"Ljudi gladuju, brljaju po kantama, a političari se grabe za stolice."
"Ko se obogatio? Onaj koji je bio na vlasti ili blizu vlasti."
Građani Srbije, kao što ste čuli u anketi snimljenoj u Kragujevcu, ne mogu političare očima da vide. Rezignaciju, prezir i nepoverenje u političare iz našeg slučajnog uzorka potvrđuju i nalazi ozbiljnih ispitivanja javnog mnenja. Svedoči Srđan Bogosavljević, prvi čovek agencije Stratedžik marketing:
"Demokratske institucije u Srbiji, sudstvo, skupština i vlada, ne uživaju poverenje građana. Skupština je po pravilu na najnižoj lestvici, poslednje dve-tri godine ima isti rejting poverenja i on iznosi negde oko 10 odsto."
Da vox populi ima pravo najbolje ilustruje gomila zakona bez zuba u koje je sistemski ugrađena korupcija. A onda zaista nema mesta čuđenju i besu naroda kad pročita koliko ga koštaju poslanici, od kojih mnogi za vreme jednostrukih i dvostrukih mandata ni jednom ne otvore usta – istini za volju, od njih nisu bolji ni oni koji ih uopšte ne zatvaraju - ali zato nikad ne zakasne da iz skupštinske blagajne inkasiraju velike svote novca ne polažući nikome računa koliko su i na šta su ga potrošili.
Ilustrativan podatak: za pukih mesec dana, od 21. jula do 20. avgusta, kada su održane samo tri sednice parlamentarnih odbora, poslanici su, ne računajući plate i paušale, iz naših džepova na ime raznih troškova podigli ukupno 6 miliona i 100.000 hiljada dinara! Ako se u ovaj period posmatranja uračunaju i njihove plate, brojka je još besramnija: građani Srbije su svojim poslanicima za samo mesec dana njihovog nerada isplatili blizu milion evra:
"Najmanji trošak u toj priči je birokratski aparat", kaže ekonomista Miladin Kovačević.
Iako će ekonomisti, poput Kovačevića, reći da plate funkcionera, poslanika i državnih birokrata predstavljaju zanemarivi deo javne potrošnje, građani su alergični na zarade i privilegije političke i birokratske kaste jer njihove pripadnike doživljavaju kao nesposobne, neproduktivne i komumpirane parazite koji i zakone i državu kroje po meri sopstvenih interesa:
"Dobro je da ovoliko malo kradu, mogli bi oni i više. Izgleda da su svi isti, nema neke velike razlike u njihovoj strategiji, da se oni lično obogate."
"Potpuno sam razočaran sa čitavom pričom."
"Grozim se od njih, ne mogu ni da ih gledam."
"Oni su samo za fotelje, ne bore se za ništa drugo, ne bore se za narod, čoveče."
Evo još malo predinfarktne statistike: poslanici koji su koristili sopstveno vozilo, od 1. januara do 20. avgusta inkasirali su iz plitkih džepova građana Srbije oko 283.000 evra - pri tome su prednjačili samozvani poštenjakovići Radikali - a da nikome nisu morali da pokažu čak ni račune za benzin.
Na stranu sad pitanje da li jednoj zemljici od 7,5 miliona građana i 6 miliona birača, kakva je Srbija - uopšte treba 250 poslanika.
Prvi čovek Transparentnosti Srbija Vladimir Goati ide i korak dalje od ovog što ste čuli i ukazuje na osnovni besmisao ovako biranog srpskog parlamenta:
"Mi u suštini, i to ljudi zaboravljaju, u Srbiji nemamo poslanike već imamo delegate, jer član 102 stav 2 Ustava kaže da je poslanik slobodan, obratite pažnju na ciničnu formulaciju, da raspolaganje svojim mandatom prepusti partiji - imamo zapravo privremene partijske delegate. Za taj posao 1000 evra je ogromna suma, to su ljudi koji prenose vesti i informacije i glasaju kako im se kaže. Tu se ne radi o političkom poslu i pre bi bila interesantna tarifa PTT-a. Mislim da bi, kada bismo imali poslanike kao što ih imaju druge zemlje, i visoke naknade imale efekta."
Da su se političari ove zemlje potrudili da ukinu čak i princip jednakosti pred zakonom, osnovni stub demokratije i pravne države, pa sebe učinili "jednakijima" svedoči i institut parlamentarnog imuniteta. Rajan Haris iz Odeljenja za komunikacije ambasade Sjedinjenih Država u Srbiji opisuje kako funkcioniše imunitet poslanika u američkom Kongresu:
"Prema američkom ustavu poslanici oba doma parlamenta uživaju privilegiju zaštite od pokretanja krivičnog postupka, osim u slučajevima da počine izdaju, neko krivično delo ili da ugroze mir. To praktično znači da su zaštićeni u parlamentu u vreme trajanja zasedanja, kao i na putu od kuće do parlamenta i od parlamenta do kuće, ali ako počine neko ozbiljno krivično delo, biće, kao i svi građani, podložni hapšenju i krivičnom procesuiranju”.
Ovu vrednu demokratsku tekovinu parlamentarizma koja poslanika štiti od progona za ono što izgovori za skupštinskom govornicom, naši "kreativni" zakonodavci izmetnuli su u oproštajnicu od krivične odgovornosti za kršenja zakona koja počine i izvan skupštinske govornice. Sebe su tako izuzeli od odgovornosti za krivična dela, ako ova podrazumevaju zatvorsku kaznu ne dužu od pet godina. "Zašto da (poslanik Dragan) Šormaz uživa imunitet od odgovornosti kada je skrivio saobraćajni udes i pobegao?" – pita se autor bloga na internet sajtu uglednog radija, a drugi predlaže da se donese adekvatniji zakon, zaboravljajući, očigledno, da je baš u tome "kvaka 22". Zakone donose upravo ti koji bi da budu iznad zakona, koji bi da su jednakiji od ostatka građana jednakih pred zakonom.