Dostupni linkovi

"Vjerujem da mu je jednostavno istekla garancija - kao što svakome istekne garancija nakon izvjesnog roka. Njemu je nažalost istekla garancija poslije dugo, dugo vremena," kaže u intervjuu dr. Ismet Cerić, čuveni sarajevski psihijatar, nekadašnji šef i kolega Radovana Karadžića.

Pored svoje dvije uloge - ratnog komandanta vojske koja je odgovorna za genocid, za opsadu Sarajeva, za smrt i nesreću destina, stotina hiljada ljudi, i uloge “iscjeljitelja” i “stručnjaka za alternativnu medicinu”, Radovan Karadžić je dugo godina radio u Dnevnoj bolnici Psihijatrijske klinike „Dr. Nedo Zec“ u Sarajevu. Njegov šef i kolega, dr. Ismet Cerić, čuveni sarajevski psihijatar, nerado govori o Karadžiću jer on poznaje treću osobu - Karadžića bez vojne uniforme.

RSE: Kako se vi sjećate, koje su vam slike Karadžića bile pred očima na vijest o njegovom hapšenju?

Cerić: Ja se već godinama ne sjećam Radovana Karadžića - iako sam ja bio s njim preko 15 godina, 17 godina sam bio s njim svakodnevno u kontaktu. Nakon prve godine rata, ja sam, u stvari, prestao da mislim na njega u onim najgorim vremenima. Kada se na CNN-u pojavila vijest da je on uhapšen u Beogradu, bio sam iznenađen kao da sam potpuno smetnuo s uma čovjeka s kojim sam bio godinama u bliskom kontaktu. I to je ono što me iznenadilo.

RSE: Može li se reći da je Srbija, u stvari, otkazala gostoprimstvo Karadžiću? I vjerovatno ne prvi put? On se već jednom vratio iz Beograda i tada je tvrdio da je bio prevaren?

Cerić: On se tada osjećao prevarenim, ali mislim da tada nije imao pravo da se osjeti prevarenim. On je tada želio da ode iz Sarajeva i ja sam očekivao da će on nekim svojim vezama da uspije da taj prelaz bude bezbolan. Mi smo u principu imali takav stav da su svakom doktoru na klinici koji želi da ode – vrata otvorena. I njemu su vrata uvijek bila otvorena. To je bila tradicija na toj klinici. Uprkos tome, ja sam nastojao da ga ohrabrim da ostane. On je meni objašnjavao da su razlozi zbog čega on ide u Beograd taj prvi put (u ranim '80-im) bili, u stvari, to što ne može da štampa svoju obimnu literarnu produkciju, jer je, navodno, u to vrijeme imao pripremljene tri knjige pjesama koje mu niko u Sarajevu nije htio da objavi.

Ja sam poslije toga, kad mi je on to rekao, u želji da ga odvratim od tog odlaska u Beograd, zvao svoga školskog druga Velju Miloševića, koji je bio urednik u jednom značajnom izdavačkom preduzeću, i rekao: „Veljo, molim te, Radovan Karadžić ima tri knjige poezije pripremljene, niko neće to da objavi. Šta se to dešava?“ Na to mi je Veljo rekao: „Znaš šta, ti si naivan za pisce i pjesnike. Ti to ne razumiješ. Radovan sutra može donijeti sve tri te knjige, ja ću ih objaviti.“ Ja sam to prenio Radovanu. On je i dalje ostao pri tome da ide u Beograd. I tad je on otišao u Beograd. Vratio se zbog toga što se nije mogao adaptirati na Beograd smatrajući da je tamo surova konkurencija, da su u pitanju ljudi koji su mnogo netolerantniji i agresivniji nego što je sredina u Sarajevu. I to je bio jedan od razloga njegovog brzog povratka u Sarajevo.

A sva ta atmosfera oko njegovog hapšenja – to je zaista bila jedna farsa. Mi ne znamo da li je bilo dogovora ili ne, vjerujem da mu je jednostavno istekla garancija - kao što svakome istekne garancija nakon izvjesnog roka. Njemu je istekla garancija poslije dugo, dugo godina i jednostavno on je sada uhapšen i isporučen Hagu zato što su interesi Srbije takvi u ovom datom momentu.

RSE: Sjećam se jednog momenta u ratu, u prvoj godini, kada do Sarajeva stiže vijest da je Karadžić ne samo predsjednik nego i komandant oružanih snaga Republike Srpske. Vi ste tada rekli da će oni sigurno izgubiti rat.

...svaki veliki projekat koji je Radovan započeo je propao. I ja sam tada - znajući da on nije bio u vojsci - kad sam njega vidio da je postao komandant, da sa brda gleda u kartu koju ne zna čitati, znate, postoji poseban predmet u armiji koji se zove čitanje karata, on to ništa nije znao i ja sam tada rekao vama: “I ovaj rat će izgubiti svakako.“ ...

Cerić: Jeste. Svaki veliki projekat koji je Radovan uspostavio, ja sam bio i saučesnik u tim njegovim velikim projektima - od izgradnje kuće na Palama, ja sam mu bio prvi žirant, od izgradnje neke farme na Palama, ja sam mu bio prvi žirant, od doktorske dizeratcije za koju je napravio plan i program - svaki veliki projekat koji je Radovan započeo je propao. I ja sam tada - znajući da on nije bio u vojsci, dok smo mi svi oko njega bili u vojsci, završili neku obuku i škole rezervnih oficira - kad sam njega vidio da je postao komandant, da sa brda gleda u kartu koju ne zna čitati, znate, postoji poseban predmet u armiji koji se zove čitanje karata, on to ništa nije znao i ja sam tada rekao vama: “I ovaj rat će izgubiti svakako.“ I to se i desilo.

RSE: Vi ste sigurno u životu vidjeli dosta lažnih doktora. Ima sigurno isto toliko i lažnih novinara. Ono što je u ovom slučaju neobično imamo pravog doktora koji je zaista završio medicinu, sa važećom diplomom i koji je doskora bio prerušen u lažnog doktora alternativne medicine. Kako vi to objašnjavate?

Cerić: To govori o strukturi ličnosti tog čovjeka. Ja ne vjerujem da su njemu trebali novci da živi u Beogradu, da plaća stan, da plaća hranu, da plaća režijske troškove itd. On je morao da naplaćuje od tih svojih klijenata neku sumu novaca da bi se na neki način kamuflirao u toj lažnoj situaciji. Sve ove komšije koje govore kako se on ponašao, apsolutno su ga opisale onako kako ga mi znamo - on je bio krajnje ljubazan, preljubazan, vrlo komunikativan, spreman da svakoga sasluša itd. Tako se ponašao i tu. A očito je našao taj prostor za sebe u toj alternativnoj medicini. To je, na kraju-krajeva, bilo i dosta mudro jer je bio sigurno dominantan u toj sredini u kojoj ima jako mnogo šarlatana, ljudi koji zloupotrebljavaju ljudsku nevolju i bijedu, ljudsku bolest i teške životne situacije. I on je očito to dobro pronašao - ili su mu to neki ljudi koji su mu pomagali sami pronašli i napravili scenario jer to on sam nije mogao da uradi.

RSE: Šta se dogodi u društvu, u jednoj zemlji, pa da sasvim marginalne ličnosti, neki sitni manipulanti, prevaranti, neki trećerazredni doktori izbiju na čelo i postaju vlasnici tuđih života i smrti?

Cerić: Vjerovatno je to moguće kada se dramatično promijene društvene prilike. Ima u Bosni jedna izreka. Kad se te situacije dešavaju, onda neki stari Bosanci kažu: „Ja plaha vakta za pogana insana“ - ja dobroga vremena za pokvarenog čovjeka. Radovan je bio kao i stotine drugih ljekara u Kliničkom centru na Koševu. On je bio jedan od prosječnih ljekara, bio je jedan od prosječnih ljudi, bio je čovjek koji nije bio nacionalistički orijentisan jer to bi se osjetilo. On nikoga nije razdvajao, u principu nije razdvajao pacijente ni po naciji, ni po vjeri, ni po čemu. Pokazivao je potpuno iste karakteristike, u istim situacijama se ponašao na jedan potpuno normalan način.

Ne može se reći, kao što se pokušalo u toku ovih svih godina tokom rata i poslije rata da se kaže, da se Radovan godinama spremao za tu funkciju, da su njega spremali itd. Jednostavno, u tim okolnostima osobe kakav je on - mitomanske osobe, osobe koji imaju tu dinarsku omnipotenciju mogu biti sve. Mogu biti „najbolji spski pjesnik“, „najbolji psihijatar“, „najbogatiji čovjek“ itd. I on je polako upadao u tu zamku iz koje je kasnije jednostavno došao do jedne linije kad više nije mogao nazad. Niti je on bio predviđen da bude predsjednik te Srpske demokratske stranke - ja znam, on je meni govorio da će on to napustiti jer su neki drugi ljudi trebali da dođu na tu poziciju. Navodno su ta druga dvojica koji su bili kandidati koji su bili mnogo jači od njega napustili tu ideju da se toga prihvate.

On je išao sve dublje i dublje, dok nije konačno shvatio da je on veliki političar, da je on vojni strateg, da je on historijska ličnost, sve dok se nije počeo konkrentski postavljati prema Slobodanu Miloševiću, pa su čak neke ankete u Srbiji i u tzv. srpskim zemljama govorile da u nekim predjelima ima više simpatija nego što ih je imao Slobodan Milošević, što nije bila mala stvar. I odjedanput je on počeo da igra ulogu. Nestalo je onoga Radovana, sa svim onim starim manirima. Odjedanput se pojavio jedan arogantan čovjek, koji kaže: „Ovo je naša zemlja, ovo smo mi osvojili, ovo će biti naša zemlja, ovi ovdje trebaju da nestanu“, itd. Odjedanput se taj čovjek pretvorio u svoju pravu karikaturu. I to se vidjelo iz mjeseca u mjesec kako on tone sve dublje i dublje i nestaje onaj čovjek u njemu koji je bio.

Pa šta vi mislite šta znači da Radovan sjedne pa razgovara u Ženevi sa vrhunskim svjetskim političarima koji ga uvažavaju, uzimaju svaku njegovu riječ, važu je, ocjenjuju je? Šta znači za tu megalomansku strukturu ličnosti, kakva je to hrana?...


Pojavljuje se sasvim jedna apolsutno druga ličnost koja ima ogroman broj dimenzija. Pa šta vi mislite šta znači da Radovan sjedne pa razgovara u Ženevi sa vrhunskim svjetskim političarima koji ga uvažavaju, uzimaju svaku njegovu riječ, važu je, ocjenjuju je? Šta znači za tu megalomansku strukturu ličnosti, kakva je to hrana? Nisu ga samo stvorile okolnosti u našoj zemlji, koje su vladale u toj bivšoj Jugoslaviji. Stvorile su ga i okolnosti unutar tzv. međunarodne zajednice. Važne političke ličnosti koje su s njim pregovarale, dolazile Radovanu na noge, prihvataju njegove prijedloge.

RSE: Sve što vi s pravom govorite o Karadžiću predstavlja jedno neugodno podsjećanje javnosti o tome koliko je obična i beznačajna ličnost on bio u prijeratnom periodu, i nameće se paralela sa biografijama brojnih nacista iz Drugog svjetskog rata od kojih su mnogi bili dobri susjedi, nježni prema svom psu, pazili svoju djecu, a pritom su držali koncentracione logore. Da li je banalnost zla to što nam promiče?

Cerić: Zlo je takvo. Ništa ne uspijeva tako brzo, tako burno kao što uspijeva zlo. Dobro se jako teško probija. Dobro je uvijek u defanzivi, zlo je uvijek u ofanzivi. I onaj ko sjedne na tu bijesnu kobilu zla, on s nje ne može da sjaše, on sve dalje i dalje jaše. Njega treba s te kobile zbaciti. Naravno, njega ni ’96. godine, kad je rat stao konačno u BiH, nisu zbacili nego su s njim godinu dana pregovarali razni olbrajti, razni holbruci itd. Kad vi vidite sada kad ti ljudi izjave nešto u vezi sa tim događanjima, vi vidite da oni aposlutno nisu ništa shvatali. Oni nisu ništa shvatali, oni su se prema njemu odnosili kao sebi ravnom, što je bila najveća greška. I njega su na taj način gurali u tu njegovu kulu od slonovače u kojoj je on obitavao – doskora kao dobri doktor Dragan David koji pomaže liječenju, a priroda, kaže, iscjeljuje.

RSE: Imajući u vidu sklonost, posebno u srpskom društvu, ka mitovima i mitologizaciji stvarnosti, mislim da će sada biti dosta konfuzije. Da li će sada u legendu otići doktor Dabić ili doktor Karadžić?

Radovan Karadžić je jedna tragična figura u srpskom narodu koji je nanio veliko, veliko zlo prvenstveno srpskom narodu. I kad-tad, mada ga mogu proglasiti i svecem - i to se dešavalo – to će se demistificirati...

Cerić: Pa najvjerovatnije da bi trebao da to bude doktor Dabić jer taj doktor je prava suportnost onome ratnome Radovanu Karadžiću kakvog ga mi znamo. Doktor Dabić je očito pomagao ljudima bez obzira koji su to bili motivi. Prema tome, najvjerovatnije bi trebao doktor Dabić da ode u legendu, da ode u historiju. Narod koji ima strahovite potencijale troši svoju energiju na ljude koji to nisu zaslužili. Radovan Karadžić nije zadužio srpski narod. Radovan Karadžić je jedna tragična figura u srpskom narodu koji je nanio veliko, veliko zlo prvenstveno srpskom narodu. I kad-tad, mada ga mogu proglasiti i svecem - i to se dešavalo – to će se demistificirati. Kad ove tenzije nestanu, kad nestanu ljudi koji su učestvovali u ovome svemu što se dešavalo na tlu bivše Jugoslavije stvari će dobiti svoju pravu dimenziju.

RSE: Ako Karadžiću zatreba pomoć psihijatra da li je moguće da on zatraži vašu pomoć?

Cerić: Ja mislim da to više nije moguće jer sve ovo kako se desilo, kako se on ponovo pojavio u mom životu, to sam doživio kao sekundarnu traumatizaciju. Sve ono što sam preživio ovdje u toku rata, ne samo od fizičke ugroženosti, granatiranja, snajperske vatre nego i teškoća koje sam imao vodeći tu instituciju, a noseći hipoteku prijatelja i mentora Radovana Karadžića - to sam doživio kao sekundarnu traumatizaciju. Svi oni događaji u toku tih četiri, pet godina ponovo su mi se javili u svijesti. Ja ne bih bio u stanju, bez obzira šta bi njemu naum palo, a njemu bi moglo svašta da padne naum, ali mislim da to ne bih bio u stanju.

RSE: Šta je vama lično bili najteže u ratu pod opsadom?

Cerić: Meni je najteži u ratu bio taj osjećaj bespomoćnosti, to je jedna stvar. I druga stvar, nemogućnost projekcije sebe samog, svoje ličnosti u budućnost, nemogućnost projekcije svoje porodice u budućnost, niti ljudi koji su u Sarajevu tada živjeli u takvim uslovima. Ja sam doživljavao cijeli grad kao svoju veliku porodicu i ko god je bio u toku rata u Sarajevu on je na neki način u to vrijeme bio moj blizak rod. Najveća i najteža i najneljudskija dimenzija svega toga je bila apsolutna nemogućnost da bilo šta projicirate - izgubili ste prošlost, prošlosti nema, početkom rata ništa više što je bilo ne važi, živite samo za danas, a budućnosti apsolutno nema - niti ko vam pokazuje, čak i ti neki naši rukovodici, funkcioneri ne pokazuju neko svjetlo na kraju tunela nego govore ove godine nam je loše, iduće godine će biti još gore. To je bila ta nemogućnost. A valjda je u ljudskoj prirodi da gleda u budućnost. Ako ne možete gledati u budućnost, onda gubite jako mnogo od svoje ljudske dimenzije.

RSE: Da li se se slažete s tim da je ovaj rasplet oko Karadžića na izvjestan način još jedan kraj rata?

Cerić: Ja se nadam da jeste kraj rata. Naravno, istrošili su se svi ti potencijali zla na teritoriji bivše Jugoslavije. Ne možete vi, bez obzira na sve nesporazume, tenzije koje danas postoje, više naći ljude koji bi bili spremni da ponovo krenu u tu krvavu pustolovinu kakva je bio ovaj rat. Mislim da su prosto kapaciteti zla, ali u onome biblijskom poimanju zla, istrošeni, da se oni vremenom ponovo u svakom narodu, u svakom čovjeku skupljaju i da će trebati - sad je trebalo 50 godina - nekih narednih 100 godina da se to zlo ponovo materijalizuje u formi u kakvoj se materijalizovalo. Ali računati je da će u narednih 100 godina čovječanstvo naći odgovore, da se izbjegnu ovakve besmislene avanture mnogih ljudi i stradanja.

  • 16x9 Image

    Gordana Knežević

    Sa više od 30 godina iskustva u novinarstvu, od marta 2008. do marta 2016. godine bila je je direktor Balkanskog servisa Radija Slobodna Evropa. Prije toga, bila je urednik unutrašnje rubrike sarajevskog lista "Oslobođenje", a od  1987. do 1991. dopisnik iz Kaira.

XS
SM
MD
LG