Dostupni linkovi

Kovaču nagrada "Meša Selimović"


Jasmin Imamović uručuje nagradu Mirku Kovaču, Foto: Maja Nikolić

Mirko Kovač ovogodišnji je laureat nagrade «Meša Selimović» koja se dodjeljuje u okviru Međunarodnih književnih susreta u Tuzli, za najbolji roman objavljen u prethodnoj godini na govornom području Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore. Njegov roman «Grad u zrcalu» žiri je proglasio najboljim. Nagrada je dodijeljena proteklog vikenda.

„Žiri je odlučio da ovogodišnju nagradu „Meša Selimović“ dodijeli romanu „Grad u zrcalu“ Mirka Kovača“
Tako je jedna od najznačajnijih književnih nagrada na Zapadnom Balkanu, nagrada „Meša Selimović“, pripala Mirku Kovaču za roman „Grad u zrcalu“.
„Ovo je jedinstveni roman koji se bavi našom zbiljom koja nikada ne odustaje od vrhunskog zahtjeva da je literatura prije svega umjetnost i plemenita vještina. „Grad u zrcalu“ vraća vjeru da je književnost privilegija istinski moćnih, ali i varljivu nadu da naše živote u ovoj zemlji nismo protraćili uzalud“, rekao je predsjednik žirija Mile Stojić.
O samoj nagradi književnik Mirko Kovač kaže:
„Sad ispada sa ovom nagradom „Meša Selimović“ da imam više nagrada nego knjiga. Dobro, a možda i nije, možda ne treba imati puno knjiga. Ja se sjećam, u Beogradu znali su predbaciti da je Meša Selimović, eto, autor jedne knjige. Pa velika je stvar imati jednu knjigu. Jednu dobru knjigu, jednu veliku knjigu, jednu genijalnu knjigu kakva je Mešin roman „Derviš i smrt“. Voltaire je jednom rekao: „U vječnost se odlazi sa vrlo malom prtljagom“.“
Kovač je Mešu Selimovića osobno poznavao te mu je ova nagrada tim i draža i emotivno je prihvaća. Ipak, ono što njega kao književnika najviše raduje jeste što književni susreti „Cum grano salis“ vrednuju ono što je napisano na jeziku za koji nije bitno kako se danas zove, a nekada je svima bio zajednički:
„Nagrada mi znači ono što sam već rekao: u jednom emotivnom smislu – mnogo, baš zato što nosi jedno ime, ne samo osobe koju sam poznavao i s kojom sam se družio i sjedio, i po kavanama i na nekim književnim večerima, nego sam i volio njegovu literaturu. Mi smo različiti pisci, ali u svakom slučaju, on je pisac za divljenje po onom što je ostavio ovim književnostima, da tako kažem. U tom smislu, ta nagrada mi mnogo znači i nekako – moje ime povezano s Mešom Selimovićem – još mi djeluje pomalo nestvarno.“
Tijekom književnih susreta „Cum grano salis“ promovirana je i knjiga Ivana Lovrenovića „Katakombe u Varcaru“ koja je kao zbirka kolumni objavljenih u tjednicima i dnevnim novinama nastajala puna tri desetljeća. Na promociji su govorili Miljenko Jergović, Davor Beganović i Enver Kazaz. Oni su podcrtali bitnu dimenziju franjevačke mudrosti, filozofije i ljubavi prema Bosni. Književnici su tako govorili o Bosni kao zemlji koje više supstancijalno nema, ali koja će se kroz vrijeme ipak pridići. Miljenko Jergović, urednik knjige:
„Kako bi se reklo, mi živimo od toga da se nečemu nadamo. Bilo bi dosta budalasto da sad živimo i da kažemo da to nema nikakvog smisla. Danas je to zemlja nacionalnih dominacija i nacionalnih šovinizama koji se lokalno realiziraju po principu ko na određenom mjestu ima većinu, taj se ponaša prema manjini na način koji je u Evropi potpuno neprimjeren.“
Enver Kazaz, pjesnik, književni kritičar, književni povjesničar i urednik, kaže da se u potpunosti slaže s Lovrenovićevom idejom da je Bosnu ipak moguće u potpunosti rekonstruirati i učiniti je pluralnom, sekularnom, multikulturalnom državom iz margina:
„Nacionalizmi zaista jesu destruirali ili uništili tu tradicijsku Bosnu i Hercegovinu. Ali, rađa se, u tako teškim, stravičnim, ideološko-totalitarnim situacijama, upravo ovaj intelektualni dijalog i ako pogledate način na koji se konstruiraju slike Bosne i Hercegovine u književnosti, način na koji se vode politološke rasprave, onda će BiH nastati zapravo, i zato je Lovrenović u pravu, iz tih katakombi, iz tih margina.“
Autor Ivan Lovrenović na oko300 stranica izlaže vlastitu sliku Bosne i tragične bosanske povijesti, s razumijevanjem i prihvaćanjem svih drugih individualiziranih i drukčijih slika. On kaže da Bosna ipak nije nestala:
„Današnja Bosna i Hercegovina, bez obzira na to kako je mi doživljavamo, da li je volimo ili ne, živi danas neki svoj tranzicijski, neki uobličujući proces.“
Ivan Lovrenović se dotiče činjenice da obični život ljudi u sebi sadrži nešto što ljudi ne moraju znati definirati. Bitna je volja za životom koja se ne veže ni za kakve ideologije ili životne kategorije. Nije bitno ni koliko se poštuje intelektualni duh, jer i on sam sebi, poput vode, pronalazi put. Tako će onda doći jedan novi život i jedna nova stvarnost. Lovrenović se ne dotiče vremenske odrednice kada će ta stvarnost doći. Ni to nije važno. Važno je da će doći. A „Katakombe u Varcaru“ to i svjedoče.
  • 16x9 Image

    Maja Nikolić

    Novinarstvom se bavi od 2006. nakon završenog studija žurnalistike u Sarajevu. Dopisnica je RSE iz Tuzle od 2007. godine. Bavi se najviše socijalnim, političkim i temama ratnih zločina. Često govori o pravima manjina i marginaliziranih skupina.

XS
SM
MD
LG