Dostupni linkovi

Odsustvo kulturne politike


Janko Ljumović, direktor Crnogorskog narodnog pozorišta

Gost nedjeljnog intervjua Radija Slobodna Evropa je direktor Crnogorskog narodnog pozorišta magistar Janko Ljumović, rukovodilac Studijskog programa Produkcija na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, koji govori o pozorišnoj, filmskoj i televizijskoj produkciji u Crnoj Gori, preprekama i mogućnostima, institucionalnom okviru, tranzicijskim vremenima i ulozi kulture, kao i nepostojanju kulturne politike u Crnoj Gori.

RSE: Gospodine Ljumoviću, osim ogromnog sportskog uspjeha Dan državnosti Crne Gore obilježila je i premijera prve crnogorske opere "Balkanska carica" koja je izazvala oduševljenje publike. Koliki je po Vama značaj ovog projekta u smislu zaokruživanja kulturnog identiteta u Crnoj Gori?

Ljumović: Značaj je sigurno veliki. Ja nijesam sklon da se jednim projektom zaokružuje kulturni identitet, on se zapravo razvija i provomoviše i unaprijeđuje, a sigurno da je opera "Balkanska carica" velikog značaja upravo za kulturni identitet jednog kulturnog prostora, jednog naroda, jednog prosto vremena, i da izvođenjem opere koja je ujedno i praizvedba Crna Gora, odnosno njena kultura nijesu dobile samo praizvedbu, već je taj projekat pokazao da jedan takav složeni i najsloženiji oblik muzičko scenske produkcije može biti uspješno realizovan u Crnoj Gori. S jedne strane značaj se ogleda upravo i kroz kulturni i narodni identitet i kroz sve ono što je bilo istraživanje i priprema tog projekta i konačno njegova realizacija, ali i savremeni akteri, odnosno svi učesnici u tom projektu koji su imali priliku da učestvuju u stvaranju jednog takvog djela.

RSE: Primjer "Balkanske carice" pokazuje da je u Crnoj Gori moguće, to ste rekli, ostvariti možda i neke nezamislive projekte ili do sada neviđene. Znači li to da je potrebna samo volja kulturnih poslanika ili moraju da budu ispunjeni i drugi uslovi i okolnosti kako bi se realizovali veliki projekti?

Ljumović: Sigurno da sve to mora biti zadovoljeno. Ako idemo onom logikom da su važne ideje, ljudi, pa tek onda novac onda su to neka tri neophodna elementa, a ti ljudi, kada kažem ljudi, onda moramo misliti kako na autore, umjetnike koji kreiraju određeni kulturni proizvod, ali mislim da je vrijeme zrelo da govorimo i o institucijama i zapravo cijeli projekat balkanske opere na neki način govori o zrelosti i ozbiljnosti i pojedinaca i institucija koje stoje iza tog projekta, iako svi znamo da to nije pun kapacitet i različiti nivoi ili aspekti kulturnot sistema u Crnoj Gori moraju se i dalje razvijati i traba da se razvijaju, jer kada kažemo aspekti ne mislimo samo na ljude i tehnologiju već mislimo i na sam prostor. Opera "Balkanska carica" je konačno izvedena u jednom ambijentu u atrijumu Vladinog doma i ambijeltalnost tog projekta je imala svoje nekekave specifične zahtjeve, što ne znači da imamo opersku scenu i adekvatne prostore da takođe ne bi ideja bila da se u ambijentu izvede cijeli projekat.

RSE: Postoji li šansa da se razriješi taj problem?

Ljumović: Šansa naravno postoji ukoliko atlas crnogorske kulture u budućnosti bude projektovan i kroz kulturni menadžment, to jest, kroz jedno adekvatno promišljenje i planiranje prostora za izvođenje scenskih i muzičkih djelatnosti sigurno da projekti poput opere, ali i nekih drugih žanrova traže i svoju scenu, kada kažem scenu mislim na objekat, da li je to polivalentna zgrada u kojoj se mogu različiti kulturni sadržaji odvijati ili je to zaista standard opere kao takve, ja to sada ne mogu odgovoriti, ali da nam treba prostor za složenije scenske, muzičke ili kombinovane sadržaje definitivno treba.

RSE: Ono s čim Crna Gora kuburi je i nedostatak produkcije filmova, televizijskih serija. Svjedoci smo da se pojedini umjetnici grčevito bore da snime i objave film. Da li je problem samo u finansiranju takvih projekata?

Ljumović: Sigurno da nije samo problem u finansiranju. Kada se pomene finansiranje ono u savremenoj organizaciji društva pretpostavlja različite mjere i mehanizme. Tu je zapravo opet problem u nekoj poslovnoj politici ili kulturnoj politici kada govorimo o filmu i filmskim sadržajima država nigdje više zapravo nije producent takvih sadržaja, ali kroz kulturnu politiku i određene mjere zapravo podržava ili stimuliše taj segment kulture mislim da je problem kod nas samo u nosiocima tih produkcija i zapravo cijela stvar se više individualno promoviše, a film je primjer da zapravo imamo pojedince, a nemamo institucije u vrlo složenom lancu filmske produkcije, a kada govorimo o televizijama tu opet mislim da je poslovna politika medijskih kuća problem i prevelika doza neregulisanog stanja u našim medijima prije svega u javnom servisu, a kada su komercijalni mediji u pitanju oni još ne pokazuju, na žalost, interesovanje, odnosno svoju poslovnu politiku ne definišu kroz te sadržaje, a čini mi se da dominantno danas u produkciji učestvuje informativni i zabavni program, a da taj kulturno umjetnički servis koji zapravo i ne postoji.

RSE: Da li su u Crnoj Gori kultura i događaji finansirani od strane države i koliko tržište, koje u Crnoj Gori i nije veliko, utiče na vezanost kulture za budžet?

Ozbiljan kulturni sistem podrazumijava određenu vrstu kategorizacije i standarda i onda tačno se zna na kojima adresama vi možete dobiti novac i koji su to različiti izvori i potencijalni partneri u tom procesu...

Ljumović: Tržište kulture i ta cijela dinamika kulturna mislim da je prilično sadržajna i da problem finansiranja, a naravno svi ćemo reći da postoji, međutim, kako ne postoje profilisane strategije i koncepti mislim da se dio novca i rasipa, odnosno da se cijeli taj kulturni obrazac da je on negdje nedefinisan i da u toj nedefinisanosti zapravo svi jesu u problemu. Ozbiljan kulturni sistem podrazumijava određenu vrstu kategorizacije i standarda i onda tačno se zna na kojima adresama vi možete dobiti novac i koji su to različiti izvori i potencijalni partneri u tom procesu stvaranja jednog kuturnog ambijenta koji ima svoje kulturne različite proizvode od elitne kulture ili visoke kulture, pa do kulture koja može biti tradicija ili neki oblici koji čak imaju neku vezu sa komercijalnim sadržajima, a da ne govorimo o produktima kulturnog turizma. Sve dok zapravo ne definišemo što konkretno programski i strateški želimo da postavimo i posebno u tom odnosu i relaciji nacionalni i lokalni okvir mislim da se ipak onda dešava možda ček i jedna hiperprodukcija i nekako su svi skloni da budu pod jednim izvorom finansiranja, a to je prosto prošlo vrijeme.

RSE: Ima li Crna Gora definisanu kulturnu politiku. Dio javnosti tvrdi da ona ne postoji, odnosno da se ne radi planski već više stihijski. Kako na to gledate?

Ljumović: Definitivno nema. Lično sam učestvovao u pokušajima i procesima stvaranja kulturne politike. Mislim da se cijela priča dosta mistifikuje i da do sada nije napravljena dobra strategija i metodološki okvir da bi se kulturna politika definisala, tako da je to opet jedan prostor gdje smo pokazali da baš i nemamo kapaciteta velikih za to, ali i odsustvo kulturne politike je nekakva politika i na kraju krajeva govori o položaju i uopšte ambijentu u kome kulturni sistem egzistira, ali kulturna politika kao takva je jedna vrlo ozbiljna situacija. Metodološki se zna kako se ona definiše, ali opet se možemo vratiti i na onu priču promišljanja i nekog napora da zaista neko preuzme odgovornost kada se ta tema otvara.

RSE: U posljednje vrijeme se veoma često sa zvaničnih mjesta govori o žrtvama tranzicije. Koliko je crnogorska kultura žrtva tranzicionog perioda, a koliko je na drugoj strani kultura uticala na prevazilaženje teškog vremena koje je trajalo deceniju i po, a po mnogima još uvijek traje?

Ljumović: To pitanje je jako zanimljivo, dobro i sigurno da teško mogu u nekom kraćem odgovoru promisliti na zaista značaj tog pitanja. Kultura, ali uostalom i svi ostali segmenti društva jesu žrtva tranzicije, ali kako je dobro reći da tranzicija prosto nema alternativu mi možemo onda postaviti pitanje koliko je kultura pomogla toj tranziciji. Mislim da nije mnogo pomogla zato što kultura u nekom društvenom statusu ili poziciji nekako zadržana ili zadržavala u onoj matrici pređašnjoj i kultura kao sistem je jedini sistem koji nije ušao u promjenu. Tek sada postoje najave te promjene i to za veliki problem. Nešto što nije imali neku adekvatnu promjenu tranzicionu, onda teško da možemo govoriti o uticaju na tranziciju, ali sam siguran da su mnogi umjetnici i određeni broj institucija svih ovih godina itekako bili podrška tranzicji, ali kada kažemo tranzicija mislimo na prosto jednu promjenu mišljenja i jedan stav koji je bio vrlo jasan od strane umjetnika i nekih institucija. Ja sada naravno ne bih izdvajao nikoga posebno, ali na svu sreću naravno da svjedočimo o umjetnicima koji jesu donosili i donose tu promjenu kroz svoj umjetnički rad, a naravno to je onda bilo povezano i sa svim socijalnim i političkim i kakvim god hoćete drugim relacijama.

RSE: Da li će na budućnost umjetnika pozitivno uticati novi Zakon o kulturi, ali već možemo čuti da ima određenih negodovanja i javna rasprava je završena?

Sigurno je da veliki problem Zakona o kulturi, upravo tog odsustva infrastrukture, odsustva udruženja koja su relevantna, određenog aktera koji onda mogu da promišljaju elemente zakona ne samo unutar sebe pojedinačno nego unutar jednog sektora, unutar uvezanih stvari...

Ljumović: Mislim da kod nas ne postoji ta praksa da svoje negodovanje izrazimo kroz nešto što bi zapravo bio konkretan doprinos temi koja se otvara i mislim da kod nas dosta opstaje priča nezadovoljstva ili neslaganja koja ostaje na tom nivou. Sigurno je da veliki problem Zakona o kulturi, upravo tog odsustva infrastrukture, odsustva udruženja koja su relevantna, određenog aktera koji onda mogu da promišljaju elemente zakona ne samo unutar sebe pojedinačno nego unutar jednog sektora, unutar uvezanih stvari. Mislim da će se tek kroz izgradnju sistema i jačanja sektora desiti prava rasprava o zakonskom narmativnom uređenju kulture, a puno je važnije gledati na taj zakon kao na jednu savremenu mjeru uređenosti jednog sistema i na nake iskustva koja su naravno komparativna i osvojena od strane razvijenih zemalja, kada kažem razvijenih ne mislim samo u ekonomskom pogledu, nego i u tom infrastrukturnom tako da sam je u ovom tranutku prosto sklon da mislim da će taj zakon unaprijediti i definisati nešto što do sada nije definisano i da je taj zakon dobra platforma da sve ono što iz njega bude proisteklo da se tu akcenat desi, a da pojedinačne situacije u kojoj mi teško onda možemo komparirati naš sistem sa nekim drugim sistemima. Međutim, puno je zakona donošeno u drugim oblastima, pa su bili jako dobri i savršeni, a u praksi su se pokazali kao vrlo nedjelotvnosti, poput Zakona o medijima i o javnom servisu, to svi sada svjedočimo, a sjećate se da su svi govorili da je to jedan od najboljih zakona. Treba puno više raditi, a manje pričati o svemu ostalom.

RSE: Kada je riječ o nacionalnom teatru već nekoliko mjeseci se na čelu te institucije, pozorište i nacionalni teatar vam nijesu nepoznati, ali jeste vjerovatno potpuno novo iskustvo na mjestu direktora, da li su ta funkcija i funkcija rukovodioca Studijskog programa produkcije kompitabilni, studenti su, pretpostavljam, pozdravili vaš novi angažman, da li očekuju da ćete biti link između fakulteta i nacionalnog teatra, odnosno njihovog angažmana u praktičnom dijelu školovanja?

Ljumović: Studenti su bili vrlo ushićeni i to je bio jedan trenutak značajne podrške i ambijenta u kome vi zapravo radite i fakultet i rad sa studentima i mladim ljudima ne sam kroz formalni vid obrazovanja već i neformalni je nekakav moj primarni posao. Direktor jeste imenovanje i jeste funkcija. Ja je lično ne doživljavam funkcionerski već funkciju dikretora doživljavam prije svega kao producent kroz neku svoju promociju i kroz mogućnost za različite aspekte produkcije i vođenja jedne institucije kulture i posebno specifične institucije kakvo je pozorište uredim što je bolje, a naravno da je taj proces nemoguće uraditi bez kadrova i mladih ljudi koji se školuju na umjetničkim fakultetima na Cetinju i ta priča o obrazovanju za kulturu i cijeli koncept umjetničkih fakulteta na Cetinju i ova priča koju smo do sada pričali je zapravo jedna ista priča da za sve trebaju ljudi i naravno da je taj link logičan i meni je drago da se on tako i prepoznaje, a evo, ponavljam, studenti su uz mene.


RSE: Kada je riječ o narednoj pozorišnoj sezoni da li ćete ekperimentisati sa nekim određenim novim pozorišnim formama u nacionalnom teatru?

Ljumović: Sigurno da će eksperimnet ili prosto izazov promjene koji je konstantan u svakoj pozorišnoj sezoni, ne samo na ovoj nego i svim koje su se desile, mislim da je taj platforma Crnogorskog Narodnog Pozorišta platforma koja obezbjeđuje i nekako logično upućuje na razvoj. Mislim da to traganje za novim formama jeste nešto što zapravo u ovom trenutku jeste i možda neozbiljna da kažem da hoće ili ću prosto biti vrlo konkretan. Mislim da početak svakog novog projekta kada bude prilika tome da će ući u taj prostor eksperimentisanja tako da ne samo publika nego sigurno i svi mi koji smo u pozorištu se spremamo i očekujemo takve stvari u Crnogorskom narodnom pozorištu.
  • 16x9 Image

    Srđan Janković

    Nakon rada u pisanim i elektronskim medijima u Srbiji, Beograd napušta 1999. nakon gašenja ovih medija zbog pritiska tadašnjeg režima i ubistva novinara Slavka Ćuruvije. Na RSE radi od novembra 1999. godine.

XS
SM
MD
LG