Dostupni linkovi

Sarajevske noćne more


Fotografija iz opkoljenog Sarajeva, francuski vonik UNPROFOR-a pomaže pogođenima u "Aleji snajpera" 21. novembar 1994.

Tokom opsade Sarajeva, duge 1300 dana - najduže u istoriji modernog ratovanja, ubijeno je preko 11.000 građana, od čega 1.600 djece. Politički inspirator opsade grada, Radovan Karadžić, - u drugom pojavljivanju pred sudskim vijećem Haškog tribunala, odbio se izjasniti o optužnici za zločine i, između ostalog, i za ubijanje građana Sarajeva.

Priprema dugotrajne kampanje granatiranja i pucanja iz snajpera na civilna područja Sarajeva i na civilno stanovništvo s ciljem terorisanja njegovih žitelja, prema navodima optužnice protiv Radovana Karadžića, trajala je od 1. jula 1991. do 30. novembra 1995. godine.

Sarajevska umjetnica, vajarka Alma Suljević bila je svjedokom događaja s početka i tokom cijele opsade Sarajeva. Aprila 1992. godine, na mostu Vrbanja svjedočila je smrti, što su zabilježile i tv kamere:

„Ova ruka je do juče, do danas vajala za ovaj grad samo kipove. Na ovim rukama se sada nalazi krv djevojčice koja je poginula.“

Danas su njena sjećanja u formi noćnih mora:

„Kad se budim, kad sanjam nešto strašno, puno je teško probuditi se iz tog sna, jer je doživljaj u snu puno teži i bolniji nego ono što sam gledala na javi, previjala djecu kad bude neki masakr, ranjenike, žene...“

Miro Lazović, bivši predsjednik Skupštine Republike BiH, kaže kako je Sarajevo u tom ratnom periodu zapravo bilo koncentracioni logor:

„Sve Sarajlije koje su od 1992. do 1995. godine bile u Sarajevo, bile su zapravo zatočenici jedne primitivne, sulude politike koja je s okolnih brda iscrpljivala, ubijala, ponižavala građane Sarajeva. Sve Sarajlije su bile faktički te tri godine osuđenici na smrt i samo su čekale dan izvršenja presude jer je svaki dan ginulo najmanje po tridesetak do 50 ljudi u Sarajevu. Padale su granate, pucali snajperi, grad je iscrpljivan glađu, nedostatkom struje koje nije bilo po šest mjeseci, vode koje nije bilo po šest mjeseci. Živeći u takvim uslovima, Sarajlije su dokazale, ipak, da se znaju oduprijeti jednom primitivizmu i jednoj bahatoj politici koja nije prezala od toga da ubija i djecu jer je negdje oko 11.000 djece stradalo u Sarajevu.“

Edin Salkić je 9. novembra 1993. godine poslao dvojicu sinova u školu. Mlađi, tek prvačić, nije se vratio. Ubijen je od granate koja je pogodila njegovu učionicu, u naselju Alipašino polje:

„Bilo je primirje. Taj dan je srušen Stari most, 9. novembra. Kroz pola sata, vjerovatno su čuli i oni da je srušen Stari, pa su onda ubili našu mladost - gađali su škole granatama od 120 mm. Ovdje je baš bio masakar, na Alipašinom polju u B fazi, u školi. To je njihovo junaštvo - ubijati djecu sa torbačićem na leđima, sa čitankom.“

Ivan Ramadan, autor nagrađenog animiranog filma “Tolerancija” na nedavno završenom Sarajevo Film Festivalu, rat je proveo u Sarajevu. Iako je bio tek sedmogodišnjak kad je opsada počela, sjeća se opasnosti koja je vrebala tada, naročito u dijelu grada gdje je živio:

„Bio sam na Dobrinji koja je bila baš opkoljena. Sarajevo je bilo opkoljeno, a Dobrinja je bila posebno odsječena još od čitavog grada. Nismo mogli da izlazimo napolje, nije se moglo ni na prozor izaći, stalno su padale granate.“

Ne samo da je granatiranjem i pucanjem iz snajpera počinjen pravi pokolj nego je ta neprekidna prijetnja smrću i osakaćivanjem kod stanovnika Sarajeva prouzrokovala dalekosežne traume i ostavila psihičke posljedice, stoji u optužnici. Salkić kroz primjer starijeg sina potvrđuje haške navode:

„Drugi sin je preživio velike traume. On je bio učenik Fatime Gunić. Bio je treći razred i on je bio u učionici. I nakon te granate koja je ispaljena, gledao je učiteljicu poginulu, dva druga i istrčao je i - na brata svoga, je li, prvačića. On je bio prvačić.“

Značajan aspekt plana za stvaranje nove srpske države pod voćstvom Radovana Karadžića bilo je trajno uklanjanje ili "etničko čišćenje" gotovo cjelokupne populacije bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, navodi Haški tribunal. Porodica Alme Suljević raseljena je po svijetu, a posljedice razdvajanja su strašne:

„Kad mi dođu ti mali moji, od braće i od sestre djeca, kada od ovoga brata pita moju sestru kćerkica:’ Kako si ti fina, kako se ti zoveš?’, šta ja mogu misliti uopšte o posljedicama rata? Jer one su prestrašne, za budućnost su prestrašne.“

Ramadanov film koji govori o Bosancu koji se iz dugog sna budi i pokušava napraviti čudo indirektno je iniciran posljedicama rata, o kojima kaže:

„U ratu je, dakle, bio glavni razlog neka netolerancija koja je zastupljena ovdje, u Bosni, u svakodnevnom životu se susrećem sa nekim netrpeljivostima između ljudi, imam problema sa životom, otprilike, ovdje - pa sam odlučio da se suprotstavim na neki način.“

Radovan Karadžić je, stoji u optužnici, znao ili imao razloga znati da snage bosanskih Srba pod njegovim rukovodstvom i kontrolom čine navedena djela. Također, nije preduzeo neophodne i razumne mjere da takva djela spriječi ili da kazni njihove počinioce.

  • 16x9 Image

    Dženana Halimović

    Bavi se istraživačkim novinarstvom, temama ratnog zločina, organizovanog kriminala i korupcije. Dobitnica nagrada 'Global Human Rights Award' i Unije novinara BiH 2003. godine.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG