bih napravila razliku, prvo bih stvorila izvjesne materijalne mogućnosti, a onda bih tu kulturnu nadgradnju na to naslanjala. Na žalost, kod nas je vrlo često išlo naopako. Ne mogu da kažem da festivali nisu potrebni. Oni su poput nekakvih kulturnih seminara na kojima se zaista razmijene saznanja i stekne određeni uvid u događanja, međutim, pitanje je zaista koliko ovako pravljeni festivali ponekad at hok, ponekad sa ljudima koji zaista nisu najkompetentniji u svojim poslovima niti im je možda i to primarni posao, koliko to ima smisla i da to ipak nije nekakvo možda pretjerano trošenje.

RSE: Kao neko ko se bavi pisanjem kako gledate na dileme oko standardizacije crnogorskog jezika?

Jelušić: Moram da priznam vrlo, vrlo sam pesimistički raspoložena, prije svega sam tužna zbog toga što nam se to uopšte događa. Ja sam naime mislila da za razliku od sve tri države u okruženju od Srbije od Hrvatske i od Bosne koje su zaista imale svoje jezičke bolesti i koje su znale biti i groteskne i dovedene do ekstrema da smo mi kroz to prošli nekako zdravo i da možemo da se pohvalimo da posto nismo od toga bolovali. Međutim, pokazalo se da nismo mi tako zdravi kao što sam se ja nadala i da nema mjesta onom mom ponosu koji sam osjećala kao profesor zbog toga što nismo iz programa izbacivali autore i zbog toga što nismo bili nasilni sa jezikom. Međutim i na našim prostorima ima jedno jezičko nasilje počinjeno. Naime, u jednom trenutku je srpskohrvatski jezik preimenovan u srpski i pošto stvarno to nije bilo u redu pretpostavljam da i ovo što nam se sada događa i što još manje možda u redu je logičan nastavak jer u atmosferi apsurda kada se jednom započne i kada se na taj način preko koljena riješava pitanje jezika prosto možete da očekujete i da se nastavi. I u ovom trenutku se to nastavlja, po mom mišljenju, bez dovoljnog uporišta u nauci i bez jasnih prioriteta. Što se mene tiče ne da sam poklonik svih crnogorskih govora i veliki poštovalac onih pisaca koji ih čuvaju i zabilježe ja bih zaista veliki posao planirala na planu sakupljanja ukupne jezičke građe na našem prostoru i pravila veliki riječnik crnogorskog jezika, ali zaista ne bih radila ovo što se radi, ne bih pokazivala jedan nacionalizam i onda kada mu vrijeme nije uopšte i kada smo tu bitku za vlastitu državu dobili i sada prosto možemo biti mirni, objektivni, kontrolisani i kada možemo uvažiti onih 150 godina iza nas od Bečkog dogovora, godine u kojima su stvorena kapitalna djela i crnogorske književnosti i ova ostala tri jezika koji su zapravo jedan isti četvoroimeni jezik sa malim razlikama, ali svakako ne bih mijenjala pravopis i ne bih radila to što se radi.

RSE: Pitanje položaja žena u Crnoj Gori. Koliko je teško u tradicionalnoj Crnoj Gori da se izbori za pozicije na kojima se odlučuje. Ipak, imamo situaciju da od parlamenta do Vlade uglavnom su muškarci na pozicijama?

Jelušić: Što se mene lično tiče ja nikada nisam priželjkivala poziciju na kojoj se odlučuje. Možda ima mjesta da se kaže da sam i sama jedan od mentaliteta koji to podržava. Naprotiv. Prosto mi se čini da ponekad kod žena dolazi do toga da one imaju nekakve drugačije vrijednosti, ali što se tiče same naše zajednice mislim da žena nije dovoljno prisutna ni u jeziku, ona zaista jeste socijalno jako uslovljena tim nekim oblicima patrijarhalnog ponašanja i da je nekad ženama mnogo lakše da naprave kompromis i da prosto mirno žive nego da pokušaju da nešto mijenjaju. U tom slučaju rizikuju da budu proglašene problematičnim ženama. Održava se zaista na našem prostoru hiljadu nekakvih oblika koji znače tihu ili nekad možda i glasnije potiskivanje žena na marginu, no opet sa tim se svako pojedinačno bavi i sam sa tim izlazi na kraj. Što se mene tiče ja se ne osjećam uopšte kao žena ni na koji način ugrožena niti na bilo koji način uskraćena u društvu, međutim, u tim nekim sitnim stvarima koje ipak znače život i budućnost žena vidim da to ugrožavanje i dalje postoji i normalno da mi je žao što je tako.

XS
SM
MD
LG