Dostupni linkovi

...Nevjerovatno, glumac iz Njemačke na engleskom jeziku animira bosansku djecu i razumiju se, a mi Bosanci jedan jezik podjelili na tri da bi se što teže i slabije razumijeli. Nazdravlje!...

Dnevnik za RSE je vodio Drago Buka, glumac iz Sarajeva.

Subota, 20. 09. 2008.

Svanuo je grozan dan! Kiša, hladno, prosto ti se ne izlazi iz toplog kreveta. Ipak idemo na planinu Bar na dva tri sata. Tako smo odlučili moja supruga Željka i ja. Vozit će nas Ana. Naša kćerka. To će joj biti prilika da malo vježba vožnju, jer je tek nedavno položila vozački ispit, a ja ću eventualno popiti neko piće tek toliko da se zgrijem, što u drugim okolnostima ne bih mogao, jer supruga ne vozi.

Sišao sam ranije pred zgradu da pripremim auto i dok ih čekam listam novine. Strašno! „Korupcija i kriminal i na BH fakultetima“, „Uhapšen diler s pola kilograma heroina“, „U eksploziji uništena tri automobila“, to su samo neki od naslova sa prve stranice ili ti ga naslovnice. Ne želim čitati dalje. Ovo je već dovoljno da čovjeku pokvari vikend! Pa gdje mi to živimo? Još malo pa nećeš smjeti na ulicu. Bilo bi smiješno do umiranja da nije ovoliko tragično. Moje dame su stigle, smjestile se i sretno smo stigli na destinaciju gdje su nam se pridružili neki prijatelji i sa kojima smo, uprkos lošem vremenu, proveli nekoliko sati u prirodi. Negdje oko podne zvoni mi mobitel. Jedva smo vas našli kaže mi Lana. Djevojka iz ekipe serije Lud zbunjen normalan. Jeste li raspoloženi da nastavimo saradnju? Naravno da jesam. Pa ja sam prije svega glumac. Dogovor je da se vidimo sutra na snimanju. Malo smrznuti, umorni i opijeni čistim zrakom vratili smo se pred veče kući. Ana je vozila besprijekorno po mokroj i klizavoj cesti.

Nedjelja, 21.09.2008.

Moje pozorište nije stvarno moje. Ja u njemu samo radim, ali već toliko dugo da smo se nekako srodili i kad god ga pomenem ja uvijek kažem moje, a to je zapravo Pozorište mladih Sarajevo. Kad bi ono moglo da govori, za mene bi, vjerujem reklo moj uposlenik, član, glumac, reditelj ili bilo šta od nabrojanog sa akcentom na moj!...
Preko pedeset godina u mom pozorištu tradicionalno se odigravaju predstave za djecu svake nedjelje u 11h. Tako i danas. Moje pozorište nije stvarno moje. Ja u njemu samo radim, ali već toliko dugo da smo se nekako srodili i kad god ga pomenem ja uvijek kažem moje, a to je zapravo Pozorište mladih Sarajevo. Kad bi ono moglo da govori, za mene bi, vjerujem reklo moj uposlenik, član, glumac, reditelj ili bilo šta od nabrojanog sa akcentom na moj! Grijna sezona još nije počela, nažalost, i na sceni kao i u čitavoj pozorišnoj zgradi je prilično hladno, naročito koleginicama koje su poprilično lagano odjevene u ovoj predstavi. Nakon predstave su me odvezli na snimanje. Danas snimam na svu sreću jednu kratku sekvencu na ulici. Ni ostalim članovima ekipe nije baš ugodno na ovoj temperaturi, ali šta je, tu je. To nam je posao.

Malo poslije tri sata sam stigao kući na ručak. Željka se žali da nam ne radi grijanje. Ana se upravo vratila od prijateljice iz drugog dijela grada i kaže da tamo griju. Koji je to kriterij po kome u jednom dijelu grada toplane rade a u nekom drugom ne? To je nemoguće otkriti, kao ni to zašto svi plaćamo isto, a u jednoj zgradi griju bolje, a u drugoj lošije ili, što je još veći apsurd, u istoj zgradi u jednom stanu sjedite u majici kratkih rukava, a u drugom vam nije dovoljan ni džemper! O, državo, državo! Pominjem državu jer ne postoji niko kome se možete požaliti za bilo kakvu nepravdu koju kao građanin trpite! No za danas je dosta. Odgledaću još malo nogometa na TV a onda u krpe. Sutra je novi radni dan!

Ponedjeljak, 22.09. 2008.

Imao sam nastavnika SH ili HS jezika, tako nam se zvao maternji jezik, tada, u ono davno doba kad sam išao u osnovnu školu i taj nastavnik je uvijek ušavši u učionicu pitao: „Je li danas ponedjeljak?“ Dugo smo mislili da on nikad ne zna koji je dan, pa smo mu se potajno smijali, a on je ustvari nastojao naučiti nas kako se pravilno kaže ili izgovara ime tog famoznog dana. Ne znam zašto sam se sjetio baš njega nakon svih ovih godina, možda zato što je danas ponedjeljak! Bilo kako bilo, prvi je radni dan u sedmici, a ja nemam nekih naročitih obaveza. Jedino moram otići do teatra da uzmem putni nalog za sutrašnje putovanje u Bugojno, jer ću biti vođa puta. U Bugojnu se nakon punih sedamnaest godina obnavlja ili ako hoćete nastavlja, 1992. nesretno prekinuti festival lutkarskih pozorišta, što me bezgranično veseli. Sve čestitke i pohvale za to zaslužuje energični mladi čovjek Vahid Duraković koji je učinio pravo čudo nagovorivši strukture da podrže jedan ovako bitan segment našeg pozorišnog življenja. Za petak je planiran susret predstavnika svih BH pozorišta koja njeguju lutku kao teatarski izraz na kojem će se podrobnije razgovarati o nastavku ovog obnovljenog festivala koji će vjerujem svi zdušno podržati. Mi ćemo pred bugojanskom publikom izvesti predstavu „Bor visok do neba“ koju sam prije nekoliko godina postavio u Pozorištu mladih i koja je doživjela preko pedeset izvođenja. Poslije ručka sam sa Anom u vožnji. Vozimo se po gradu onako neobavezno, bez ikakvog cilja. Skreni lijevo, kažem iznenada, sad desno, pravo... i tako u nedogled. Ovo je jedini način da se savlada vožnja, u sred grada po najvećoj gužvi. Hm, ne ide joj loše, mislim u sebi, i dalje redajući komande, lijevo, pravo, desno, pravo gas, ...

Pred veče me zove prijatelj Faruk i javlja mi da mu je mama u bolnici. Tješim ga opšte poznatim frazama, koje se u takvim prilikama izgovaraju, a dobro znam iz iskustva da to i nije bogzna kakva utjeha. Šta da se radi? U tim smo godinama kad se još uvijek brinemo za djecu i istovremeno stare roditeje smještamo u bolnice sa nadom da će nam još neko vijeme potrajati...

Utorak, 23.09.2008.

Doputovali smo u Bugojno oko jedanaest sati. Scenski radnici su odmah pristupili postavljanju scene koja je moram priznati dosta zahtjevna, ali ako zaista želite djeci dočarati bajku onda morate imati zahtjevnu scenu. Naravno, može se, i to se ponekad radi, napraviti predstava i to jako dobra predstava i sa mnogo skromnijom scenografijom, ali ja nastojim u svojim predstavama djeci, osim dobre priče, priuštiti i pokazati lijepu sliku, lijepe lutke uz najbolju moguću animaciju i adekvatnu tonsku podlogu, muzičke efekte, songove i sl. Bugojanski centar za kulturu u kojem se sve to događa je ogromna ambiciozno napravljena zgrada u kojoj nažalost ne radi grijanje. Scena je prava ledara. Dok su tehničari obavljali svoj dio posla direktor Vahid nas je odveo na kafu u obližnju kafanu u kojoj grijanje radi. Razgovarali smo o budućnosti festivala, onako neobavezno, uz kafu. Razgovarali smo o svemu i svačemu u okviru pozorišnih i inih zbivanja u kulturnom životu naše zemlje, ali se razgovor nekako stalno vraćao na festival. Osjećam da su svi presretni što festival nastavlja svoj život u koji smo i do sad utkali, a vjerujem da ćemo i ubuduće ugradjivati, dio svoje ljubavi i pozorišne magije, koja je neizbježni pratilac naših života, a koju stvaramo sami svim svojim bićem.

Slušam ga i mislim kako je to zaista strašna činjenica da su od rata na ovamo već izrasle generacije djece koja nikad nisu bila u teatru, koja čak i ne znaju šta je to, zapravo, teatar i koja ga nikad neće ni upoznati...
Nakon predstave smo razgovarali sa publikom. Djeca su živa i radoznala, sve ih zanima. Žele znati kako nastaje predstava, kako se postaje glumac, ko pravi lutke, itd. Pitanja u nedogled. Strpljivo im odgovaramo. Za uzvrat ih pitamo kako im se dopala predstava, šta im se najviše svidjelo, koji lik, scena. Razgovaramo dugo. Nermin Tulić, naš direktor, kaže: „Vi ste sretni što imate ovakvu salu, ovaj festival i mogućnost da gledate pozorišne predstave, jer morate znati da je u našoj zemlji mnogo, mnogo djece koja nikada nisu i možda nikada i neće vidjeti pozorišnu predstavu.“ Slušam ga i mislim kako je to zaista strašna činjenica da su od rata na ovamo već izrasle generacije djece koja nikad nisu bila u teatru, koja čak i ne znaju šta je to, zapravo, teatar i koja ga nikad neće ni upoznati. Često se pitam zašto nam neko, država, ministarstvo ili ne znam ko već, ne ponudi finansijsku podršku, pa da obiđemo sve te zabačene krajeve naše zemlje da obradujemo i tu djecu pozorišnom čarolijom, djecu koja su na žalost za uvijek uskraćena za taj doživljaj.

U Sarajevo smo se vratili noću. Pred našim pozorištem svjetlo. Kako bi divno bilo da ono bar jednom zasvijetli svakom djetetu ove naše napaćene zemlje, mislim.

Srijeda, 24. 09.2008.

U gostima nam je teatar marioneta iz njemačkog grada Libeka. Predstava je počela u jedanaest. Sala je puna. Glumac se obraća djeci na njemačkom i engleskom i, za divno čudo, razumiju se. Nevjerovatno, glumac iz Njemačke na engleskom jeziku animira bosansku djecu i razumiju se, a mi Bosanci jedan jezik podjelili na tri da bi se što teže i slabije razumijeli. Nazdravlje! Pozorište je čudo. I djeca su čudo. A kad se to dvoje spoji i prožme onda čovjek zanijemi, jer nema riječi kojma se može prenijeti atmosfera i emocija koju prosto vidite kako struji sa scene ka publici, a onda se multiplicirana, vraća zaigranim glumcima i tako u krug do gromoglasnog aplauza na kraju. Pozorišni glumac zapravo i živi za taj aplauz. Može bez grijanja, bez rekvizite, bez tehničke potpore skoro bez svega, ali bez aplauza - teško.

Poslije predstave sastanak s direktorom i dramaturgom. Dogovaramo novi projekat, ali neka to za sad ostane među nama. Neka to bude tajna. Mi odrasli znamo da tajni ustvari nema. Svijet je tako mali i sve se sazna za čas. Pa će se saznati i ovo o novom projektu koji će vjerujem biti još jedno ugodno iznenađenje za naše namlađe gledaoce, a i one nešto starije, kako se to već uobičajeno kaže: od sedam do sedamdesetsedam! Popodne odlazim na autobusku stanicu. Poslala nam prijateljica iz Banja Luke domaće jabuke iz svoje bašte, a ja ne mogu da odolim piti od jabuka za koju je Željka pravi majstor!

Četvrtak, 25.09.2008.

Više ne prepoznajem svoj grad. Užasnut sam. U svakom vremenu su postojali i postoje ljudi koji napadom na druge i drugačije promovišu sebe i svoje, tobože braneći se. Uzalud nastojim shvatiti kompatibilnost vjere i nasilja. Ipak, svjesni smo da se u ime vjere često i prečesto posezalo za silom. A sloboda izbora, a demokratija, a...
Još jedno ne znam koje po redu ružno jutro, kad se budite sa dilemom: il se umit il se ubit! A na naslovnoj strani Dnevnog avaza: „Neredi na otvaranju prvog Queer festivala, povrijeđeno osam osoba“. Više ne prepoznajem svoj grad. Užasnut sam. U svakom vremenu su postojali i postoje ljudi koji napadom na druge i drugačije promovišu sebe i svoje, tobože braneći se. Uzalud nastojim shvatiti kompatibilnost vjere i nasilja. Ipak, svjesni smo da se u ime vjere često i prečesto posezalo za silom. A sloboda izbora, a demokratija, a... Pade mi na pamet ona davno zaboravljena floskula: miroljubiva koegzistencija... O, davno prošlo svršeno vrijeme, pluskvamperfekt! O, sveta silo!!!

Sutra odlazim ponovo u Bugojno. Prisustvovat ću kao predstavnik Pozorišta mladih okruglom stolu festivala, na kojem će se raspravljati o budućnosti ovog tek ponovo rođenog festivala i o njegovom budućem profilu. Vjerujem da ćemo se brzo i na sveopće zadovoljstvo konkretno i pozitivno dogovoriti.

Većeras ću u dvadeset časova u mom pozorištu prisustvovati premijernom izvodjenju kako na afiši stoji, igrokazu u jednom činu, Wolfganga Amadeusa Mozarta: Bastien i Bastiena, u izvođenju grupe mladih sarajevskih umjetnika Jedva čekam. Protiv Mozarta ne bi niko mogao ni smio imati ništa, čak ni u Sarajevu!

XS
SM
MD
LG