Dostupni linkovi

Onima na vlasti s razlogom se ne žuri. U državi s dva entiteta, tri konstitutivna naroda, pet predsjednika, četiri potpredsjednika, trinaest premijera, 14 parlamenata, 147 ministara i 700 članova parlamenta ima uvijek dovoljno “radnih mjesta” za udomljenje svih ideološki ili rodbinski najbližih. A svi ostali? Oni će – zna se – nastaviti da glasaju za “naše”.

Već i površan pogled na ono što bi trebalo da bude “bosanskohercegovačka politička scena” ostavlja deprimirajući utisak političkog mrtvog mora: osim povremenih međunarodno režiranih prigodnih spektakla uz potpisivanje kakvog sporazuma u evropskim prijestonicama, kad se svi nakratko - dok se ne pogase reflektori - zaklinju na “riješenost na evropskom putu”, sve drugo je nepomirljivo režanje preko etničkih plotova bez i najmanje dobre volje pa tako i bez ikakvih izgleda da se nađe zajednički jezik. Pri tome je svaki izgovor da se odgodi i sam početak ozbiljnog posla na preuređenju zemlje za projekt “eurokompatibilnosti” dobrodošao: izbori na državnom pa na opštinskom nivou, nezavisnost Kosova, policijske oblasti i policijske ovlasti, svaka igra – svaka dobija u toj igri bježanja od odgovornosti za prosperitet.

Jedna politika počiva na iščekivanju da svijet digne ruke od Bosne pa da ona nekako “nestane” u roku od desetak godina, kako joj proriče aktuelni poglavica jednog od konstitutivnih plemena; druga jaše na bajci o “stopostotnoj BiH” s jakom centralnom vlašću i nestajućim entitetima; treća tek iz prikrajka prosvjeduje kako je sadašnje stanje neodrživo i kako ako ostaju dva entiteta onda mora da bude i treći. Lako je izračunati da je zbir te tri, hajde da ih i tako velikodušno nazovemo - “vizije BiH”, ravan nuli. Tako je bilo u proteklih već trinaest postdejtonskih godina i tako će – sa ili bez prisustva međunarodnih nadzornika nemoguće misije (“da se Bosanci sami dogovore o budućnosti zemlje”) – ostati sve dok su u svemu tome potpuno potisnuti i nepotrebni, čak i ustavno ukinuti, “građani” spremni da tom unaprijed propalom političkom konceptu daju novi mandat i legitimitet birajući u svakoj novoj rundi izbora uvijek isti tim u kojem uporno nigdje nema “veznih igrača”.

Problem, naime, nisu – kako se to čini međunarodnim posrednicima – njihovi aktuelni partneri u pokušajima europeizacije Bosne i Hercegovine oličeni u Dodiku ili Silajdžiću: problem su tri propale ideologije koje baštine vladajuće partije i ličnosti na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni. Jedna od njih zasnovana je na Karadžićevom projektu “nestajanja muslimanskog naroda” koji je svoju “razradu na terenu” dobio u ratnom susretu hercegovačkih izvođača radova na tom “nestajanju”, Božidara Vučurevića i Mate Bobana, u kojem se kao prirodna linija razgraničenja srpskih i hrvatskih interesa nameće Neretva a na logično pitanje šta s muslimanima nameće se i jednako logičan odgovor – njih ćemo u Neretvu. Druga je maštala o endehazijskoj granici na Drini i hrvatskoj šahovnici na Romaniji, a treća – iako nerijetko zakamuflirana u priču o multietničkoj Bosni i Hercegovini – počiva na nebulozi kako jednoga dana “od Neuma pa do brodskih vrata neće biti Srba i Hrvata”. Bošnjački politički reprezentativci odbaciće naklonost takvom projektu diskvalifikujući ga kao nemoralno “izjednačavanje agresora i žrtve” ali poratni razvoj na teritorijama pod njihovom kontrolom daje obilje argumenata onima koji sumnjanju u njihovo svebosansko opredjeljenje: nekažnjavanje ratnih zločina protiv nebošnjaka, preimenovanje ulica i javnih institucija po često opskurnim likovima i datumima iz bošnjačke novootkrivene baštine, svojevremeni izbor sarajevskog gradskog vijeća bez ijednog srpskog člana – već i to je dovoljno za zaključak kako je ideja Bosne odbačena i od onih koji se u nju najčešće zaklinju.

Otkako su predstavnici te tri ideologije uoči “prvih demokratskih izbora” 1990. godine ušli u partnerstvo, pozivajući svako svoje sljedbenike da glasaju za “narodne partije” i obećavajući biračima zauzvrat neku bosansku verziju Švicarske, uporno su – u parlamentu i vladi, u mirovnim pregovorima i umovanju nad etničkim mapama, u sporazumima i ustavnim razmatranjima – promovisali samo konstitutivnost i “vitalne nacionalne interese” vlastitog plemena a da nikada za te gotovo dvije decenije ni građanin ni država ni na koji način nisu bili prisutni u njihovim projektima.

Današnje frankenštajnsko “ustavno uređenje” bosanske države logičan je rezultat predratnog izbora tri platforme čiji je jedini zajednički imenitelj bilo osvajanje vlasti, zbog kojeg su udruženo pozivali pristalice da glasaju za tu političku opciju i zbog kojeg su se na predizbornim skupovima vezale zastave a Izetbegović pozdravljao osnivački skup Karadžićeve partije riječima “mi smo vas čekali i vi ste ovdje potrebni”, da bi se uskoro zatim – i prije nego što je ispaljen ijedan metak u troipogodišnjem ubijanju Bosne – sve tri partije dale u mapadžijski biznis razgraničenja teritorija.

Već i prihvatanje ideje da se država tako etnički šarolika kakva je bila Bosna i Hercegovina u vrijeme međunarodnog priznanja u proljeće 1992. može podijeliti bila je ohrabrenje – ako ne i poziv – na ludačke projekte “humanog preseljenja” i zločinačke projekte “etničkog čišćenja” i svaka je nova verzija etničkih mapa, od Karađorđeva preko Lisabona i Ženeve do kulminacije u Dejtonu, bila direktan poticaj novim talasima progona. U tom su finalu troipogodišnjeg ubijanja, na pregovorima u Dejtonu, bili zastupljeni narodi – i Srbi i Hrvati (preko Miloševića i Tuđmana) i Bošnjaci (preko “legitimnih predstavnika bosanske države”) i sva su tri naroda dobila konstitutivnost kojom se ozakonjuje ratno otuđenje jednih od drugih – a sasvim prirodno, kako je bilo jedino moguće od početka tog nacionalističkog partnerstva, izgubili su i Bosna i Hercegovina i svi koji su još vezivali svoj identitet za nju ne odbacujući naravno ništa od svojih posebnosti.

Sada već trinaestogodišnje odbijanje da se država počne preuređivati po kriterijama i održivosti i kompatibilnosti s Evropom počiva u znatnoj mjeri na očekivanju da bi ona mogla ili odumrijeti ili se možda stopostotno unitarizirati. Zagovornici tih dviju krajnosti kao da još nisu čuli ili razumjeli uporna upozorenja svih najrelevantnijih međunarodnih autoriteta kako ni jedna od njih nema baš nikakve perspektive: jednostavno nikada neće dobiti podršku ili priznanje svjetske zajednice osim ako to bude sporazum zasnovan na svebosanskoj saglasnosti.

Onima na vlasti s razlogom se ne žuri. U državi s dva entiteta, tri konstitutivna naroda, pet predsjednika, četiri potpredsjednika, trinaest premijera, 14 parlamenata, 147 ministara i 700 članova parlamenta ima uvijek dovoljno “radnih mjesta” za udomljenje svih ideološki ili rodbinski najbližih. A svi ostali? Oni će – zna se – nastaviti da glasaju za “naše”.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

XS
SM
MD
LG