Dostupni linkovi

Samo u podnebljima potpuno poremećenih vrijednosti riječ “reprezentacija” prije svega asocira na prejedanje i opijanje o javnom trošku – a ne recimo na predstavljanje u sportu ili kulturi – kao što samo u takvim podnebljima ministarstva kulture paradiraju s povremenim ceremonijalnim udjeljivanjem donacija za izvođače i programe koji će im donijeti promociju ili uvažavanje umjesto da se posvete stvaranju uslova u kojima će se prirodno njegovati svjetske vrijednosti.

Gledajući ovih nedjelju dana slike olimpijskog praznika u Kini, valjda potaknut i upadljivo malim brojem bosanskohercegovačkih sportista, ne mogu a da ne razmišljam o odrastanju uz sport u gradu moje mladosti – Sanskom Mostu. Tih ranih šezdesetih tamo je, u – za sadašnje standarde – minijaturnom domu Društva za tjelesno vaspitanje Partizan njegovana gimnastika čiji su najbolji predstavnici, predvođeni Džemilom (Đemkom) Šalakom, pobjeđivali na regionalnim, bosanskim i jugoslovenskim takmičenjima. Ali, kakve sad veze imaju ta hajde-da-priznam sentimentalna sjećanja s otužnom slikom jedva pet bosanskih olimpijaca u Pekingu?


Naši će ultrapatriotski promotori i čuvari “tekovina naše borbe” opet potegnuti litaniju već potrošenih opravdanja zašto, eto, BiH ne može biti zastupljena ni kao recimo bivše jugoslovenske posestrime Makedonija i Crna Gora koje imaju znatno manje stanovnika, da i ne govorimo o Sloveniji ili Hrvatskoj i Srbiji. To njihovo pozivanje na rat, razaranja, ustavna i ekonomska ograničenja može još pobuditi saosjećanje ili – kako to u internet debatama kažu najosjećajniji među mahom prognanim Bosancima – “ponos što smo uopšte tamo”.


Ali, ni takvima ipak nije moglo promaći da su sve bivše jugoslovenske republike osim BiH izišle iz te faze zadovoljstva već i ispunjavanjem olimpijskog gesla “važno je učestvovati” i da su se na olimpijskim igrama od raspada Jugoslavije već kitile olimpijskim medaljama (Srbija i Crna Gora, istina, kao zajednički tim pošto u Pekingu prvi put nastupaju kao zasebne države).


Makedonija, koja ima dva puta manje stanovnika od BiH, i tek nešto veći bruto nacionalni dohodak po stanovniku – bosanski je 2,440 a makedonski 2,830 dolara – ima bronzanu medalju u rvanju sa Igara u Sidneju 2000. godine a u Pekingu ima sedam takmičara. Olimpijski komitet ove zemlje, čiji je predsjednik član posljednjeg Predsjedništva Jugoslavije Vasil Tuprkovski, ponudio je svojim olimpijcima za balkanske prilike prilično izdašne nagrade za uspjeh u Pekingu – 50.000 eura za zlatnu, 30.000 za srebrnu i 20.000 za bronzanu medalju.


Slovenija, koja kao i Makedonija ima oko dva miliona stanovnika, možda je najbolji primjer koliko je sportski uspjeh najčešće ogledalo opšteg društvenog prosperiteta. Ona je već na svojoj prvoj Olimpijadi, u Barceloni 1992, osvojila prvu zlatnu medalju (u veslanju) a do nastupa u Pekingu njeni sportisti su osvojili ukupno 10 medalja (dvije zlatne, tri srebrne i pet bronzanih) u sportovima od atletike do streljaštva i jedrenja a ove godine osim novčanih nagrada (40.000 eura za zlatnu, 30.000 za srebrnu i 21.000 za bronzanu medalju) predviđene su i mjesečne stipendije u iduće četiri godine za osvajače medalja u Pekingu: 1.044 eura mjesečno za zlatnu, 783 za srebrnu i 522 za bronzanu. Izvanredan nastup i srebrna medalja Sare Isaković u plivanju najavljuju da će taj nagradni fond biti i korišten.


Slovenija u Pekingu ima ukupno 62 sportista, što je vjerovatno prirodna posljedica masovnosti organizovanog bavljenja sportom u toj zemlji: 56 posto ukupnog stanovništva i 94.6 posto djece školskog uzrasta uključeno je u organizovane sportske aktivnosti.


Slovenački bruto nacionalni dohodak (17.350 dolara po stanovniku) dva puta je veći od hrvatskog (8.060) a Hrvatska koja ima dva puta više stanovništva (4.4 miliona) osvojila je do pekinške olimpijade dvije medalje više od Slovenije (ukupno 12) među kojima su i dvije zlatne medalje rukometaša i srebrne medalje u košarci i vaterpolu.


Srbija se u Pekingu prvi put pojavljuje kao samostalna reprezentacija još od Igara u Stokholmu 1912. godine a među 92 njenih sportista na ovoj olimpijadi nalaze se i predstavnici u timskom sportovima (fudbal, vaterpolo i muška i ženska odbojka). Crna Gora, takođe, ima vaterpolo tim ali i šest učesnika u pojedinačnim sportovima.

Već i površan uvid u vansportske okolnosti koje utiču na sportske domašaje država – brojnost stanovništva, nacionalni dohodak po stanovniku, masovnost bavljenja sportom i ulaganja u fizičku kulturu – pokazaće da nijedan od ovih kriterija sam po sebi nije odlučujući: neke male zemlje, nalazeći u olimpijskim uspjesima način za promociju nacionalnog prestiža u svijetu i ušutkivanje nezadovoljnih kod kuće, uspijevale su da budu sportske velesile nesrazmjerno veličini ili bogatstvu. Neke su velike i bogate zemlje sportski autsajderi.


Ali, ima ipak i neka veza između sjećanja na sanske gimnastičare šezdesetih i otužnog odsustva bosanskohercegovačkih sportista u Pekingu. Šezdesetih je tijesna i neuslovna dvorana doma Partizana u malom mjestu bila dio masovnog, sistematskog bavljenja sportom s trenerima posvećenim pronalaženju i njegovanju talentovanih takmičara i redovnim kalendarom natjecanja koji je poticao na rad i rezultate: za Sanjane je bilo najvažnije da kad god to mogu budu bolji od Prijedorčana; za sve u Krajini da pobijede i Banjaluku; sve do Sarajeva i Beograda i iz tog je sistematskog rada bilo moguće i da Šalak bude omladinski prvak Jugoslavije u gimnastici.


U sretnijim zemljama, pored ostalih u Sloveniji, sport je integralan i važan dio školskog života: škole imaju sportske terene i dvorane, stručne i motivisane nastavnike-trenere i takmiče se na gradskom, regionalnom i državnom planu. Otvoreni javni sportski tereni, dvorane i plivački bazeni dio su planiranog urbanog razvoja i ne zavise od dobre ili zle volje tranzicijske poslovne mafije i njenih političkih sponzora: koliko je atletskih ili fudbalskih klubova u BiH protjerano i sa već postojećih terena zato što ne mogu da plate namet za njihovo korištenje. Samo u podnebljima potpuno poremećenih vrijednosti riječ “reprezentacija”, uostalom, prije svega asocira na prejedanje i opijanje o javnom trošku – a ne recimo na predstavljanje u sportu ili kulturi – kao što samo u takvim podnebljima ministarstva kulture paradiraju s povremenim ceremonijalnim udjeljivanjem donacija za izvođače i programe koji će im donijeti promociju ili uvažavanje umjesto da se posvete stvaranju uslova u kojima će se prirodno njegovati svjetske vrijednosti. Zavođenje vjeronauke u obdaništima teško da će promijeniti bilo šta u iduće četiri i još četiri i mnogo više izgubljenih olimpijskih godina.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

XS
SM
MD
LG