Dostupni linkovi

Parola “Sloboda za Srbiju” sa protestnog skupa povodom Karadžićevog hapšenja može se, naravno, razumijevati u značenju sasvim suprotnom od onog koje bi željeli da sugerišu radikali: hapšenje i izručenje u Hag Radovana Karadžića, kao i medjunarodno zahtijevano hapšenje i izručenje Ratka Mladića i Gorana Hadžića, naime, jeste ključni korak u oslobadjanju Srbije od nasljedja zločinačke politike devedesetih koja je – pored stravične cijene u ljudskim životima i medju “drugima” i medju Srbima – izazvala i medjunarodnu osudu i izolaciju, sankcije i vojnu intervenciju NATO-a i zaostajanje u pridruženju Evropi.

Prvo pojavljivanje Radovana Karadžića u sudnici haškog tribunala, iako tek kratak uvod u proces koji će potrajati više godina, predstavljalo je i svojevrsnu “generalnu probu” jedne uopštene odbrane u kojoj se optuženik za najteži zločin u medjunarodnom pravu – genocid – poziva na dogadjaje i ljude koji nemaju ni najmanje veze sa suštinom optužnice. Karadžićev pokušaj da već u tom sasvim formalnom pojavljivanju pred sudijom otvori priču o navodnoj pogodbi koju je još 1996. postigao s američkim glavnim pregovaračem na Balkanu Ričardom Holbrukom (Richard Holbrooke) – o tome da se u zamjenu za Karadžićevo povlačenje iz političkog i javnog života nekako poništi optužnica za ratne zločine – najbolji je primjer te taktike već naširoko poznate sa sudjenja Slobodanu Miloševiću. Holbruk je nebrojeno puta kategorično demantovao postojanje bilo kakve pogodbe te vrste ali čak i kad bi Karadžić imao dokaze za tu svoju tvrdnju ona ne bi imala ni najmanju vrijednost u dokazivanju njegove krivice ili nevinosti: Sjedinjene Države su oduvijek podržavale instituciju haškog tribunala, nijedan njihov diplomatski predstavnik nema ovlašćenja ili moć da ukida ili podiže optužnice, a poznato je da je ta zemlja odavno ponudila i izdašnu nagradu za hapšenje najodgovornijih za ratna zlodjela u Bosni i Hercegovini. Haški sud je odbijajući da se upušta u vanpravnu debatu i upućujući Karadžića da prigovore podnosi u propisanoj proceduri nagovijestio da neće dozvoliti reprizu Miloševićeve strategije nametanja tema čija je jedina svrha da se proces razvuče u nedogled i da se potisne u stranu razmatranje i dokazivanje optužnice.

Karadžić je, u tom prvom pokušaju uvodjenja u sudnicu ličnosti i tema potpuno nerelevantnih za ono za šta je optužen, nekako potvrdio reputaciju “čovjeka presadjenog iz devetnaestog stoljeća a da ga dvadeseto nije ni dotaklo”, kako su ga se u refleksijama na njegovo hapšenje sjećali zapadni dopisnici sa iskustvom iz balkanskih ratova.

Ali, tu sklonost – da i u najgorljivijoj podršci Karadžiću zapravo potcrtaju razloge zašto je on morao biti priveden u Hag – pokazali su i neki od onih koji su javno protestovali protiv njegovog hapšenja.

Tako su, neposredno nakon vijesti o hapšenju, reporteri svjetskih televizijskih mreža – u profesionalno motivisanoj potrazi za mišljenjem s obavezne “druge strane” – snimili, i danima prikazivali, izjavu Karadžićevog brata Luke u kojoj za one koji su izveli hapšenje uz žestoke pogrde kaže kako “brinu samo o sebi a ni najmanje o drugim ljudima”. Nije teško razumjeti bratsku potrebu da se pokuša izazvati saosjećanje za porodičnu nesreću, ali Luka Karadžić je, govoreći o progoniteljima svoga brata, nehotice podsjetio upravo na ključni argument u haškoj optužnici protiv Radovana Karadžića: on će pred Medjunarodnim tribunalom za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji pod pravničkom šifrom odgovornosti za genocid iznad svega odgovarati upravo za predsjedavanje nad sistematskim progonom, pljačkanjem, silovanjem i pokoljem svih “drugih” i “drugačijih”. Gdje je bila “briga o drugim ljudima” kad su, u nasilnom preuzimanju vlasti na “srpskim teritorijama” po Bosni i Hercegovini u proljeće 1992. godine krizni štabovi Karadžićeve partije otpuštali iz javne službe, pritvarali i isljedjivali, progonili u koncentracione logore a onda i mučili i ubijali najuglednije medju “drugima”, da bi sve eskaliralo u sistematskoj pljački, paljevini i progonima svih onih čije ime ili vjera nisu bili “kompatibilni” s projektom stvaranja i povezivanja “etnički čistih” srpskih teritorija na područjima na kojima su Srbi vijekovima živjeli s “drugima”?

Pa, ako se može i razumjeti kad najbliži srodnik u emotivnom potezanju “nebrige o drugima” zapravo potcrtava najmračniju osobinu optuženoga, zanimljivo je kako i politički orkestrirana i organizovana demonstracija podrške Karadžiću – masovni protest u organizaciji Srpske radikalne stranke u utorak, 29. jula, u Beogradu – naglašava upravo one dimenzije “slučaja Karadžić” koje najmanje želi. Taj protest je, naime, organizovan pod parolom “Sloboda za Srbiju” koja se, naravno, može razumijevati u značenju sasvim suprotnom od onog koje bi željeli da sugerišu radikali. Hapšenje i izručenje u Hag Radovana Karadžića, kao i medjunarodno zahtijevano hapšenje i izručenje Ratka Mladića i Gorana Hadžića, naime, jeste ključni korak u oslobadjanju Srbije od nasljedja zločinačke politike devedesetih koja je – pored stravične cijene u ljudskim životima i medju “drugima” i medju Srbima – izazvala i medjunarodnu osudu i izolaciju, sankcije i vojnu intervenciju NATO-a, zaostajanje u pridruženju Evropi, u čemu je upravo poštovanje medjunarodnog prava u slučajevima Karadžića, Mladića i Hadžića ostalo kao posljednja nepremostiva prepreka. Organizujući demonstracije povodom Karadžićevog hapšenja pod parolom “Sloboda za Srbiju” radikali su tako apsolutno neželjeno pogodili samu suštinu tog čina: to jeste korak na putu oslobadjanja Srbije od ekonomskog i političkog robovanja ključnim izvršiocima jednog medjunarodno osudjenog projekta.

Cijela Karadžićeva “sitovacija”, kako je u godinama skrivanja pred medjunarodnom pravdom on sam naslovio jedno od svojih literarnih ostvarenja, ove nedjelje se približila svom finalu sa slijetanjem doskorašnjeg najtraženijeg optuženika za ratne zločine u dobro utvrdjeni pritvor haškog tribunala. Svjetske televizijske mreže su, pokazujući ugodjaj koji ga tamo očekuje – s prostorijom za vježbanje, bibliotekom i medicinskom njegom – podsjetile kako je to neuporedivo s uslovima u kojima su držane i istamanjivane žrtve Karadžićevih zlodjela.

Njegovo sudjenje, na koje će se vjerovatno čekati još mjesecima, predstavlja istorijsku priliku za Srbiju da se konačno oslobodi hipoteke zločina iz devedesetih. To će biti moguće samo u onoj mjeri u kojoj vodeći srpski mediji omoguće javnosti uvid u ključne tačke optužnice i dokaze na kojima ona počiva.

U toj interpretaciji, 14.385 žrtava opsade Sarajeva – uključujući i sve one pokošene Karadžićevom artiljerijom i snajperima u redovima za hljeb i na gradskoj tržnici; bebe ubijene u sistematskom granatiranju gradskog porodilišta i djecu pobijenu na sanjkanju ili u školi na Alipašinom Polju - i 8.000 muškaraca i dječaka pobijenih u srebreničkom genocidu morali bi, najzad, biti uvaženi u svojoj ljudskosti nasuprot maloumnim propagandističkim pričama devedesetih o tome kako su se “muslimani sami ubijali ne bi li izazvali medjunarodnu intervenciju”. Tek tada će i haški proces predstavljati važan simboličan korak prema pomirenju nedužnih “na svim stranama” balkanskog krvoprolića devedesetih.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

XS
SM
MD
LG