Dostupni linkovi

Kada neki optuženi za ratni zločin iz Bosne i Hercegovine ode u Hag, vlasti se utrkuju u obećanjima kako će njima i njihovim porodicama pružiti materijalnu i moralnu podršku - od ustupanja sve relevantne dokumentacije za odbranu, preko garancija za privremene boravke na slobodi. Paralelno, žrtve rata jako teško ostvaruju prava koja su im zakonima dodijeljena.

Problem da su žrtve rata zakonom diskriminisane u Bosni i Hercegovini, potvrđuju i izvještaji Komiteta UN-a za ljuska prava.

Jasna Džumhur, pravni savjetnik u Institutu za traženje nestalih lica Bosne i Hercegovine, naglašava da Ujedinjene nacije (UN) upozoravaju da Zakonski okvir u oba bosanskohercegovačka entiteta i Brčko distriktu ne daje pravo ni priznavanje žrtvama rata:

"Statut Bosne i Hercegovine mora definisati pitanje torture u Zakonu, poštujući međunarodne standarde, što sada nije praksa, posebno ne u Zakonu o civilnim žrtvama u Republici Srpskoj. Moraju se stvoriti uslovi da se žrtve ne tretiraju na diskriminirajući način, već na jedinstven način. Treba da se donese krovni zakon koji će sve ovo definisati, koji će biti zajednička polazna osnova, posebno po pitanju dvije kategorije - žene žrtave rata i porodice nestalih. Insistiralo se na uspostavljanju i jačanju instituta za nestale i na uspostavi Fonda, koji ni do danas ne postoji. Nije se pomaklo sa mjesta jer se entiteti ne mogu dogovoriti o visini participacije."

A da žrtve rata teško dolaze do svojih prava, svjedoči i Edin Ramulić, jedan od bivših zatočenika prijedorskog logora Trnopolje i član nevladine organizacije Izvor:

"Sada u Prijedoru porodice ne mogu da ostvare svoja prava po Zakonu o civilnim žrtvama rata, iako je došlo u međuvremenu do novih amandmana, tekstovi u Zakonu su prerađeni da se omoguće prava tim kategorijama, ali opet ne mogu da ih ostvare. Još hiljade građana Republike Srpske nisu pronađeni. Prošle godine se upravo radilo na ostvarivanju prava žrtava i mahom su svi dobili negativna rješenja i to im potpisuju u opštini šef službe, koji je u ratu bio predsjednik logora Omarska, Mišo Rodić."

Branko Todorović, izvršni direktor Helsinškog odbora za zaštitu ljudskih prava Republike Srpske, ističe da nikoga ne treba da iznenadi praksa da se više pažnje posvećuje optuženim za ratne zločine, nego žrtvama:

"To govori o jednom kontinuitetu istrajavanja u podršci ideologijama koje su zasnovane na zločinu, na etničkom čišćenju, na ubijanju i svemu onome monstruoznom što se dešavalo u Bosni i Hercegovini. Zaista je poražavajuće da danas premijeri entiteta, vodeće religijske ličnosti ili gradonačelnici kažu da ćemo pomoći porodicu zločinca koji odgovora za monstruozne zločine u Hagu. Tu se na neki način iskazuje jedna zaista upitna solidarnost društva, ili vodećih predstavnika jednog društva, sa ratnim zločincima, dok u istom trenutku o žrtvama, o porodicama žrtava, niko ne govori, niko im nije spreman pomoći i oni su najčešće prepušteni sami sebi. To je potpuno moralno neprihvatljivo, potpuno cinično i nešto što zaslužuje svaku osudu."

Gotovo jedini način da lica koja su prošla kroz ratne torture i ostvare pravo na status civilne žrtve rata je iscrpljujući sudski postupak. Hiljade zahtjeva za nadoknadu nematerijalne štete nanesene civilima tokom rata nalazi se na sudovima u Bosni i Hercegovini.

Jedan od rijetkih koji je i dobio sudsku presudu je Banjalučanin, Zijahudin Smajlović. Nakon četiri godine vođenja postupka, 2003. godine dobio je sudski spor protiv Republike Srpske. Iako je Osnovni sud u Banja Luci naložio Republici Srpskoj da Smaloviću isplati naknadu za nematerijalnu štetu u visini od 4.500 konvertibilnih maraka za 17 mjeseci nezakonitog zatočenja u Malom logoru u Banja Luci, to još nije urađeno:

"O ne. Presuda je pravomoćna, ali je Vlada donijela svoju odluku da se to stavi u javni dug. Uporedila je mene sa onima kojima su odnijeli traktor. Ja sam se žalio Ustavnom sudu 26. avgusta 2007. godine. Ove godine, 30. avgusta, dobio sam odgovor od njih da je pokrenut postupak. Ne znam šta će biti, ali znam sigurno, ako ne bude povoljan za mene, idem u Strazbur."

Aktivista Foruma građana Tuzla, Vehid Šehić:

"Ne treba nikoga da čudi što su ratni zločinci nacionalni heroji jer to se gradi od 1992. godine. Ovdje je problem što nemamo javno mnijenje na nivou Bosne i Hercegovine. Ovdje je javno mnijenje podijeljeno po nacionalnoj osnovi i svako drugačije gleda na ponašanje drugog, zaboravljajući na činjenicu da danas 100.000 žrtava rata živi na rubu egzistencije, da o njima niko ne vodi računa, da ne mogu ostvariti svoja prava. To je samo dokaz jednog političkog licemjerstva."

U zemlji, u kojoj su moralne vrijednosti duboko poremećene i u kojoj lica, koja su činila ratne zločine nad pripadnicima drugih naroda u svom nacionalnom korpusu imaju status junaka, pravde za žrtve teško da će biti.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG