Dostupni linkovi

Hartmann pred sudom i neizjašnjavanje Karadžića


Karadžić pred Haškim sudom, 29. avgust 2008.

Radovan Karadžić je odbio da se izjasni o krivici i u drugom pojavljivanju pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, što je sudija Ian Bonomy prihvatio kao da negira krivicu po svih 11 tačaka optužnice.

"Ovo je sud NATO saveza koji je donio odluku da mene likvidira", rekao je Karadžić osporivši još jednom nadležnost ovog suda. Karadžić je iz istog razloga odbio i da mu se čita optužnica. Radovana Karadžića Haški tribunal tereti u 11 tačaka optužnice za genocid, pomaganje u genocidu, zločine protiv čovječnosti, kršenje zakona i običaja rata.

Bivši predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić po drugi put je izveden pred Haški tribunal kako bi se izjasnio o krivici za genocid i druge zločine nad nesrbima tokom rata u BiH za koje je optužen.

Pojavljući se po drugi put u sudnici Haškog tribunala, Radovan Karadžić je ponovio još jednom da želi da se brani sam. Sudija Pretpretresnog vijeća Ian Bonomy potom je kazao da nema promjenjene optužnice, iako je na prvom pojavljivanju glavni tužilac Tribunala Serge Brammertz to najavio. Optuženi se stoga mora izjasniti po staroj, važećoj optužnici, konstatovao je sudija Bonomy, koji je zatražio od bivšeg predsjednika Republike Srpske da se izjasni po toj optužnici iz maja 2000. godine.

Bonomy: Optuženi ste za genocid kažnjiv po članovima 4.3a, 7.1 i 7.3 Statuta Tribunala. Kako ste izjašnjavate - da li se osjećate krivim ili ne?

Karadžić: Ja se neću izjašnjavati u skladu sa svojim stavom prema ovom sudu.

Bonomy: Ja onda u vaše ime unosim da se vi izjašnjavate da se ne osjećate krivim. Je li to stav koji ćete imati u vezi sa svim ostalim tačkama, svih deset tačaka optužnice?

Karadžić: Aposlutno da.

Bonomy: Onda ću ja unijeti izjašnjenje da se ne osjećate krivim u odnosu na sve tačke optužnice, drugim riječima vi se izjašnjavate da se ne osjećate krivim u odnosu na optužnicu u cjelini. Registrar će u određenom trenutku odrediti termin početka vašeg suđenja.

Karadžić: Mogu li vas držati za riječ?

Bonomy: Koju riječ?

Karadžić: Da nisam kriv.

Bonomy: To ćemo tek vidjeti

Podsjećanja radi: Karadžić je prvi put optužen u julu 1995. godine pred Haškim sudom, zajedno sa zapovjednikom vojske bosanskih Srba Ratkom Mladićem, za ratne zločine i etničko čišćenje u BiH uključujuči i višegodišnje napade i opsadu Sarajeva, a nekoliko mjeseci kasnije, u novembru, i za genocid u Srebrenici.

Tužilaštvo Haškog tribunala je u maju 2000. godine podiglo protiv Karadžića i Mladića dvije odvojene optužnice razdvajajući taj sudski predmet. Karadžić je tada optužen po osobnoj i zapovjednoj odgovornosti po ukupno 11 tačaka - dvije za genocid, pet za zločine protiv čovječnosti, jednu za tešku povredu Ženevskih konvencija iz 1949. godine i tri za kršenje zakona i običaja ratovanja koje se odnose na etničko čišćenje.

Haški sud je 22. avgusta imenovao troje sudija Predraspravnog vijeća koji će pripremiti suđenje Karadžiću. To su Patric Robinson s Jamajke, Ian Bonomy iz Velike Britanije i sutkinja Michel Piccard iz Francuske, koji će biti zaduženi samo za predraspravni postupak Radovanu Karadžiću.

Karadžić, koji je uhapšen nakon 13 godina bijega 21. jula u Beogradu, pojaviće se ponovo pred sudom 17. septembra kada će biti održana konferencija na kojoj će se raspravljati o daljem procesu.

Tužilac Alan Tieger je najavio da bi novu optužnicu mogao predati sudu na potvrđivanje "do kraja septembra” obrazlažući da Tužilaštvo želi detaljno pregledati sve postojeće dokumente i razmotriti eventualne promjene. Na ovo je prilično oštro reagovao sudija Ian Bonomy. Evo njihovog dijaloga:

Bonomy: Gospodine Tieger, ja sam ranije već spomenuo, kao i gospodinu Karadžiću, pitanje mogućnosti izmjene, odnosno zahtjeva za izmjenu optužnice. Je li to nešto što još uvijek imate namjeru uraditi?

Tieger: Jeste, časni sude.

Bonomy: Ako je tako, kad očekujete da bi se to moglo desiti?

Tieger: Mi radimo na tome u ovom trenutku i naš planirani datum za podnošenje bio bi otprilike negdje do kraja sljedećeg mjeseca. Bilo je izmijenjenih optužnica čak i kad je već poodmakao proces pripreme predmeta. Tužilaštvo nije željelo biti pasivno, niti čekati da počne priprema za suđenje pa da se tada identificiraju neke stvari, već da bude vrlo aktivno i da u ranoj fazi postupka poduzme takve korake. I to je, časni sude, ta značajna revizija optužnice pod ovakvim okolnostima, posebno u ovoj fazi.

Bonomy: Gospodine Tiger, ako ja mogu reći, meni je iznenađujuće da, s obzirom na vrijeme koje je proteklo od inicijalne optužnice, cilj kojega su svi bili svjesni da se rad ovog tribunala završi što ekspeditivnije i s obzirom na značaj životnog vijeka ovog tribunala u vezi s ovim predmetom, sad mi kažete da se to radi tek sad nakon što je optuženi u pritvoru. Ja sam time iznenađen u ovoj fazi. Ja se iskreno nadam da ste vrlo ozbiljni kad je taj rok u pitanju.

Sarajevsko stradanje
Autor: Dženana Halimović

Tokom opsade Sarajeva, duge 1300 dana - najduže u istoriji modernog ratovanja, ubijeno je preko 11.000 građana, od čega 1.600 djece. Politički inspirator opsade grada, Radovan Karadžić, danas - u drugom pojavljivanju pred sudskim vijećem Haškog tribunala, odbio se izjasniti o optužnici za zločine i, između ostalog, i za ubijanje građana Sarajeva.

Opsada Sarajeva

Priprema dugotrajne kampanje granatiranja i pucanja iz snajpera na civilna područja Sarajeva i na civilno stanovništvo s ciljem terorisanja njegovih žitelja, prema navodima optužnice protiv Radovana Karadžića, trajala je od 1. jula 1991. do 30. novembra 1995. godine.

Sarajevska umjetnica, vajarka Alma Suljević bila je svjedokom događaja s početka i tokom cijele opsade Sarajeva. Aprila 1992. godine, na mostu Vrbanja svjedočila je smrti, što su zabilježile i tv kamere:

„Ova ruka je do juče, do danas vajala za ovaj grad samo kipove. Na ovim rukama se sada nalazi krv djevojčice koja je poginula.“

Danas su njena sjećanja u formi noćnih mora:

„Kad se budim, kad sanjam nešto strašno, puno je teško probuditi se iz tog sna, jer je doživljaj u snu puno teži i bolniji nego ono što sam gledala na javi, previjala djecu kad bude neki masakr, ranjenike, žene...“

Miro Lazović, bivši predsjednik Skupštine Republike BiH, kaže kako je Sarajevo u tom ratnom periodu zapravo bilo koncentracioni logor:

„Sve Sarajlije koje su od 1992. do 1995. godine bile u Sarajevo, bile su zapravo zatočenici jedne primitivne, sulude politike koja je s okolnih brda iscrpljivala, ubijala, ponižavala građane Sarajeva. Sve Sarajlije su bile faktički te tri godine osuđenici na smrt i samo su čekale dan izvršenja presude jer je svaki dan ginulo najmanje po tridesetak do 50 ljudi u Sarajevu. Padale su granate, pucali snajperi, grad je iscrpljivan glađu, nedostatkom struje koje nije bilo po šest mjeseci, vode koje nije bilo po šest mjeseci. Živeći u takvim uslovima, Sarajlije su dokazale, ipak, da se znaju oduprijeti jednom primitivizmu i jednoj bahatoj politici koja nije prezala od toga da ubija i djecu jer je negdje oko 11.000 djece stradalo u Sarajevu.“

Edin Salkić je 9. novembra 1993. godine poslao dvojicu sinova u školu. Mlađi, tek prvačić, nije se vratio. Ubijen je od granate koja je pogodila njegovu učionicu, u naselju Alipašino polje:

„Bilo je primirje. Taj dan je srušen Stari most, 9. novembra. Kroz pola sata, vjerovatno su čuli i oni da je srušen Stari, pa su onda ubili našu mladost - gađali su škole granatama od 120 mm. Ovdje je baš bio masakar, na Alipašinom polju u B fazi, u školi. To je njihovo junaštvo - ubijati djecu sa torbačićem na leđima, sa čitankom.“

Ivan Ramadan, autor nagrađenog animiranog filma “Tolerancija” na nedavno završenom Sarajevo Film Festivalu, rat je proveo u Sarajevu. Iako je bio tek sedmogodišnjak kad je opsada počela, sjeća se opasnosti koja je vrebala tada, naročito u dijelu grada gdje je živio:

„Bio sam na Dobrinji koja je bila baš opkoljena. Sarajevo je bilo opkoljeno, a Dobrinja je bila posebno odsječena još od čitavog grada. Nismo mogli da izlazimo napolje, nije se moglo ni na prozor izaći, stalno su padale granate.“

Ne samo da je granatiranjem i pucanjem iz snajpera počinjen pravi pokolj nego je ta neprekidna prijetnja smrću i osakaćivanjem kod stanovnika Sarajeva prouzrokovala dalekosežne traume i ostavila psihičke posljedice, stoji u optužnici. Salkić kroz primjer starijeg sina potvrđuje haške navode:

„Drugi sin je preživio velike traume. On je bio učenik Fatime Gunić. Bio je treći razred i on je bio u učionici. I nakon te granate koja je ispaljena, gledao je učiteljicu poginulu, dva druga i istrčao je i - na brata svoga, je li, prvačića. On je bio prvačić.“

Značajan aspekt plana za stvaranje nove srpske države pod voćstvom Radovana Karadžića bilo je trajno uklanjanje ili "etničko čišćenje" gotovo cjelokupne populacije bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, navodi Haški tribunal. Porodica Alme Suljević raseljena je po svijetu, a posljedice razdvajanja su strašne:

„Kad mi dođu ti mali moji, od braće i od sestre djeca, kada od ovoga brata pita moju sestru kćerkica:’ Kako si ti fina, kako se ti zoveš?’, šta ja mogu misliti uopšte o posljedicama rata? Jer one su prestrašne, za budućnost su prestrašne.“

Ramadanov film koji govori o Bosancu koji se iz dugog sna budi i pokušava napraviti čudo indirektno je iniciran posljedicama rata, o kojima kaže:

„U ratu je, dakle, bio glavni razlog neka netolerancija koja je zastupljena ovdje, u Bosni, u svakodnevnom životu se susrećem sa nekim netrpeljivostima između ljudi, imam problema sa životom, otprilike, ovdje - pa sam odlučio da se suprotstavim na neki način.“

Radovan Karadžić je, stoji u optužnici, znao ili imao razloga znati da snage bosanskih Srba pod njegovim rukovodstvom i kontrolom čine navedena djela. Također, nije preduzeo neophodne i razumne mjere da takva djela spriječi ili da kazni njihove počinioce.

Poricanje zločina

Autor: Iva Martinović

Žarko Korać

Zbog čega Beograd i stanovnici Srbije ne žele znati koje su sve zločine počinili Karadžić, Mladić i drugi optuženici Haškog suda. Otkud i zašto još uvek traje zavera ćutnje?

Psiholog i političar Žarko Korać:

"Ovde postoji jedna zavera ćutanja, zavera u kojoj učestvuju mediji koji lažu, a građani, iako to znaju, prihvataju te laži - žele da veruju u njih."

Realnost je da oni postoje, da postoje žrtve tih zločina koje sa užasom gledaju kako ljudi koji su im pobili najbliže, mučili ih, držali po logorima i silovali, šetaju slobodni. To pokazuje da nas ti zločini ne dotiču mnogo:

"Već neko duže vreme, godinu-dve dana, u Srbiji nisam čuo gotovo nikoga, sem naravno nekih nevladinih organizacija, da o haškim optuženicima govori kao o ljudima koji su odgovorni za strahovite zločine. Ako se tome doda situacija koju smo imali sa Radovanom Karadžićem, da do danas niko u Srbiji nije prihvatio odgovornost za njegovo hapšenje, to se nije dogodilo u istoriji Evrope. Država se pravi da je to nešto što nije ni trebalo da se dogodi, a ako se već dogodilo, da je bolje da se ne zna da je to ona učinila. Tako se, zapravo, paradoksalno ojačava ta kvazi, pseudomoralna pozicija haških optuženika. Dakle, država ne sme da prizna da ih je uhapsila, a govori da je najbolje da oni odu tamo kako bismo mi mogli da živimo. Ipak, za većinu građana Srbije Radovan Karadžić nije heroj, ali to, nažalost, nije dovoljno.“

Ko je kriv za opsadu Sarajeva?

Branka Mihajlović je razgovarala s književnikom Branom Crnčevićem, članom Međunarodnog odbora za istinu o Radovanu Karadžiću. Evo, kako je tekao razgovor, između ostalog, o tome, ko je kriv za zločine nad civilima u Sarajevu i dugogodišnje granatiranje Sarajeva?

Crnčević: Idemo na, recimo, poslednje godine Brozovog života kada je počela priča.

RSE: Pa dobro, ne možemo da optužimo Josipa Broza Tita za granatiranje Sarajeva!? Govorim o žrtvama, naprimer, u Sarajevu: ko treba da odgovara i da li biste vi javno pozvali da neko za to odgovara?

Crnčević: Da vam kažem, mi drugačije raspoređujemo krivce. Naprimer, radio na kojem se emituje ovaj program zove se Slobodna Evropa, i to je lepo ime, ali ja mislim da Evropa nije slobodna.

RSE: Dobro, hajde da se vratimo na Sarajevo. Da li mislite da neko treba da odgovara za to, a zna se da su Sarajevo granatirali bosanski Srbi?

Crnčević: A kakve veze ima granatiranje Sarajeva od strane bosanskih Srba, i taj rat, sa učesnicima tog rata?

RSE: Kada bi vas neko pitao ko je kriv za žrtve u Sarajevu tokom trogodišnje opsade, šta biste mu vi rekli?

Crnčević: Rekao bih ne promišljajući mnogo da su krivi Amerikanci i ostali kojima je bilo stalo do raspada Jugoslavije.

Florence Hartmann uskoro pred Haškim sudom

Autor: Goran Jungvirth

Florence Hartmann, bivša glasnogovornica Haškog tužiteljstva optužena je zbog nepoštivanja Haškog suda, te se 15. rujna mora pojaviti pred njegovim sucima. Hartmann se tereti po dvije točke optužnice, i to zbog otkrivanja povjerljivih informacija vezanih uz slučaj bivšeg srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića.

Hartmann je optužena kako je u svojoj knjizi "Mir i kazna", koja je objavljena prije godinu dana, na 120 oj do 122 stranici otkrila povjerljive podatke sa suđenja Slobodanu Miloševiću. Podatke i odluke koje je koristila izneseni su na Miloševićevom suđenju 2005. i 2006. godine. Također, optužnica je tereti kako je u autorskom članku kojeg je objavio Bosanski institut početkom ove godine, pod nazivom "Skriveni ključni dokumenti o genocidu", otkrila povjerljive odluke s haškog suđenja.

U interviewu koji je dala za britanski Institut za ratno i mirnodobsko izvještavanje, IWPR Hartmann priznaje kako je bila šokirana kad je čula za podizanje optužnice, a u maniri bivše novinarke svoje pravo na objavljivanje spornih podataka vidi u slobodi govora:

„Za mene je to pitanje slobode govora, za mene i moje odvjetnike radi se o slobodi govora i pravu na transparentno informiranje javnosti o stvari koja je stvar javnog interesa. Ne može se reći kako međunarodna pravda nije stvar javnog interesa - to je, zaprav,o stvar interesa čovječanstva.“

Florence Hartmann

U zaključku optužnice se navodi kako je Hartmann znala kako se radi o povjerljivim informacijama u vrijeme njihovog objavljivanja, te kako odluke Haškog suda koje je objavila nisu bile za objavu u javnosti. No, Hartman upravo u objavljivanju informacija javnosti o pravnim poslovima vidi dobru stvar koja ne može biti loša za međunarodnu pravdu, nego upravo suprotno:

„Javno mnijenje je jedna od vodećih snaga koje podupiru međunarodnu pravdu jer je njena bit zaštita bilo kojeg građanina u svijetu - to je idealni cilj međunarodne pravde i pravila koja su uspostavljena. Dobro je da postoji pravo na javan pogled u rad tih institucija i Haški sud, kao što sam uvijek govorila i pisala.“

Hartmann tvrdi da je javna rasprava ono što će pomoći međunarodnoj pravdi, a ne odmoći. Podsjetimo: bivša glasnogovornica je u svojoj knjizi i više javnih istupa, govorila o nezadovoljstvu Tužiteljstva odlukom Haškog suda o uvažavanju zahtjeva Srbije da se dijelovi pojedinih dokumenta iz državnih arhiva razmatraju na zatvorenim sjednicama, odnosno da ne budu dostupni javnosti. Uz to zastupala je tezu da su upravo to bili ključni dokazi za utvrđivanje navodne odgovornosti Srbije za genocid u Bosni. No, što nije smjela objavljivati i javno razmatrati kao zaposlenik Tužiteljstva, Hartmann tvrdi da može sada imajući razumijevanje pri tom i za sam sud napominjući kako nije lako biti prva institucija međunarodne pravde:

„I važno je da različite udruženja, novinari, analitičari i nevladine udruge pobliže prate rad Haškog suda i da su kritike konstruktivne.“

Iako misli kako je i njezina knjiga bila konstruktivna, Hartmannova, ako to odluče haški suci, može biti kažnjena zbog objavljivanja tajnih podataka i sa do sedam godina zatvora ili novčanim iznosom do 100.000 eura.

Dokument za koji se tereti Hartmann već objavljen

U reakciji iz Beograda na vest iz Haga da je Hartmann objavila poverljive detalje iz dokumenata koji su na zahtev, upravo Beograda, označeni kao tajna, predsednica Helsinškog odbora za ljudska prava Srbije Sonja Biserko podseća da je Hartmannova zapravo objavila navode iz dokumenta na čijoj tajnosti je insistirala vlast u Beogradu, a koji navodno dovodi u vezu vladu bivše Savezne Republike Jugoslavije sa genocidom počinjenim u Srebrenici. Biserko ocenjuje da se tome može i zahvaliti što Beograd nije osuđen za taj zločin u postupku pred Međunarodnim sudom pravde u procesu koji je pokrenula BiH. Ona, međutim, napominje da je dokument zbog kog se tereti Hartmann, već objavljen:

“Pre svega, u knjizi Momira Bulatovića, bivšeg predsednika Vlade Jugoslavije. On je očigledno te dokumente posedovao kao nešto sa čime je on trebalo da izađe na sud. Značvi radi se o njegovom svedočanstvu koje je objavljeno kao knjiga zajedno sa spornim transkriptima.”

Akutelni ambasador Srbije u Holandiji Radoslav Stojanović, koji je predvodio tim odbrane Beograda tokom procesa pred Međunarodnim sudom pravde, ovako je reagovao na izjavu Sonje Biserko:

“Ti dokumenti nisu skrivani od Međunarodnog suda pravde zbog toga da bi se sakrila uloga Srbije u ratu u Bosni i Hercegovini, već da ne bi došlo do uvida od bosanske strane - jer, slušajte, mi smo spremali odbranu. Pa nećemo valjda da damo strani koja nas optužuje sve dokumente iz kojih bi oni posle mogli da prave kombinacije kakve hoće.”

Podizanje optužnice protiv Florence Hartmann izazvalo je veliko iznenađenje u Hagu, kaže urednik u agenciji SENSE i hroničar haških suđenja Mirko Klarin. On podsjeća da je do sada nekolicina suđenja pred Haškim sudom održana protiv lica koja su odala identitet zaštićenih svedoka, dok će proces protiv Hartmannove biti u mnogo čemu specifičniji:

“Izgleda da su se sudije osetile lično pogođene tvrdnjama Florence Hartmann. Sada imamo vrlo zanimljivu, čak jedinstvenu situaciju. Dakle, sudije su povređena strana u ovom sporu, optužnicu je potpisao sudija Agius, a na kraju će sudije i presuditi da li se zaista radi o nepoštovanju suda.”

* * * *

Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje(IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici
XS
SM
MD
LG