Dostupni linkovi

Žalbeno vijeće Haškoga tribunala u četvrtak je za šest mjeseci smanjilo kaznu bivšem generalu JNA Pavlu Strugaru, koji je ranije bio nepravomoćno osuđen na osam godina zatvora zbog bombardiranja Dubrovnika.

Prvostupanjskom presudom, na koju su se žalili i obrana i tužiteljstvo, Strugar je u januaru 2005. osuđen na osam godina zatvora jer "nije spriječio, premda je mogao", bombardiranje Dubrovnika 6. decembra 1991. Strugar je proglašen krivim za napad na civile i namjerno uništavanje povijesnih spomenika, ali je oslobođen po ostale četiri točke optužnice, među kojima i za ubojstvo dvoje civila. Strugar se dobrovoljno predao Sudu krajem 2001., a na privremenoj slobodi bio je do decembra 2003.

Autor: Petar Komnenić


Komentarišući odluku Apelacionog vijeća Tribunala koje je odbacilo žalbu odbrane Pavla Strugara i djelimično usvojilo žalbu tužilaštva na prvostepenu presudu kojom je Strugar ranije osuđen na osam godina zatvora, njegov advokat Goran Rodić kaže da je zapanjen odlukom Suda koji je, ipak, odlučio da kaznu ublaži za pola godine:

“Žalbeno vijeće je donijelo presudu kojom su odbijeni i žalba tužioca i odbrane i prvostepenu kaznu od osam godina je smanjilo i izreklo je novu kaznu u trajanju od sedam i po godina zatvora, što ovu presudu sada čini pravosnažnom. Prvo, slušajući usmeno obrazloženje, kratko naravno, mogu reći presuda predstavlja neki truli kompromis jer je vrlo značajno da su neke sudije Tribunala, sudija Meron i sudija Kwon su izdvojili mišljenje. Još jednom ističem da je na ovaj način potvrđena ovom presudom zaista neodrživa konstrukcija prvostepene presude. Presuda je u ovom trenutku pravosnažna. General Strugar je do sada izdržao 53 mjeseca u pritvoru, što znači, po našoj procjeni, da bi se već u februaru stekli uslovi da se pusti na slobodu - znači ranije u odnosu na izrečenu kaznu.“

Prvostepenom presudom, na koju su se žalili i odbrana i optužba, Strugar je januara 2005. osuđen na osam godina zatvora zbog granatiranja dubrovačkog Starog grada, 6. decembra 1991., sa položaja Druge operativne grupe JNA kojom je zapovijedao. Prethodno je krivicu za taj napad pred Tribunalom priznao Strugaru podređeni viceadmiral Miodrag Jokić, tadašnji komandant Vojno-pomorskog sektora Boka. Jokić je osuđen na sedam godina zatvora, a zatim je svjedočio protiv Strugara.

Komentarišući pravosnažnu presudu, Predrag Strugar, sin generala Pavla Strugara, za naš radio kaže da „rat za njega i za njegovu porodicu očigledno još nije završen“:

„Što se tiče presude za Pavla, mislim da je sramna jer nijedna tačka žalbe nije usvojena, tačke tužioca dve su usvojene - dok sa druge strane imamo ljude kojima su ruke do ramena u krvi i oslobađajuće presude. Olakšavajuću okolnosti vezano za moga oca da nijednu ne prihvate, to je stvarno sramno i bestijalno. Ne znam šta da mislim, ni u odnosu na Haški tribunal - sve ono što je do sada izneseno od relevantnih ljudi koji su i bili u tom Haškom tribunalu, kao što su Carla del Ponte i onaj Nice, pa sada izlaze istine. O postupanju i radu tog Haškog tribunala, mislim da je suvišno govoriti. Moj otac je otišao tamo misleći da će pravda da sudi, a ne ono što je Amerika zacrtala - da se sudi svima koji su učestvovali u tom ratu sa naše strane, a ostali su nevine žrtve. I tako je na kraju ispalo. Za nas još rat nije završen, kao što vidite - za moju porodicu, za mog oca, za mene. Tako da, eto.“

Petar Poljanić, gradonačelnik Dubrovnika iz ratnog vremena, na drugoj strani kaže da je svaka kazna za uništavanje grada pod UNESCO-ovom zaštitom blaga:

„Ja ni u kom slučaju ne bih mogao govoriti o visini kazne. Naime, to šta se događalo u Dubrovniku je užas i svaka kazna za ono što se događalo u Dubrovniku je mala. Međutim, ako je Sud ocijenio da je udio u tragediji Dubrovnika njegov toliki koji zavrjeđuje tih sedam i po godina, onda je to tako i gotovo. Ja nemam tu šta drugo reći.“

General Strugar dobrovoljno se predao Tribunalu u decembru 2001. godine. Nakon izricanja prvostepene presude, Strugar je iz zdravstvenih razloga privremeno pušten na slobodu i boravio je u Crnoj Gori.

ICTY: Nastavljeno suđenje hrvatskim generalima

Autor: Goran Jungvirth

Na haškom suđenju hrvatskim generalima Gotovini, Čermaku i Markaču, Elizabeth Rehn, bivša izvjestiteljica UN-a za ljudska prava u bivšoj Jugoslaviji, optužila je hrvatske vlasti da nisu imale političke volje za kažnjavanje zločina pripadnika

Ante Gotovina (levo), Ivan Čermak (desno) u Zagrebu 04. septembra 1999.

hrvatskih snaga nad Srbima tijekom i nakon akcije Oluja 1995.

Rehn, kao bivša UN-ova izvjestiteljica, navela je primjer zločina u selu Grubori, u okolici Knina, gdje je nakon Oluje ubijeno šest srpskih stanovnika starih između 41 i 90 godina, naglasivši kako UN nikad nije dobio pravi odgovor hrvatske vlade o tom incidentu. Prema njezinom mišljenju, pokojni hrvatski predsjednik Franjo Tuđman nije bio jako zabrinut za kažnjavanje zločina i povratak srpskih izbjeglica. Riječima sudskog prevoditelja:

“Jer tada kada sam ja o tome izvještavala nije postojala jasna volja da se Srbi vrate. Mislim da svi moramo biti vrlo zahvalni za to što su, možda, jednim malim dijelom i moji izvještaji o situaciji nakon operacije Oluja u Hrvatskoj bili od pomoći vlastima da zaista poduzmu energičnu akciju. Jer, naravno, sigurno je bilo povrataka do 2000. godine, ali to nema nikakve veze sa atmosferom ’95.“


Prilikom unakrsnog ispitivanja Gotovinin odvjetnik Luka Mišetić pustio je audio snimku sastanka svjedokinje Rehn i predsjednika Tuđmana, iz prosinca 1995., četiri mjeseca nakon akcije Oluja kojom je Hrvatska ponovno dobila kontrolu nad svojim teritorijem. U snimci, čiju je autentičnost potvrdila i svjedokinja, predsjednik Tuđman založio se za pomirenje Srba i Hrvata naglasivši kako je proglasio opću amnestiju koja je obuhvatila sve pobunjene Srbe osim počinitelja ratnih zločina. Glas prvog hrvatskog predsjednika mogao se tako nakon niza godina ponovno čuti, ali ovoga puta u haškoj sudnici:

“Mi ćemo u Hrvatskoj zaista pokušati djelovati u tom pravcu kao što ste, gospođo, kazali - da što prije oslobodimo ljude iz zatvora jer je to jedan važan korak u smislu stvaranja povjerenja, obnavljanja povjerenja među Hrvatima i Srbima. I to činimo usprkos tome što ima oporbenih, radikalnih, ekstremističkih elemenata koji nas kritiziraju zašto pregovarati, miriti se s onima koji su izvršili agresiju. Ali, ustrajat ćemo na tome, na takvoj politici.“


Nakon snimke Rehn je potvrdila kako je Tuđman želio pomirenje. No, ipak, svjedokinja je ostala pri svom dojmu da nakon Oluje nitko iz vrha hrvatskih vlasti nije bio istinski zainteresiran za kažnjavanje zločina nad civilnim stanovništvom i za povratak izbjeglih Srba. Steven Key, branitelj generala Čermaka, zato joj je u unakrsnom ispitivanju predočio brojke koje govore o povratku Srba u godinama koje su uslijedile nakon akcije. Dijalog svjedokinje i Keya riječima sudskog prevoditelja:

Key: Složili biste se onda barem sa mnom o tome da, bez obzira na to da li je predsjednik Tuđman bio zainteresiran za taj povratak ili ne, da se je do siječnja 2000. vratilo 41.000 ljudi.

Key: Da li znate koliko ih se vratilo do sada?

Rhen: Da, od 180.000. Ne, ne znam.

Key: A da li bi vas iznenadilo to da znate da se više od 120.000 Srba vratilo u Hrvatsku od 1995. godine?

Rhen: Da, od 180.000. Vrlo mi je drago čuti tu brojku.

Elizabeth Rehn, koja je do kraja 1998. bila na dužnosti posebne izvjestiteljice UN-a za ljudska prava, poznata je i kao prva žena ministrica obrane Finske u prošlom stoljeću, a natjecala se i na predsjedničkim izborima, doduše neuspješno. Svjedočeći kao svjedokinja Tužiteljstva na suđenju hrvatskim generalima, nastavila je dosadašnju praksu bivših pripadnika UN-a u optuživanju hrvatske strane za prekomjerno granatiranje, zločine nad zarobljenicima i protjerivanje krajinskih Srba 1995.

Ko se promenio - SPS ili Srbija?
Autor: Ljudmila Cvetković

Slavica Đukić-Dejanovic

Slavica Đukić-Dejanović, predsednica Skupštine Srbije i potpredsednica Socijalističke partije Srbije jedna je od retkih koja je bila u Miloševićevom okruženju u vreme njegovog hapšenja. Danas kaže da je SPS odlukom da formira Vladu sa Tadićevim Demokratama pokazala koju orijentaciju ima, uključujući i ondnos prema Haškom tribunalu.

RSE: Deklaracija o političkom pomirenju između Socijalističke partije Srbije (SPS) i Demokratske stranke (DS), izazvala je u delu javnosti određenu dozu iznenađenja. Ta Deklaracija odnosi se na prevazilaženje prošlosti, ali se ipak neće baviti njom, već budućnošću. Može li se prevazići prošlost bez određivanja o njoj?

Đukić-Dejanović: Mi živimo u vremenu za koje zaista možemo reći da je istorijsko. Ključni politički činioci sveta su 1996. godine govorili da je Slobodan Milošević faktor stabilizacije na Balkanu, da bi koju godinu kasnije tvrdili da je upravo on kreator najvećeg zla. Zbog toga mislim da prošlost treba ostaviti istoričarima i da je orijentacija DS-a i SPS-a da učine taj čin pomirenja jedan jako dobar model kako treba da se funkcioniše u sadašnjosti i u budućnosti. Model pomirenja između ove dve partije bi trebalo da bude samo prvi korak za opšte-nacionalno pomirenje. Vrata treba da budu otvorena za sve političke subjekte, prvo u Srbiji, a zatim i šire. Zbog toga mislim da je najbolje raditi u sadašnjosti za budućnost.

RSE: Ali ukoliko već nema određivanja prema prošlosti, zašto je onda bila potrebna Deklaracija? Zar to što ste napravili dogovor i ušli u Vladu, nije bio dovoljan znak da ste na neki način prevazišli prošlost?

Đukić-Dejanović: Ima potpuno jasnih stavova i na jednoj i na drugoj strani, kada su u pitanju DS i SPS, da svaki zločin u prošlosti, mora biti kažnjen, da mora biti individulizovan, ali da istovremeno teme o tome ko je to, treba da daju institucije i istorija. U tome je razlika. Niko ne govori o tome da bilo šta treba da bude zanemareno, da bilo koji zločin treba da bude pokriven bilo kojim političkim velom, da bilo koje nedelo treba da bude prikriveno i nesankcionisano, naprotiv, ali to treba da rade institucije i organi, treba da se poštuje međunarodno i nacionalna prava. To treba da bude odnos prema prošlosti.

RSE: Predsednik Tadić je povodom 13. godišnjice Srebrenice, 11. jula, izjavio da su srebreničke žrtve opomena da se svi ratni zločinci moraju naći u Hagu. Da li taj stav predsednika Tadića, koji je lider DS, vašeg koalicionog partnera, deli i SPS?

Đukić-Dejanović: Međunarodno pravo se mora poštovati, naše zakonodavstvo se mora poštovati. Mi imamo Zakon o Hagu, potpuno nezavisno od toga ko je u vreme donošenja tog Zakona bio za ili protiv. Ne samo da zakone moramo poštovati, nego moramo i insistirati na poštovanju zakona, čak i kada nam se ne dopadaju. Mislimo da svi koji su činili zločine treba da budu sankcionisani.

RSE: Nije li to jedna promena u politici SPS-a? SPS je ranije bio protiv izručenja haških optuženika. Vi ste bili među prvim funkcionerima Socijalista koji ste, nakon hapšena Stojana Župljanina i njegovog isporučenja Hagu, izjavili da je Hag realnost i obaveza.

Đukić-Dejanović: Hag je realnost i obaveza države i nema ni jednog političara koji će reći nešto drugo, ako je, pre svega, dobro politički orijentisan. Ako Hag već postoji kao institucija, mi moramo kao država ukazivati na to da neravnopravnost ili nepoštovanje standarda za sve na isti način iritira i javnost, i mora da iritira i političare. Ne možemo reći da je u redu da Vojislav Šešelj, koji je protivnik SPS-a, bude pet godina u Haškom tribunalu, da mu suđenje nije bilo ni počelo, a da je to u redu. Ne možemo se složiti, i pored čvrstih dokaza, a oslobađajuće presude za Haradinaja ili Orića, da je to nešto na šta država ne treba da reaguje. Nije sporno da zločinci treba da budu tamo gde im je i mesto, nije sporno da neki ljudi treba da uđu u određenu proceduru i da se eventualno dokaže njihova vinost ili nevinost, ali dok traju ti postupci, zaštita svih ljudskih prava mora biti ista za sve učesnike u tim procesima. Mi Socijalisti smo ukazivali na to da nam se često činilo, i čini nam se, da je Haški tribunal više politički sud koji treba da osudi, pre svega Srbe. No, Haški tribunal je zaista jedna realnost koju država Srbija mora prihvatiti.

RSE: Da li to znači da lideru vaše partije, Ivici Dačiću, koji sada vodi resor policije, neće biti problem da isporuči, ukoliko policija pronađe jednog od najtraženijih haških optuženika, Ratka Mladića?

Đukić-Dejanović: Mislim da je svima nama jasno da se Ratko Mladić ne nalazi u Srbiji jer bi već odavno bio isporučen. Mislim da će ministar raditi sve svoje obaveze u skladu sa Zakonom i pravilima službe.

RSE: Što podrazumeva, i ukoliko se uspostavi da je Ratko Mladić u Srbiji, da ga uhapsi i isporuči?

Đukić-Dejanović: Ubeđena sam da Ratko Mladić nije u Srbiji. On bi odavno bio isporučen Haškom tribunalu da je u Srbiji.

RSE: Kako objašnjavate to da se u programu ove Vlade, kao jedan od prioriteta, ne navodi direktno ispunjavanje haških obaveza, nego je to podvedeno pod prioritet poštovanja međunarodnog prava, a bio je vrlo konkretan, čak i u prethodnoj Vladi, čiji je premijer bio Koštunica?

Đukić-Dejanović: Tendencija učesnika političkih subjekata ove Vlade bila je da naprave prave prioritete, one koji će značiti pre svega bolji kvalitet života građana Srbije. Neke teme, koje su i bolne i uvek aktuelne za nas, nikada neće prestati da postoje, međutim one naprosto nisu prioriteti. Složićete se da su sada prioriteti ekonomski razvoj i bolji standard građana. Školovanje, nezaposlenost, niske penzije, integracije ka evropskim tokovima, gde Srbija i pripada, borba protiv kriminala, to zaista jesu neki prioriteti.

RSE: Da, ali upravo za evropske tokove, da bi članice Evropske unije ratifikovale Sporazum o stabilizaciji i asocijaciji, koji je Srbija već potpisala, uslov je završetak saradnje sa Haškim tribunalom. Kako onda Vladi Srbije Hag nije prioritet?

Đukić-Dejanović: Mislim da i najstrožiji kritičari državne politike Srbije ocenuju da je tu Srbija dala maksimum i tu su, ne samo prelazne, nego i nešto bolje ocene i od tih najstrožijih stigle Srbiji. Stavljanje ponovo Haga u prvi plan je u stvari možda i jedna prisvesna potreba da se pitamo koliko nas to neke rane bole, koliko nas neke nepravde u vezi sa Hagom bole, a da je Hag neminovnost – nema čoveka, nema deteta koje ide u osnovnu školu da to ne zna.

RSE: Iako je odluka SPS-a da formira Vladu sa DS-om pozdravljena i u Briselu i u Vašingtonu, čak je bilo i nagoveštaja da SPS bude primljena u Socijalističku Internacionalu, ipak ima i drugačijih poruka iz same Internacionale. Nemačka socijaldemokratska partija i socijaldemokratske partije u regionu su jasno poručile da bi SPS prethodno morao da se odredi prema ratnim devedesetim, prema ratnim zločinima, kao i svojoj ulozi i ulozi svoga osnivača i lidera u to vreme, Slobodana Miloševića.

Mi mislimo da smo se odredili i prema devedesetim, uz ocenu da je građanski rat napravio mnoge jade i individuama i velikim grupama naroda i da zbog toga svi jako žalimo, da to treba da bude jedna stravična opomena da se više nikada i nigde to ne ponovi...

Đukić-Dejanović: Mi smo u nekoliko navrata već govorili o tome da ratni zločini treba da budu kažnjeni, da treba da budu personalizovani. Kongres Socijalisticke partije je odredio mesto osnivaču naše partije, uz potpuno jasnu orijentaciju da partija mora, u skladu sa vremenom u kome se nalazimo, da zauzme kurs socijaldemokratskih tokova u partijskom smislu i u smislu njenog aktivnog činjenja. U krajnjem slučaju, bez obzira na očekivanje drugih, SPS je spremna da neguje jednu aktuelnu i modernu politiku, zbog svojih građana i zbog svoga opstanka, a koji će proisteći iz bazičnih osnova socijalističke ideje. Jedna partija, bez obzira ko ju je osnovao i ko je u kojim fazama bio njen lider, mora da ima svoj život. U ovom momentu SPS je napravila jednu odluku kojom je pokazala koju orijentaciju ima. Vraćanje u to kako ćemo se mi odrediti i zahtevi na tu temu su očekivanja drugih. Mi mislimo da smo se odredili i prema devedesetim, uz ocenu da je građanski rat napravio mnoge jade i individuama i velikim grupama naroda i da zbog toga svi jako žalimo, da to treba da bude jedna stravična opomena da se više nikada i nigde to ne ponovi. Ono što SPS mora da radi to je da, zajedno sa drugim partijama koje učestvuju u političkom životu, daje doprinos pomirenjima, zajedničkim ekonomskim programima, doprinos da se ide napred i da se gleda u budućnost. Istorijska ocena o prošlosti treba da bude bez ostrašćenosti političara i ljudi koje aktuelno bole njihove rane.

RSE: Ali ipak Slobodan Milošević je bio lider vaše partije i predvodio je ovu zemlju u devedesetim. On je i optužen od strane Haškog tribunala. Zašto mislite da SPS ne treba na neki način da se odredi prema njegovoj ulozi?

Đukić-Dejanović: Rekla sam vam jednu činjenicu da je 1996. godine rečeno da je Slobodan Milošević faktor stabilnosti i mira na Balkanu, od onih koji su ga samo dve-tri godine iza toga, za taj isti period, optužili. Političke pohvale i osujećenja idu sa potpuno iste strane i ne možete očekivati da će partija, koju je on osnovao, biti u ovom momentu čak možda i objektivna. Mislim da je preuranjeno zahtevati i insistirati, čak mislim da može biti loše i po političku scenu i po postojanje političkog bića u Srbiji, jasno određenje. Vidite da je Srbija raspolućena. Ako već oni koji su politički stratezi za čitav Balkan, pa i Evropu, imaju dijametralno različite stavove o Slobodanu Miloševiću, u vrlo kratkom vremenskom periodu, mi dajemo odgovor kao Socijalisti. Na svom poslednjem kongresu smo to i učinili - vrlo jasno smo se opredelili i odredili prema predsedniku Miloševiću. On je osnivač naše partije i mi ga kao osnivača naše partije poštujemo, ali moramo imati jedan aktuelni, savremeni kurs koji je u skladu sa realnošću koju živimo.

Nevladine organizacije u BiH pomažu svjedocima
Autor: Marija Arnautović


Svjedočenja u procesima optuženima za ratne zločine, bez obzira da li se daju pred Haškim tribunalom ili domaćim pravosuđem u zemljama regije, često imaju presudnu važnost u utvrđivanju eventualne krivnje ili nevinosti optuženika. No, tokom procesa proteklih godina opaženo je da osobe koje se pozivaju kao svjedoci nisu dovoljno upoznate sa svojim pravima i obavezama, kao i mogućim mjerama zaštite za slučaj da im je ona neophodna. Nevladina organizacija Centri civilnih inicijativa koja djeluje u Bosni i Hercegovini pokrenula je zato kampanju čiji je cilj otkloniti dio ovih propusta.

U okviru medijske kampanje sa porukom „Zločini su se dogodili - moram svjedočiti“, bosanskohercegovačka nevladina organizacija Centri civilnih inicijativa izdala je brošuru kao pomoć potencijalnim svjedocima u predmetima ratnih zločina.

Tokom rada sa svjedocima primijećeno je nepoznavanje toka sudskih procesa, rada tužilaštva, ali i ostalih institucija. Vrlo često svjedoci nisu upoznati ni sa svojim pravima i obavezama, navodi Dalida Demirović iz Centra civilnih inicijativa:

„Nastojali smo što više, koliko je bilo moguće, da to približimo prosječnom čovjeku, znači koji nije pravnik, koji je laik, da bi on to mogao razumjeti. I ona tako govori o toku sudskih procesa pred Sudom BiH, o preprekama u radu Tužilaštva BiH, posebno Odjela za ratne zločine, o pravima i obavezama svjedoka u krivičnom postupku, zaštiti svjedoka u BiH, kao i o radu SIPE, odnosno njihovog odjela za zaštitu svjedoka, o građanskoj parnici kao mogućem načinu dobivanja odštete za žrtve zločina - dakle, sve ono što bi bile na neki način dileme i pitanja sa kojima bi se svjedoci u postupku mogli susresti.“

Brošura je štampana u 50.000 primjeraka i podijeljena je organizacijama, udruženjima i pojedincima širom BiH. Centri civilnih inicijativa već dobijaju povratne informacije. Brošura se ocjenjuje kao jako korisna i prilagođena široj javnosti:

„Jer mnogo ljudi ne može da shvati pravnu terminologiju jer nisu pravnici, tako da je ova brošura zaista vrlo kratka, što je jako važno - koliko je mogla biti kraća - i jako poučna za njih. Nama su iz udruženja logoraša, žrtava dali povratnu informaciju da je ona jako korisna njihovim članovima, i postoje određena udruženja koja su nam se obratila za većim brojem primjeraka, što je nama zaista indikator da je ona njima bila korisna, odnos njihovim članovima.“

Ratko Pejanović, iz Srpskog građanskog vijeća, smatra da ova brošura buduće svjedoke može upoznati sa njihovim pravima, ali i potrebom za zaštitom integriteta. On podsjeća na probleme sa kojima se suočavaju svjedoci u BiH, posebno na neadekvatnu zaštitu:

„Takve su okolnosti suda da jednostavno se svjedok, zapravo žrtva i akter nađu oči u oči u sudnici ili u hodniku suda. To svakako pravi jedan neprijatan osjećaj u duši onih ljudi i onih osoba koje su prošle tu Golgotu, posebno kada su žene u pitanju - da se ponovo sreće licem u lice sa zločincom i krvnikom koji je činio zla djela prema njoj samoj, ili njemu itd.“

Svaki pisani dokument koji pomaže svjedocima i rasvjetljavanju ratnih zločina izuzetno je dobar, smatra Saja Čorić iz Udruženja logoraša Mostar:

„Da bi nakon 15 godina ipak nešto izašlo na svjetlost i da motiviše samu žrtvu, odnosno i svjedoka - neću govoriti samo o žrtvi - koji je očevidac i koji ima bilo kakve informacije o počinjenom zločinu, a da to da doprinos pravosudnim organima u BiH da lakše dođu do odluke i da zločinci budu zatvoreni i kažnjeni adekvatno.“


* * * * *

Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje(IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici

XS
SM
MD
LG