Dostupni linkovi

Isprepletene priče iz poslijeratnog Knina


Knin

Danas 65. godišnji Mihajlo Keresteš je prije 45 godina vlakom krenuo iz Zagreba prema Splitu i da nije zaspao u zadnjem vagonu, koji se u Kninu odvajao za Zadar, Knin bi mu tek bio usputna stanica.

No, slučaj je htio da ostane:

"Sjedio sam u Kninu i čekao vlak za Split. Naišao je neki čovjek sa još jednim radnikom. Išli su u jedno selo čistiti septičke jame. Taj čovjek je rekao tom radniku da će za posao dobiti 4.000 maraka za tjedan dana, stan i hranu. On nije htio. Slušajući priču, rekao sam da ja hoću. Otišao sam i tamo ostao."


Mihajlo je ostao, sredio se i oženio - on Hrvat iz Zagreba, žena Srpkinja iz Knina. Živjeli su lijepo, sve dok septičke jame nisu postale lijepa uspomena u usporedbi s onim što je ga je zateklo početkom devedesetih. Morao je izbjeći iz Knina. Prošao je, kaže, dvadeset prognaničkih naselja:


"Onda smo se skrasili u Zagrebu. Dobio sam posao. Radio sam na Tržnicima Zagreb. Onda sam otvorio firmu jer sam znao da rat neće dugo trajati. Skuckao sam nešto novca."


Došla je Oluja, nije ni završila, Mihajlo je izgubio prognanički status i već je bio u Kninu 8. kolovoza.

Uskoro je otvorio i pizzeriju Palma, koja danas uspješno radi. No, početak, u teškim vremenima, nije bio lagan:

"Najveće mušterije su mi bili klošari, ovi koji ništa nisu radili. Nosili su uniformu, ali nigdje nisu bili. Pili su piće i ništa nisu plaćali. Vojska, koja je dolazila, bila je arogantna i nasilna."


Istovremeno, kad se Mihajlo vratio iz izbjeglištva, u izbjeglištvo je otišao tada 23. godišnji muzičar, Željko Grmuša iz Plavna pokraj Knina, s malom kćeri i trudnom ženom. Prvo su bili u Vojvodini, u Stanišiću, kroz kojeg su, kao i kroz Knin, poput vlakova putovali ljudi u nacionalnim kompozicijama. Živio je u kući Hrvata koji je pod pritiskom napustio Srbiju:


"Nisam se mogao uklopiti u Srbiji."

Željko je inače i prije rata svirao u Kninu. No, od svirke se nakon rata nije dalo živjeti. Povratak je bio logičan, ali zapetljan i dug, vodio je od Stanišića, preko Šapca, Višegrada i na koncu preko Banja Luke:

"Mi bi se davno vratili da smo mogli ući u Hrvatsku. Zato sam se morao iz Višegrada preseliti u Banja Luku, kako bih u hrvatskoj ambasadi završavao papire da mogu ući u Hrvatsku. Dokumenti su mu izgorjeli za vrijeme akcije Oluja."


Željko je Srbin i 2001. godine, kad se vratio, nije baš mogao računati na bilo kakvo zaposlenje, a uz to i nikome nije bilo do njegove harmonike i pjesme. Valjalo je zasukati rukave:

"Otac mi je nešto slao i nije mi niko mogao pomoći. Bilo je par Hrvata, koji su me poznavali i prije rata, koji su nam pomogli sa hranom. Čim sam dobio zeleni karton, kupio sam dvije koze, a nekada sam imao 120 koza. Poslije sam prodao te koze i kupio krave. Nisam znao šta da radim s mlijekom, pa sam kupio malu prasad i odgajao ih tim mlijekom. Poslije sam rasprodao te krave i otišao sam kupiti kamion. Kupio sam jedan mali kamion i počeo trgovati kocima za vinograde, pošto mi je to otac nekada to radio. Kada sam malo financijski ojačao, krenuo sam zakupljivati šume. Razgovarao sam sa ljudima u Srbiji i pitao ih da li bi prodali svoje šume za drva. Ljudi su ih rasprodavali. Šumu siječem sa svojim radnicima. Drva sam razvozio po Kninu i prodavao ih. I dan danas se time bavim. Na Braču sada prodajem sijeno. Kupio sam traktor, imam veliki kamion i mali auto."


Danas su Željko i Mihajlo mali poduzetnici koji ne žive loše i dokaz su da se i na kninskom području može ekonomski prosperirati. Mihajlo kaže da je u Kninu red, ali i nerad:

"Na socijali je 80 posto ljudi. Niko neće da radi. Tražite radnika, a on kaže da hoće da ga zaposlim, ali da ga ne prijavim jer bi onda izgubio socijalu. Nereda više nema i policija je korektna", kaže Mihajlo i potvrđuje nam da su međunacionalni odnosi dobri, kao, primjerice, u njegovoj zgradi:

"U mom ulazu su tri Srbina, a ostali su Hrvati. Dobro se slažemo."


Željko govori da nema problema ni s domaćim ni s bosanskim Hrvatima, ali ima sa svojim sunarodnjacima Srbima:

"Oni iz Srbije, kada dolaze ovamo, tretiraju nas kao doušnike Hrvatske, kao ustaše, kažu da smo se pokrstili. Normalni ljudi to tako ne smatraju, ali oni malo podmukliji, čim vide da si se snašao i da malo bolje živiš, tako te sortiraju."


No, ni takva podozrenja nisu problem, kaže Željko, nego je najveći problem što u njegovom Plavnu, od 3.000 prijeratnih stanovnika, danas ih živi svega 300 i što je među njima samo 20 ljudi mlađih od 50 godine, uz tek osmero djece.

XS
SM
MD
LG