Dostupni linkovi

Izvinjenja za zločine: iskrenost ili politika?


Jedna od masovnih grobnica pored Srebrenice, ekshumacije, juli 2008.

Izvinjenja za zločine postala su trend, praćen zahtjevima da ovaj čin prati "reciprocitet". Najnoviji stiže iz Beograda i to od predsjednika Borisa Tadića u kome traži izvinjenje Hrvatske za zločine nad Srbima. Što se tiče BIH, bilo je više prilika za riječi izvinjenja zbog zločina koji su se dogodili u toj zemlji od 1992. – 1995. godine.

“Ja se izvinjavam svima protiv kojih je činjen zločin u ime srpskog naroda. Ali to nije činio srpski narod, nego su zločinci individualci, odnosno pojedinci i nemoguće je optuživati jedan narod. Ali isti zločini su vršeni i protiv našeg naroda. I u tom smislu svi dugujemo jedni drugima izvinjenje.“

Ovako se predsjednik Srbije Boris Tadić prije četiri godine izvinio građanima Bosne i Hercegovine. Godinu ranije isto je učinio i predsjednik zajednice Srbije i Crne Gore Svetozar Marović razmijenivši i riječi isprike sa predsjednikom Hrvatske Stjepanom Mesićem.

Izvinjenja za zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije postala su trend praćen zahtjevima za ovim činom i reciprocitetom. U proteklom periodu izrečene su mnoge riječi isprike, pa i od strane Republike Srpske koja se nakon presude Međunarodnog suda pravde u Hagu izvinila zbog zločina počinjenih nad nesrbima tokom rata u BiH. I u njoj se zapaža da bi se bosanski muslimani i Hrvati trebali također izviniti za ratne zločine koje su počinili pripadnici njihovih zajednica.

No većina izvinjenja su pod velom ubiranja političkih poena, tvrdi Vehid Šehić, član Igmanske inicijative:

„Izvinjenja nisu doprinijela nekoj normalizaciji odnosa niti će pridonijeti zato što ova izvinjenja nemaju moralnu dimenziju kao što je imalo moralnu dimenziju izvinjenje jednog Vilija Branta, a kasnije smo vidjeli sve političke pozitivne korake koje je to izvinjenje donijelo. Ovdje, nažalost, je to isključivo politički motiv, skupljanje određenih poena, pa čak i ucjenjivanje određenih drugih političkih snaga u drugim državama na insistiranju da se izvinu za ono što je počinjeno.“

Iako je svako izvinjenje dobro došlo i nosi pozitivne pomake, ukoliko nema istinu u pozadini potpuno je beskorisno, smatra predsjednik Komisije za istinu i pomirenje Jakob Finci:

„Ako se svi mi svakome izvinimo, ne mislim da će se situacija popraviti jednostavno zato što nismo došli do istine šta se, u stvari, desilo u ratu koji je iza nas. Ja znam da mi imamo najmanje tri istine, ako ne i više njih, jer u krajnoj liniji nakon svakog rata uvijek pobjednici pišu istoriju. Sasvim je jasno da je rat u BiH zaustavljen Dejtonskim mirovnim sporazumom i da sve tri strane smatraju da su pobijedile i da su sve tri strane napisale svoju istoriju. Mi svoju djecu učimo po raznim sistemima tri različite istorije - i ko onda kome da se izvinjava?“

Insistiranja na izvinjenju rijetko urode plodom, što pokazuje i primjer intelektualaca BiH i porodica žrtava deportovanih Bošnjaka iz Crne Gore koji su tražili izvinjenje predsjednika ove države Filipa Vujanovića. Iako je novinar i publicista Šeki Radončić podržavao ovu inicijativu, skepticizam je bio prisutan:

„Filip Vujanović i Crna Gora ne treba da se izvinjavaju Bosni i Hercegovini. Oni treba da mole za oprost i BiH i građane BiH za ono što je Crna Gora učinila ovoj državi. Ali se bojim da će mnogo proteći vode i Miljackom i Moračom dok to crnogorska vlast i shvati i učini.“

Iako ga je na izvinjenje Bosni i Hercegovini pozvao i član Predsjedništva Haris Silajdžić, Vujanović to nikad nije učinio. No, efekti isprike su različiti, kaže direktor Centra za regionalizam Aleksandar Popov:

„Kada se Milo Đukanović izvinio Dubrovčanima za ono što je učinjeno za vreme rata prema Dubrovniku, ja znam da su pale tenzije u Dubrovniku prema Crnogorcima, tako da Crnogorci, čak i Nikšićani koji su poharali Konavlje mogli lako da idu tamo čak i sa svojom registracijom, dok je otpor postojao prema nama koji smo dolazili odavde. Ja sam prošlog leta npr. imao neugodnosti sa novosadskom registracijom. Hoću da kažem da i ta formalna izvinjenja na neki način doprinose padanju tenzija - mada sam ja protiv licitiranja ’prvo nek se oni nama izvine, pa ćemo se mi njima’, pa da svi ukrug idemo itd. Ako neko i od političara ne oseća iskreno potrebu da učini taj gest, onda ne treba ni to da traži.“

Pri tom, kaže Popov, ona imaju i različitu pozadinu, naročito ukoliko su iznuđena:

„Izvinjenja su često u funkcijama pridobijanja biračkog tela i javnog mnjenja i onda može to samo da pogorša celu situaciju. Ista je situacija da li to tražili političari iz Bosne ili predsednik Tadić, savršeno svjedno. Iznuđena izvinjenja ničemu ne vode.“

Član Asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99 Vlatko Doleček smatra da se iznudom mogu zaoštriti odnosi:

„Čim je nešto iznuđeno to je vještački, to je virtualno. Dobro bi bilo da je svako na svoj način došao do toga da treba da se izvini. A da li to može zaoštriti - pa sve kod nas može zaoštriti. Nema kod nas više šta ne može.“

Ovo je vrijeme u kojem riječi isprike nisu samo kurtoazne riječi, već izrazi iskrenih namjera. Možda bi u ovim riječima Svetozara Marovića trebalo tražiti suštinu praštanja i izvinjavanja na prostorima bivše Jugoslavije.

  • 16x9 Image

    Dženana Halimović

    Bavi se istraživačkim novinarstvom, temama ratnog zločina, organizovanog kriminala i korupcije. Dobitnica nagrada 'Global Human Rights Award' i Unije novinara BiH 2003. godine.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG