Dostupni linkovi

Spomenik nedovršenim djetinjstvima


Mapa Sarajeva pod opsadom srpskih snaga.

Sarajevo bi krajem septembra konačno moglo dobiti spomenik ubijenoj djeci Sarajeva od 1992. do 1995. godine. U udruženju roditelja su zadovoljni što će konačno oni - koji nisu uspjeli odrasti, dobiti dostojno obilježje, i to nakon brojnih polemika oko naziva, pa i idejnog rješenja spomenika.

U opkoljenom Sarajevu je stradalo preko 1000 dječaka i djevojčica, najčešće u igri. Sjećanje na njih čuvaće Veliki park u centru Sarajeva, gdje su počeli radovi na izgradnji postolja za spomenik autora Mensuda Keče.


Gradnja spomenika djeci ubijenoj u opkoljenom Sarajevu od 1992. do 1995. godine konačno počinje. Roditelji ubijene djece na njega su čekali 13 godina. Neki smatraju predugo. Među njima je i Bahra, majka ubijenog Adnana Hodžića:


“Svih nacija i vjera djeca su ubijana. Moje su dijete ubili. Ja kažem, u ime sebe kao predstavnika ubijene djece grada Sarajeva, da smo roditelji, očevi, i majke svoje suze skupljali i da smo ih ledili - kamen bismo stvorili, pa bismo napravili spomenik, oklesali bismo pa upisali svako dijete grada koje je poginulo u gradu Sarajevu.”


Obilježje, čiji je autor Mensud Kečo, imaće izgled bronzanog prstena prečnika deset metara, i u svom središtu će imati dvije staklene figure zastrašujuće simbolike, opisuje Sabrija Zimić, predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva 1992. - 1995.:


„One su razdvojene i u simbolici svojoj treba da predstavljaju majku i dijete, veći dio nagnut prema manjem dijelu i to je pokušaj majke da zaštiti dijete, ali veza je prekinuta. Kad se pogleda s druge strane, predstavlja kulu od pijeska s obzirom da kad se djeca igraju s pijeskom prave te kule.“


Stopala djece biće utisnuta u bronzani odljevak. To nisu stopala bilo kog djeteta - već braće, sestara ili najbližih rođaka ubijenih sarajevskih mališana. Spomenik treba da opominje na užasno zvjerstvo, kaže Zimić:


„Djeca su naša ciljano ubijana. Ona nisu nosila pušku. Kad roditelj dođe nama ovdje i popunjava određene podatke vidi se - većinom su ubijena u dječjoj igri, na sankanju, u školi, na spavanju, u redu za vodu, u redu za hljeb... Znači, ona su ciljano ubijana i većinom su ubijana od snajpera i gelera granata.“


Gradnju spomenika pratiće i novinar Zehrudin Isaković koji snima i popratni dokumentarni film o stradanju djece u Sarajevu. Temu je, kaže, teško obraditi:


„Autor se kroz razgovore sa roditeljima ponekad upita vrijedi li sve to raditi. Dirne ga bol tih ljudi. Ti ljudi ponovo preživljavaju svoju tragediju i onda na neki način zajedno s njima preživljavate sve to.“


Obilježje kao uspomena na izgubljenog sina ili kćerku tek je vidljiva rana, mimo one koju roditelji zauvijek nose. Jedan od njih je i Asim Imamović:


„Bio je peti razred osnovne škole. Završio je s odličnim, mislim pri kraju je bio toga. Poginuo je 23. juna ’92. godine, tako da je imao 11 godina i tri mjeseca. Još je sa njim poginuo jedan njegov drug koji je bio izbjeglica kod mene, odozgo sa Sokoca, iz sela Košice, Hodžić Elvedin, koji je, eto, sa njim sjedio pred vratima.“


U filmu će se pojaviti i strani novinari koji su rat proveli u Sarajevu i BiH poput Martina Bela, a među sagovornicima je i bivši ambasador SAD-a u BiH Viktor Jakovič, kaže Isaković:


„On je kao američki ambasador posjetio bolnicu našu ovdje, ratnu bolnicu, i kad je ušao u bolničku prostoriju sledio se. Naime, njemu se učinilo da na bolničkoj postelji leži njegov sin jer je taj dječak, to povrijeđeno, ranjeno dijete imalo nevjerovatno sličnost s njegovim sinom. Onda je on shvatio na jedan najdirektniji način svu grozotu te tragedije jer je kroz tu sekundu bio u ulozi tog roditelja kojem je dijete ubijeno ili ranjeno.“


Udruženje roditelja ubijene djece pozvalo je sve roditelje koji nisu dostavili podatke koji bi trebalo da se upišu na spomen-ploču da im se jave. Do sada su prikupili oko 450 imena, i to uglavnom ličnim kontaktima i pozivima jer Sarajevo nema bazu podataka o ubijenoj djeci, napominje Zimić:


„Nijedna institucija u gradu i kantonu nema jedinstvenu bazu podataka ubijene djece. Mi smo bili prinuđeni krenuti od nule i praviti bazu podataka i mislim da će ovo što smo mi uradili, i ovi sad roditelji što će dolaziti s obzirom na ovaj javni poziv, biti najkomepetentnija baza podataka o ubijenoj djeci u opkoljenom Sarajevu 1992. – 1995.“


I tako će nakon svih polemika i politizacija koje su pratile gradnju ovog spomenika, od lokacije do naziva, djeci koja nisu stigla odrasti da shvate zašto su ubijana ljudi imati gdje da se poklone.

  • 16x9 Image

    Dženana Halimović

    Bavi se istraživačkim novinarstvom, temama ratnog zločina, organizovanog kriminala i korupcije. Dobitnica nagrada 'Global Human Rights Award' i Unije novinara BiH 2003. godine.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG