Dostupni linkovi

Karadžić je, u ponesenosti istorijskom misijom odvajanja naroda bio neprikriveni rasista, otvoreno promovišući ideje koje će voditi genocidnim zlodjelima, za razliku od recimo Miloševića ili Tuđmana koji su govorili o “humanom preseljavanju stanovništva”.

Na vijest o hapšenju Radovana Karadžića, ratni reporter Njujork tajmsa (The New York Times), Džon Brns (John Burns) – dobitnik najvišeg priznanja u američkom novinarstvu, Pulicerove (Pulitzer) nagrade, za izvještavanje o opsadi Sarajeva – podsjeća na anegdotu koja o prirodi zločina za koji je Karadžić optužen govori više nego čak i dug popis pojedinačanih zlodjela pod njegovom vrhovnom komandom. Brns se sjeća kako je onda kad je bio na vrhuncu moći, dok je njegova artiljerija rušila Sarajevo pretvarajući fudbalska igrališta u groblja a paravojske progonile desetine hiljada nesrpskog stanovništva, Karadžić volio da se predstavlja posjetiocima svog komandnog centra u paljanskom hotelu “Panorama” kao mislilac s osjećajem za lijepo, uključujući kubanske cigare i francuski konjak. U jednom takvom susretu Karadžić je dopisniku Njujork tajmsa ponudio lekciju povodom njegovog izvještaja u kojem je opisao progon muslimanskih žena i djece u brdima Istočne Bosne, gdje srpske paravojske idu od kuće do kuće i ubijaju u onome što je reporter opisao kao “stvarnost etničkog čišćenja”.

“Ne, ne, ne” – govorio mu je Karadžić, kao da se obraća kakvom osnovnoškolcu, objašnjavajući mu kako je to što je on vidio kao progon zapravo “prilika” na kojoj bi muslimani trebalo da budu zahvalni: omogućeno im je da idu tamo gdje će jedino biti svoji na svome s drugim muslimanima odvojeni od Srba. Reporter je to zapamtio kao suludo opravdavanje genocida od strane čovjeka u misiji prekrajanja cijele bosanske istorije.

Karadžić je, u ponesenosti tom istorijskom misijom bio neprikriveni rasista, otvoreno promovišući ideje koje će voditi genocidnim zlodjelima, za razliku od recimo Miloševića ili Tudjmana koji su govorili o “humanom preseljavanju stanovništva”.

On je pred televizijskim kamerama, na zasjedanju bosanskohercegovačkog parlamenta u noći kad se odlučivalo o referendumu o nezavisnosti, otvoreno zaprijetio “nestankom muslimanskog naroda”. Referendum je raspisan i proveden po kriterijima zadatim od Evrope kad ono što su tada zahtijevali Milošević i Karadžić – “da Bosna ostane u Jugoslaviji” – više uveliko nije bilo moguće: nakon prethodnog osamostaljenja Hrvatske i Slovenije Jugoslavija više nije ni postojala što će se potvrditi i kasnijim odvajanjem i predratna “dva oka u glavi”, Srbije i Crne Gore.

Kao što je javno da ne može javnije izgovorio prijetnju “nestankom muslimanskog naroda”, koju je zatim i proveo u dobrom dijelu Bosne i Hercegovine sve do genocidnog zločina u Srebrenici, Karadžić je ideju etničke čistote izlagao i stranim diplomatima i pregovaračima.

Posljednji američki ambasador u Jugoslaviji Voren Zimerman (Warren Zimmerman) pisao je u memoarima kako mu je Karadžić govorio o Srbima kao o “ratničkoj rasi” koja jedino silom može uzeti to što joj pripada i kako mu je u susretu negdje s početka opsade Sarajeva pričao o svojoj viziji podijeljenog grada u kojem različite etničke grupe neće morati da žive ili rade zajedno.
“Pa, kako ćete podijeliti grad?” – pitao je ambasador. “Zidovima”, odgovorio je Karadžić. “Naravno ljudi će moći da prelaze s jedne na drugu stranu ako imaju dozvolu i prodju kontrolne tačke”. Zimerman je pitao znači li to nešto kao berlinski zid. “Da, naša vizija Sarajeva je kao Berlin dok je zid još stajao” – odgovorio je Karadžić.

Njegovo paradiranje na artiljerijskim položajima oko opkoljenog Sarajeva, s omogućavanjem uvaženom gostu – ruskom pjesniku – da i on onako počasno ispali granatu na grad u kotlini, samo je u tadašnjoj bolesnoj interpretaciji novinarke srpske televizije moglo biti opravdavano pričom kako “Sarajevo zapravo opsjedaju muslimanske snage iznutra dok Srbi samo brane svoja vijekovna brda”.

Povodom Karadžićevog hapšenja nekadašnji glavni američki pregovarač na Balkanu Ričard Holbruk (Richard Holbrooke) govori o njemu kao najgorem od svih balkanskih zlikovaca – nazivajući ga i “evropskim Osamom bin Ladenom” – ali, kad se slegnu sva ta prva reagovanja koja tek treba da dobiju i medjunarodnopravno finale pred haškim tribunalom, ovaj dogadjaj imaće dugoročne i duboke posljedice.

Prije svega: za žrtve i preživjele genocida u Bosni. Hapšenje i sudjenje najodgovornijima za počinjena zlodjela – s bezuslovnim poštovanjem za nevine žrtve na svim stranama – preduslov je budućeg suživota i pomirenja u regionu. Iz sasvim lične perspektive, u Karadžićevom izvodjenju pred sud, ne mogu a da ne vidim i neko zakasnjelo poklonjenje pred sjenima mojih najbližih komšija u sarajevskom naselju Hrasno pokošenih Karadžićevom artiljerijom i snajperima: 12-godišnje Snežane Radonja koju je geler pogodio u srce dok je u stanu gledala crtane filmove; troje poznanika iz susjedne zgrade – Sadžide, Dragice i Paje – ubijenih granatom; porodičnog prijatelja Javora Butine ubijenog dok je pretrčavao most na susjednoj Dolac Malti; starice Hajre Dizdarević koju je snajper pronašao kraj kuhinjskog prozora u stanu iznad moga; osmoro masakriranih u redu za humanitarnu pomoć na uglu moje zgrade u avgustu 1992, uključujući i prijatelja mojih sinova Olega Majuševića; ubijenih redakcijskih kolega, Kjašifa Smajlovića, Salka Honde i Zuhre Bešić… i svih 100.000 ubijenih u njihovoj ljudskoj posebnosti.

Zatim: za Srbiju i njeno šire okruženje. Koliko god preostali zagovornici velikosrpske ideje danas zapomagali o “izdaji” i “nacionalnoj sramoti” povodom očekivanog Karadžićevog izručenja, činjenica je da je njihovo jatakovanje s optuženima za ratne zločine – svakako i zbog saučesništva u njihovom poticanju ili opravdavanju – predstavljalo smetnju približavanju Srbije Evropi i da će ispunjenje medjunarodnih obaveza, uključujući i hapšenje i izručenje Ratka Mladića i Gorana Hadžića, bitno doprinijeti evropskim perspektivama Beograda.

Najzad: i za ideju medjunarodne pravde. Mnogi su u svijetu povodom najavljivanog zatvaranja haškog tribunala u 2010. godini već i otvoreno likovali nad tim “promašajem”, ispisivali osmrtnice tribunalu i ideji medjunarodne odgovornosti za zločine ili – u slučaju bjegunaca od medjunarodne pravde – vjerovali kako mogu “odčekati” da se tribunal zatvori ostavljajući ih nekažnjene. Karadžićevo hapšenje u tom smislu predstavlja ohrabrenje u jačanju, a ne slabljenju, institucija medjunarodne pravde dokazujući kako svijet ima instrumente, uključujući izolaciju i sankcije, diplomatske pritiske i poticaje, kojima će uticati na sprečavanje ili bar kažnjavanje masovnog kršenja ljudskih prava. Kako to ovih dana reče Geri Bas (Gary Bass), profesor politike i medjunarodnih odnosa na Prinston (Princeton) Univerzitetu: “Nije još izvjesno kako bi se Bašir (sudanski predsjednik Omar al-Bashir, takođe optužen za genocid), mogao naći u Hagu ali Karadžićev primjer prisliće ga da se dobro zamisli”.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

XS
SM
MD
LG