Dostupni linkovi

Od vremena ubijanja Bosne i genocida u Ruandi svijet je, proslavljajući 60. godišnjicu Ujedinjenih nacija, opet obećao “nikad više” – usvajajući i novu doktrinu kolektivne bezbjednosti s “odgovornošću za zaštitu stanovništva” kao osnovom – ali tu je Darfur i tu je Gruzija da nas sve zajedno, svakog na svom poslu, testiraju: jesmo li zaista nešto naučili ili smo vječiti ponavljači istorije.

Ovih dana, učestvujući u razgovoru za američki radio o tome kako mediji pokrivaju “sukob u Gruziji”, izgovorio sam rečenicu za koju sam vjerovao da od mene nikad niko neće čuti: “Izazov novinarstva je da, nasuprot potpuno oprečnim ‘zvaničnim verzijama’ dviju strana, utvrdi šta se tamo zaista događa i da to predstavi javnosti”. I prije nego što sam dovršio rečenicu zabrinuo sam se da bi ona mogla ostaviti utisak neutralnosti između jedne i druge “istine” o sukobu i uopšte izjednačavanja “dviju sukobljenih strana”: sa sjećanjem na sve navodne mirovnjake i posmatrače, posrednike i pregovarače, državnike i izvještače koji su i povodom ubijanja Bosne devedesetih ravnodušno pričali o “zaraćenim stranama” – zamagljujući tako stvarnost masovnih progona i pokolja – požurio sam da već u sljedećoj rečenici objasnim svoja očekivanja od novinarstva u zoni sukoba. Želio bih, sa uspomenom na najboljeg ratnog reportera s kojim sam radio, Vladu Mrkića iz “Oslobođenja”, da nasuprot krupnim riječima kao što su “genocid” i “etničko čišćenje” reporteri o ovom i svakom drugom ratu izvještavaju prije svega riječju, iskustvom i osjećanjima žrtava ratnih djejstava: onih koji su prognani, čije su kuće poharane i popaljene, koji se doživjeli teror i izbjegli pred njim.


Vlade, i ruska-i gruzijska, mogu imati priču sračunatu na pridobijanje međunarodne javnosti. Iz ruske perspektive, strateški je važno pričati o “genocidu” nad ruskim državljanima u Južnoj Osetiji zbog kojeg je, eto, Moskva morala intervenisati da “zaštiti stanovništvo”. Iz gruzijske, u razumljivoj užasnutosti ruskim “etničkim čišćenjem” dviju pokrajina te države, još zadugo nećete čuti kritičko propitivanje opravdanosti i razmjera gruzijske intervencije u Južnoj Osetiji koja je Rusiji poslužila kao izgovor za agresiju.


Tamo gdje mediji upadnu u zamku nekritičkog prenošenja dviju suprotstavljenih verzija događaja, nastojeći da osnaže poziciju “objektivnosti” dajući i jednoj i drugoj strani jednak prostor – pa na neki način i vjerodostojnost – novinarstvo se udaljava od ljudskih dimenzija događaja, uskraćujući žrtvama makar utjehu da negdje u svijetu neko zna za njihovo stradanje i saosjeća s njihovom patnjom. Svjedočiti o ratu iz te njegove najrelevantnije perspektive, s fokusom na žrtve nasilja i progona, zahtijeva naravno prisustvo novinara u područjima sukoba, što je danas – s opadajućim budžetima medijskih kuća i posebno radikalnim smanjivanjem troškova na stalne i specijalne dopisnike u svijetu – čak i manje vjerovatno nego što je bilo u vrijeme rata u Bosni.


Pada mi na um drastičan primjer.


Tada – ranih devedesetih – relativno mali njujorški dnevnik “Njuzdej” (Newsday) imao je dopisnika na Balkanu Roja Gatmana (Roy Gutman) a danas više nema ni spoljnopolitičku rubriku. Da nije bilo Roja – ko zna kada bi američka javnost saznala za koncentracione logore na Balkanu pred kraj stoljeća svečanog obećanja kako se takvo šta neće ponoviti “nikada više” i ko zna kada bi ta javnost primorala administraciju u Vašingtonu da najzad zaustavi genocid u Bosni. On je, naime, bio taj ko je izvještajima sa Balkana – obavljajući samo dužnost reportera i ništa više – uznemirio javnost i potakao je da od svoga predsjednika i Kongresa zahtijeva okončanje ubijanja.


A to je mogao upravo zato što njega nisu prvenstveno zanimali ratni štabovi, ni Miloševićev-ni Tuđmanov-ni Izetbegovićev, već ratni stradalnici. Kad je do njega došao vapaj iz Banjaluke, alarmirajući ga kako se po Bosanskoj krajini provodi “etničko čišćenje” i kako se prognanici masovno transportuju u vagonima za stoku, uputio se u taj region i istraživao sve dok nije našao dokaze za potresne priče o logorima, mučenju i nestajanju zatočenika, a zatim i o sistematskim silovanjima i progonima.


Administracija tadašnjeg predsjednika, Buša starijeg, u početku je automatski poricala da bilo šta zna o logorima ali kad je 3. avgusta 1992. objavljen Gatmanov izvještaj o Omarskoj predstavnik Stejt dipartmenta više nije imao kud: izjavio je kako je administracija znala ne samo da “srpske snage drže to što one zovu sabirnim centrima” već i da zna za “nasilje i mučenja i ubijanja”. Uskoro je javnost suočila administraciju s neugodnim pitanjima: zašto je prikrivala to što zna o logorima, zašto ih makar nije javno osudila i zahtijevala oslobađanje zatočenika. Administracija čija se politika izbjegavanja angažovanja na Balkanu temeljila na procjeni kako “američka javnost nikada ne bi odobrila” (takvo angažovanje) odjednom se našla pred pritiskom javnosti da se “nešto učini”: za Ameriku je bilo neprihvatljivo da njena vlada sjedi skrštenih ruku pred slikama koncentracionih logora i izgladnjelih logoraša pola stoljeća nakon nacističkih zlodjela u Evropi.


Kad ovih dana povodom Gruzije slušam zvane i nezvane stratege kako objašnjavaju zašto “nije u interesu Zapada” da se snažnije angažuje u obuzdavanju nasilja započetog pod izgovorom “zaštite stanovništva” – a pod snažnijim angažovanjem naravno i ne pomišljam na vojnu konfrontaciju: svijet ima na raspolaganju čitav spektar i diplomatskih i ekonomskih i drugih metoda uticaja – ne mogu a da se ne sjećam kako je u bosanskom slučaju svaka takva izjava kako neće biti oružane intervencije Zapada u štabovima terora primana kao otvoren poziv za još bjesomučnije ubijanje.


Taj direktan uticaj međunarodne ravnodušnosti na pojačani intenzitet terora čak je i numerički mjeren i dokazan. Komisija Ujedinjenih nacija za ratne zločine u BiH mjerila je odnos između različitih političkih izjava i događaja i intenziteta granatiranja Sarajeva dokazujući da su diplomatske aktivnosti, najavljeni sporazumi, izjave domaćih i svjetskih političara gotovo zakonito obilježavani pojačanim artiljerijskim djejstvima. Konkretan primjer: kad je 21. jula 1993. tadašnji američki državni sekretar Voren Kristofer (Warren Christopher) izjavio kako je isključena američka intervencija ili bilo kakva vojna akcija da se spriječi srpsko zauzimanje Sarajeva, sljedećeg dana je ta njegova izjava proslavljena sa rekordnih 3.777 granata ispaljenih na Sarajevo za samo 16 sati.


Od tih dana ubijanja Bosne i genocida u Ruandi svijet je, proslavljajući 60. godišnjicu Ujedinjenih nacija, opet obećao “nikad više” – usvajajući i novu doktrinu kolektivne bezbjednosti s “odgovornošću za zaštitu stanovništva” kao osnovom – ali tu je Darfur i tu je Gruzija da nas sve zajedno, svakog na svom poslu, testiraju: jesmo li zaista nešto naučili ili smo vječiti ponavljači istorije.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

XS
SM
MD
LG