Dostupni linkovi

Kriterij mahanja etničkim zastavama – i nakon svih prevara iz minule dvije decenije - izgleda da ostaje opredjeljujući faktor i uoči ove najnovije runde “demokratskih izbora” na našim stranama.

Ovonedjeljno obraćanje predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine Harisa Silajdžića Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija u Njujorku imalo je mnogo više odjeka u bosanskohercegovačkoj nego u međunarodnoj javnosti. U tradicionalnoj godišnjoj generalnoj debati – u kojoj je prvoga dana govorilo još 25 šefova država ili vlada, uključujući i predsjednike Sjedinjenih Država, Francuske (i u ime Evropske Unije), Irana i Gruzije – njegovo podsjećanje na suodgovornost Ujedinjenih nacija za genocid iz prošlog stoljeća djelovao je kao zakasnjela lekcija iz istorije za koju državnici okupljeni u Njujorku danas logično imaju još manje razumijevanja i saosjećanja nego što su ga imali dok je rat trajao. Ali, zato su s lako predvidivom žestinom reagovali bosanskohercegovački političari i javnost.

Obojica Silajdžićevih kolega iz troglavog predsjedništva države javno su odbacili njegovo njujorško izlaganje: Radmanović – zato što je Silajdžić u Njujorku govorio u vlastito ime bez saglasnosti Predsjedništva o platformi njegovog istupanja, a Komšić – zato što Silajdžić sada traži od svjetske organizacija da ispravlja krive Drine koje je sam prihvatio prije 13 godina u Dejtonu i da oživljava ustavnu reformu koju je upravo Silajdžić zaustavio prije više od dvije godine.

Najžešća reakcija došla je očekivano od premijera Republike Srpske koji, pored ostalog, izražava ogorčenje što je Silajdžić vlastitu projekciju iznio pred “najvećim međunarodnim autoritetima”, pridajući tako generalnoj debati uticaj i značenje kakvo ona nema ni među rijetkim preostalim “internacionalistima” koji bilo šta očekuju od “međunarodne zajednice”. Čak i da je Generalna skupština Ujedinjenih nacija – umjesto da samo sasluša još jednog od 26 govornika tog prvog dana debate – usvojila i neku rezoluciju o Bosni i Hercegovini, a takvo šta uopšte se ne očekuje, bio bi to još jedan od bezubih dokumenata kakvih je usvojeno na desetine o pitanjima kao što su Bliski istok ili Kipar ili neširenje nuklearnog oružja, koji nikoga ni na šta ne obavezuju i koji ni za punih šest decenija postojanja Ujedinjenih nacija nisu doprinijeli rješavanju nijedne svjetske krize.

Političar koji bilo šta zna o poslovičnoj bespomoćnosti Ujedinjenih nacija pred ijednim ozbiljnijim izazovom u međunarodnim odnosima – da ne govorimo o nekome ko ima i neposredno lično iskustvo s potpunom bezvrijednošću rezolucija donesenih o njegovoj vlastitoj zemlji – morao bi razmišljati o tome kakve bi pozitivne i naravno kakve bi negativne posljedice moglo imati njegovo izlaganje.

U Silajdžićevom slučaju – negativne posljedice su očite. Pozitivnih jednostavno – nema: nijedan relevantan međunarodni partner, od Sjedinjenih Država do Evropske Unije i NATO-a, nije dao nikakav mig ili nagovještaj da bi oni mogli preuzeti vodeću ulogu u dizajniranju ustavnih rješenja za funkcionirajuću bosansku državu.

Silajdžićevo današnje zalaganje za poništavanje posljedica genocida, na izvjestan način poduprto i najnovijim zahtjevom njegove matične partije (SDA) za sprovođenje Dejtonskog spoprazuma “u cjelini”, što bi podrazumijevalo i povratak prognanih i raseljenih i formiranje kompenzacionog fonda za nadoknadu popljačkane i uništene imovine i zastupljenost u javnim službama u skladu s popisom stanivništa iz 1991. godine, krajnje je zakasnjelo i licemjerno. Prije svega – povratak prognanih mogao se, i morao, zahtijevati onda kad je dejtonski mirovni sporazum provođen uz prisustvo i učešće 60,000 vojnika NATO-a: jedino u takvom ambijentu bilo je moguće poticati masovniji povratak prognanika. Od tada su se okolnosti za povratak znatno pogoršale. U odsustvu stotina hiljada prognanih građana svih nacionalnosti provedena je serija “demokratskih izbora” koji su iz godine u godinu ozakonjivali i učvršćivali vlast nacionalističkih partija nad poratnom Bosnom i Hercegovinom; provedena je privatizacija nekad društvene imovine bez učešća onih koji su decenijama rada i odricanja doprinosili umnožavanju javnih dobara što su u godinama nakon rata završila u rukama partijskih lojalista i najbližih srodnika partija i ličnosti na vlasti; prognanici su od tada odgurnuti u status omražene “dijaspore” kojoj – u reagovanju na najnoviji Silajdžićev ispad – čak i doskora jedini preostali zastupnik bosanstva u vrhovima državne vlasti Željko Komšić osporava pozvanost za brigu o Bosni i Hercegovini (u njegovom saopštenju povodom Silajdžićevog istupanja u Njujroku povlači se oštra razlika između “nas” čija djeca žive u BiH i onih “čija djeca žive van BiH pa ih i nije briga za našu djecu” – neprikrivena poruka pored ostalih i stotinama hiljada prognanih kako ne treba da se miješaju u raspravu o budućnosti svoje zemlje).

Komšić je u kritici Silajdžićdevog izlaganja u Njujorku, ipak, u bar jednoj stvari potpuno u pravu: nasuprot Silajdžićevoj prigodnoj izbornoj paroli iz 2006. godine o zalaganju za “stopostotnu BiH” od tada je Bosne i Hercegovine svakim danom sve manje – a ne sve više – a Silajdžićevi maksimalistički zahtjevi u pravilu regrutuju više protivnika nego pristalica tog projekta.

Osim toga, oni samo učvršćuju Dodikovu poziciju u Republici Srpskoj, dajući mu taj izgovor makar i očito prazne prijetnje “suverenitetu njegovog entiteta” da otvoreno propagira – kao svoju životnu i političku misiju – slabljenje Bosne i Hercegovine, sve do njene “disolucije”, i jačanje Republike Srpske.

Nema razloga za bilo kakvu sumnju da je i ovim najnovijim izlaganjem u Njujorku Silajdžić servirao Dodiku nov argument za promociju te misije.

Osim toga – znatno mu pomaže u odvraćanju pažnje od krajnje ozbiljnih optužbi za korupciju u vođenju “državnih poslova” svog entiteta. U entitetskim medijima, naime, mnogo više pažnje su dobili “odjeci i reagovanja” na Silajdžićev njujorški nastup nego, recimo, međunarodno insistiranje na istrazi u vezi s korupcijom u krugovima oko entitetskog premijera, konkretnije – u vezi s poslovanjem i poreskim obavezama dvije građevinske firme u vlasništvu njegovih lojalista. Ironija je – kako pišući o toj korupcionaškoj aferi zaključuje međunarodno uvaženi Fajnanšl tajms (The Financial Times) – da međunarodne optužbe za korupciju mogu ojačati, umjesto da oslabe, Dodikovu poziciju među srpskim biračima uoči lokalnih izbora 5. oktobra: oni su, kako naglašava londonski dnevnik, više motivisani mahanjem etničkim zastavama nego idejom vladavine prava.

Taj kriterij – mahanja zastavama – i nakon svih prevara iz minule dvije decenije izgleda da ostaje opredjeljujući faktor i uoči ove najnovije runde “demokratskih izbora” na našim stranama.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

XS
SM
MD
LG