Jedna od njih je i nastavnica muzičke kulture iz Dervente Violeta Pećić koja je na nabavku svog pomagača čekala više od 15 godina. Želja je bila neostvariva što zbog skupoće obučenih pasa, što zbog nepostojanja zakonske regulative u toj oblasti. Zahvaljujući dobrim ljudima pare su skupljene, ali danas se suočava sa problemom pristupa javnim ustanovama:
„Ja sam imala zaista divan primjer u Domu zdravlja u Derventi gdje sam dobila nekog ko me proveo kroz cijelu zgradu i upoznao svo osoblje s tim da ću ja moći da ulazim tu sa psom. Ali u jednoj prodavnici su tražili da što prije napustim objekat jer je tu hrana itd., dok svugdje u svijetu pas ima pristup - i u restorane, i u domove zdravlja i bilo gdje. Gdje god ja moram da uđem i pas ima pravo da uđe.“
Violeta muku muči i sa preprekama na samim cestama. Obuka psa vodiča je dosta teška, traje oko osam mjeseci i on mora da nauči šta je trotoar, šta je pješački prelaz, ali problem je kada toga nema:
„Trotoar od moje kuće do Doma zdravlja je takoreći nepostojeći. Nema ivičnjaka, što je jako rizično. Moji jedini orijentiri su objekti, kuće, praznine i slično. Jako, jako moram biti skoncentrisana i uopšte nije laka dionica koju moram da prolazim. U početku osjećam jaki psihički i fizički umor.“
Predstavnici Saveza slijepih u RS-u već dvije godine zahtijevaju od entitetske vlade da bude usvojen zakon o psima vodičima slijepih. Predsjednik Saveza Branko Suzić:
„Čini mi se da to nije ozbiljno shvaćeno i da nije došlo u fazu donošenja zakona. Na kraju-krajeva, ne mora se donijeti zakon, ali mogu neki propisi koji će urediti pristupačnost javnom saobraćaju, komunikacijama, javnim objektima, omogućiti lakše kretanje slijepog čovjeka.“
U Ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite RS-a još uvijek nema pravog odgovora. Pomoćnik ministra Ljubo Lepir navodi da se još uvijek odlučuje između usvajanja zakona ili donošenja posebnih podzakonskih akata:
„Mi i sad ne vidimo nekih teškoća da lokalna zajednica, a pogotovo zato što je to pojedinačni slučaj, u okviru svojih nadležnosti ne učini dodatan napor da se određeni podzakonskim aktima ova stvar reguliše.“
U Federaciji BiH tek odnedavno se pristupilo usvajanju zakona. Zakonom o kretanju slijepe osobe uz pomoć psa vodiča daje se pravo korištenja prevoznih sredstava i slobodnog pristupa javnim mjestima, kao što su uredi, restorani, pošte, banke, pozorišta, koncertne dvorane, čekaonice, zdravstvene ustanove, apoteke i drugo. Pri tome ne moraju za psa plaćati kartu za prevoz ili za ulaz na javna mjesta. Za one koji slijepim osobama sa psom vodičem onemoguće korištenje prava predviđene su kazne u rasponu od 500 do 5.000 konvertibilnih maraka.
Draženka Antolini, instruktorica za obuku vodiča, kaže da pas vodič ima nemjerljiv značaj slijepoj osobi. Služi mu kao prijatelj, pomaže socijalizaciju s okolinom, a najviše brine o tome da ne dođe do bilo kakvog ozljeđivanja:
„Ako će Violeta doći do neke rupe ili neke prepreke, ona ne zna da je ta prepreka ispred nje i ona izdaje svom psu komandu da ide, a pas odbija to poslušati zato jer bi ju na taj način doveo u opasnost.“
U BiH još nema ni institucije koja bi se bavila obukom pasa vodiča, pa su slijepe osobe prinuđene te usluge potražiti u Hrvatskoj. Branko Suzić smatra da je najveća prepreka većoj zastupljenosti pasa vodiča cijena. Jedan takav pas košta oko 7.000 evra:
„Inače, u prosjeku negdje do 15 posto populacije u svijetu koristi psa vodiča za kretanje, a kod nas zasad nije toliko interesovanje iz prostog razloga što ljudi imaju nizak standard, jer treba čovjek, prije svega, da obezbijedi svoju egzistenciju, a onda i egzistenciju psa. Niko neće neodgovorno da priđe tome. A ako imamo u vidu činjenicu da još uvijek smo na nekoj 41 marki tuđe pomoći i njege, onda sigurno moramo i taj nivo da podignemo.“
Suzić kaže da bi se finansiranje moglo riješiti kao u Hrvatskoj gdje slijepe osobe besplatno dobijaju svoga psa, a troškovi se nadomiruju iz posebnih fondova.
