Dostupni linkovi

Stranački interesi usporavaju povratak


Izbjegličko naselje, Foto: Maja Nikolić

*Najviše izbjeglica iz Srebrenice stiglo je u Tuzlu, gdje se veliki broj njih još uvijek nalazi. *Novi programi pomoći za obnovu kuća Vlade RS-a. *I Vlada Tuzlanskog kantona dodijelila donacije za obnovu stambenog fonda. *U Sarajevu predstavljena “Analiza pristupa stambenom zbrinjavanju izbjeglih i raseljenih bivših nosilaca stanarskog prava u Republici Hrvatskoj u 2007”.

Najviše izbjeglica koje su napuštale ratne strahote Srebrenice stiglo je u Tuzlu. Mnogi od njih i danas su u tom gradu u nekom od kolektivnih izbjegličkih centara. Posjetila ih je Maja Nikolić.

Tog kobnog srpnja 1995. godine kada je na tisuće Srebreničana krenulo bježati tražeći spas upravo u Tuzli su našli utočište. Ima onih koji su se vratili u Srebrenicu. Međutim, mnogi nisu, niti žele. Saneli Čikarić teško je i danas kada se prisjeti tog bježanja od svoga i sa svojega, ali život traži da ide naprijed:

„Došli smo u centar, u Mejdan dole. Odatle sam ja otišla u jednu porodicu u Simin Han, primio nas čovjek kod sebe. Lijepo sam prihvaćena. Što se tiče toga, lijepo su nas ljudi prihvatili. Bilo nas je možda oko 11 u toj kući, kod te porodice. Ali smo mi bili svi tad izgubljeni, ne znaš ni šta se dešava, ne možeš nikome ni vjerovati, bez obzira što su to naši ljudi, što su nas primili. Ne mogu ti objasniti taj osjećaj, ne mogu to riječima iskazati. Oni su bili fini prema nama, susjećali su s nama.“

Vlada Nizozemske je prije 11 godina u Tuzli napravila kolektivni centar koji je dat na korištenje izbjeglicama. Nakon 10 godina pravo nad tim naseljem preuzima općina Tuzla. Pitali smo Sanelu što sada, nakon što je isteklo 10 godina:

„Mi kao izbjeglice nismo tu bili 1991. godine. Znači, samo domicilno stanovništvo može tu živjeti jer nismo mi bili tu na popisu iz 1991. godine i zbog toga moramo izaći. A tamo nismo kuću uradili. Nismo dobili donaciju, nismo kuću uradili. Ta neizvjesnost, to iščekivanje, to nas... I nemaš jednostavno nikakvog pravca, nemaš cilja. Gdje god da si, bio ti ovdje ili otišao tamo, nije ti dobro. Jer i na onoj strani nisi dobro došao, a i ovdje isto tako.“

U srpnju 1995. godine bilo je i djece koja su bježala put Tuzle. Iako nije željela otkriti svoje ime, ova sada već lijepa, odrasla djevojka pričala nam je kako je ona tada sve doživjela sa samo 11 godina:

„Pa došli smo, u centru su se brinuli za nas u suštini. Najprije smo bili u Domu penzionera dvije godine. Bila sam mala. Nisam to doživljavala kao odrasli. Samo sam gledala na to kao na neke nove stvari. Ja sam iz jednog sela. Šta ću ja raditi u tom svom selu? Ja gledam drugačije malo sad na život. Imam druge mogućnosti neke.“

Ministarstvo za izbjegle i raseljene u Vladi Tuzlanskog kantona neprestano potiče na povratak u Srebrenicu jer je u Tuzli još uvijek do 4.000 izbjeglica iz Srebrenice. Što je, zapravo, ono što ljude zaustavlja da se vrate, pokušao je odgovoriti ministar za izbjegle i raseljene Sead Mujanović:

„Većini tih ljudi smetaju nesloga i nejedinstvo političkih subjekata, političkih faktora. Na neki način, oni su najviše ljuti na njih. Bila je ideja da sve političke partije izađu zajednički, sa zajedničkim listama da bi imali što više vijećnika - jer kad prođu izbori vi samo imate priliku da kroz ’ruke’ ovih koji su u općinskim skupštinama, općinskim vijećima - tamo se donose odluke, tamo se raspoređuje budžet. Naravno, i sami znate kako je ta ideja naišla na odziv i da ona nije podržana od svih političkih subjekata. I većina tih ljudi je na neki način ljuta. Kad se govori o povratku, pogotovo o Srebrenici, onda treba stranačke interese staviti na neko drugo, a ne na prvo mjesto.“

Mirsada Jaković je imala 15 godina kada je krenula bježati iz Srebrenice. Nejzin brat nije uspio pobjeći, već je samo sa 17 godina ostao dva mjeseca zatočen u logoru:

Bio je toliko ubijen da je ostao u Visokom. Nakon mjesec iza njih je došao. Onda nakon toga mi se mati razboljela, tako da sam majku izgubila, tako da su mi baš bili užasni ti dani. Bili smo dobro prihvaćeni. Čak su prvi dan došli odmah ko je imao neki smještaj, vodio je svojoj kući. I hranu i sve su donosili. Bili smo super prihvaćeni. Imala bih se želju vratiti jer je tu moj rodni kraj. A u jednu ruku ne bih jer ne bih nikad svoju djecu više tamo vodila.“

Sada svi čekaju kada će netko pokucati na njihova vrata i reći im da moraju napustiti ovo izbjegličko naselje u Tuzli. Nura Suljić je devet godina živjela u kolektivnom smještaju, u jednoj sobi s troje djece:

„Mi kad smo došli tih dana nama nije ništa bilo dobro. Mi smo samo ramišljali o životima koji su ostali u Potočarima, koji su otišli preko šume. To nam je samo bilo briga. Nije nas bilo briga ni gdje ćemo biti, ni šta ćemo jesti, ni gdje ćemo noćiti. To nas uopšte nije zanimalo. Jer dva mjeseca mi smo bili šatorima, ja nisam znala da smo mi u šatorima, ja sam razmišljala gdje mi je otac, gdje mi je brat, gdje mi je svekar, gdje mi je djever. Od sestre mi muž otišao preko šume, jedne, druge. Ti si o tome razmišljao. Tebi nije bilo na pameti šta ćeš ti jesti, šta ćeš piti, gdje ćeš spavati. Mi smo bili pod šatorima, ali nismo osjećali da je šator, nama je to bilo isto kao i u kući. Jednostavno nismo razmišljali o tome, razmišljali smo o nestalima.“

Pitali smo Nuru bi li se vratila u Srebernicu:

„U mjesto ne bih nikad pomislila da se vratim. Vjeruj, evo ovdje pod strehom bi voljela živjeti nego tamo u vili. Kad bi mi napravili trospratnicu i rekli evo tvoja je, nikad ne pomišljam tamo. Niti za djecu pomišljam. Nikad nije riješeno da nas opet neće to čekati. Onako, gdje ne bih voljela svoj kraj, svoju šumu, svoju vodu. Evo ovdje, ovdje ti nema vode, ako nećeš platiti ti je nemaš. A tamo na sve strane izvori teku. Kud god huću, vode imam, nema da razmišljam. Evo, ovdje smeće moraš platiti kad ne bi jela. Kod nas tamo smeće zapali u svojoj šumi, u svojoj njivi. Drugačije je živjeti bilo tamo nego ovdje. Bolje je bilo živjeti.“

Potpisan ugovor u okviru Programa rješavanja problema raseljenih lica

U Banjoj Luci je potpisan ugovor o kupoprodaji i isporuci građevinsko-zanatskog materijala za 52 korisnika u 10 opština u okviru Programa rješavanja problema raseljenih lica, povratnika i izbjeglica za 2008. godinu. Ugovor vrijedan blizu 600.000 KM odnosi se na korisnike u Banjoj Luci, Gradišci, Kneževu, Mrkonjić Gradu, Šipovu, Tuzli, Kalesiji, Lukavcu, Živinicama i Loparama.

Za 13 opština uručena je tenderska dokumentacija za isporuku građevinsko-zanatskog materijala, i to za Derventu, Doboj, Oštru Luku, Trnovo, Rogaticu, Čajniče, Ilidžu, Vogošću, Maglaj, Ključ, Bosansku Krupu, Donji Vakuf i Kupres.

U drugoj fazi isporuke građevinsko-zanatskog materijala planirano je oko 820.000 KM za 66 korisnika.

U skladu sa Programom rješavanja problema raseljenih lica, povratnika i izbjeglica u ovoj godini u 44 opštine BiH biće isporučen građevinsko-zanatski materijal ukupne vrijednosti oko 2,7 miliona maraka. Ministar Omer Branković o ovakvoj orijentaciji u radu Ministarstva, odnosno Vlade, između ostalog, kaže:

Danas svečano potpisujemo ugovor sa dobavljačima građevinskog materijala za 44 opštine na području BiH. Za razliku od ranijih godina, gdje se nas i sad zaustavlja Zakon o javnim nabavkama - vi znate za žalbe itd. - ove godine smo uspjeli najranije u zadnjih pet, šest godina da stratujemo - da naši povratnici, izbjegla i raseljena lica dobili građevinski materijal sa stimulativnim sredstvima za nekih 10, 15 dana i da bi mogli u eri građevinske sezone završe svoj objekat, da imaju svoju kuću. Ja se zahvaljujem, prije svega, ovim dobavljačima koji su danas potpisali ove ugovore i nadam se da će, shodno ugovoru, u roku od petanestak dana taj građevniski materijal isporučiti. A naše je da odradimo stimulativni dio za ovu radnju - jer mi isporučujemo građevinski materijal za kuće i dajemo od 3.000 do 5.000 maraka pojedinačno za svaku kuću da bi taj budući korisnik mogao završiti taj objekat. Idemo na 44 opštine. Dakle, prvo idemo na povratak Srba u Federaciju. Komplet projekat koji je usvojila Vlada RS-a je 2,700.000. Za povratak Hrvata i Bošnjaka u RS je 5,600.0000. Pored građevinskog materijala, radimo i manje infrastrukturne zahvate, lokalne puteve, elektrifikaciju i tzv. održivi povratak - za koji ćemo npr. među povratnike i u Federaciji i RS-u krenuti sa motokultivatorima i plastenicima, da bi čovjek koji se vrati mogao barem, ako ima zemljište, od svog rada živjeti.“

Potpisani ugovori o donaciji građevinskih paketa sa povratnicima

Ministar za obnovu razvoj i povratak Tuzlanskog kantona Sead Mujanović potpisao je ugovore o donaciji građevinskih paketa sa povratnicima na područje ovog kantona, te u 11 općina RS-a. Vlada TK je iz budžeta za 2008. godinu na ime podrške povratku raseljenih lica u prijeratna prebivališta obezbijedila sredstva za nabavku 150 paketa građevinskog materijala za obnovu stambenih objekata i 100 paketa građevinskog materijala za izgradnju gospodarskih objekata.

Jedan od dobitnika paketa Hamdija Pargan, povratnik na područje općine Zvornik, izjavio je kako je to za njega i njegovu porodicu "kao ostvarenje sna“:

„Ova donacija za mene znači puno. Dugo vremena čekam ovu donaciju. Inače sam povratnik u Podrinje, u opštinu Zvornik, i imao sam prijeratnu kuću koju sam počeo i bio do pola uradio, međutim, poslije rata je ona srušena. Neke izbjeglice su razrušile, uništile moj objekat, tako da sam dugo vremena čekao i podnosio zahtjeve za donaciju za obnovu tog mog objekta. Međutim, nisam imao sreće evo do danas. I danas sam stvarno uzbuđen i sretan. Ja imam porodicu - imam troje djece, supruga i ja. Puno će nam značiti ovo. Napokon, dočekaću taj san da izgradim svoj objekat i da mogu moja djeca ući u svoju kuću.“

Imala sam sve, danas nemam...

Među onima koji su dobili donaciju za izgradnju kuće u Sarajevskom kantonu, a za povratak u opštinu Trnovo je i naša naredna sagovornica:

„Kristina Veljović. Stanovala sam 1992. u Trnovu. Otišla sam vani. Moja su djeca vani od 1991. Evo sad sam dobila donaciju, ovo Ključ u ruke - šest i po, to je mala, ali bolje išta nego ništa - u nevolji. Evo 11 godina kako sam se vratila iz Njemačke. Nisam nikad ništa dobila. Hvala im. Sada sam na Ilidži, raseljeno i izbjeglo lice. Djeca mi vani - trbuhom za kruhom. Pošto prvi put u životu da bilo šta od nekoga dobijem, molila sam i pčele ako mogu. Pa rekli su da će me upisati, pa ću vidjeti. Ima neko ko se razumije u komšiluku, ima moj kum Ramiz. Uglavnom, da se čovjek bar nečim bavi. I mogu vam reći da sam bila izgubila povjerenje. Mislila sam da je nepravda. Jeste da mi je mala kuća, u mene je bila 10 sa 9, na sprat, ali sve je to... Kad skontam kako drugi, i to baš sirotinja. Žao mi je ovih što nisu dobili. I ovo što imam, ja dijelim. Nekako, opet ne mogu opet. Ja sam se vratila iz Njemačke na Ilidžu kod mojih komšija - 1997. godine 13. juna sam sletjela na aerodrom i došla kod mojih komšija Mulaosmanovića. I bila kod njih, tako da sam prezadovoljna i sa svojim komšijama, i gore - svugdje mi je super. Jer gledam da ostanem sa svakim super, da ne radim ništa što ne bih željela da meni drugi rade, da budem super, ako je moguće. Držala sam osam godina prije rata kafanu od penzionera u zakupu i školovala djecu. Studenti. Otišli su mi 1991. u Njemačku, i ja sam ’92. onda otišla. Imala sam sve, danas nemam. Samo da mi nema djece, ja ne bih imala za lijekove od penzije. Penzija mi je 280 i nešto, minimalna.“

Zvornik: Odabranim korisnicima objekti po sistemu "ključ u ruke“

Načelnik opštine Zvornik Zoran Stevanović uputio je javni poziv izbjeglicama iz BiH, raseljenim osobama i povratnicima za podnošenje prijava za dodjelu pomoći u rekonstruiranju stambenih jedinica na području ove opštine. Sredstva u iznosu od 550.000 KM obezbijedio je Fond za povratak u BiH i namijenjena su za izgradnju i sanaciju ratom oštećenih i uništenih stambenih objekata povratnika Bošnjaka. Javni poziv biće otvoren 30 dana, odnosno do 9. avgusta, a odabranim korisnicima objekti će biti urađeni po sistemu "ključ u ruke“.

Analiza pristupa stambenom zbrinjavanju izbjeglih i raseljenih bivših nosilaca stanarskog prava u RH

U Sarajevu je predstavljena “Analiza pristupa stambenom zbrinjavanju izbjeglih i raseljenih bivših nosilaca stanarskog prava u Republici Hrvatskoj u 2007. godini”. Cilj Analize, koju su izradile tri nevladine organizacije - Humani centar za integraciju i toleranciju Novi Sad, Centar za mir, pravne savjete i psihosocijalnu pomoć iz Vukovara i regionalni projekt "Movimento per la Paz" iz Španije - bio je praćenje i izrada detaljnog pregleda postojećih programa stambenog zbrinjavanja. Prenosimo nekoliko ocjena iz ove analize. Evo šta je izjavio Ratko Bubalo, civilni sektor Novi Sad:

..ona nije pisana niti diplomatskim riječnikom, jer to po prirodi stvari civilne organizacije i nisu, nije pisana niti riječnikom državnih institucija, nego smo pokušali, u stvari, izraziti sva ta svakodnevna iskustva u našem radu sa izbjeglicama i koristiti argumente struke kao najjače oružje u borbi za uskraćena prava izbjeglica...

Rodno mjesto ove analize je civilno društvo. Zato je ona natopljena iskustvima iz svakodnevnog rada nevladinih organizacija na pružanju pravne pomoći izbjeglicama. Riječ je o hiljadama ljudi. Samo na našem primjeru, mjesečno oko 700 ljudi, izbjeglih se obraća nama za pravnu pomoć, a u zadnjih desetak godina preko stotinu hiljada izbjeglica i raseljenih lica se obratilao Humanitarnom centru za integraciju i toleranciju za pravnu pomoć. Zato ona nije pisana niti diplomatskim riječnikom, jer to po prirodi stvari civilne organizacije i nisu, nije pisana niti riječnikom državnih institucija, nego smo pokušali, u stvari, izraziti sva ta svakodnevna iskustva u našem radu sa izbjeglicama i koristiti argumente struke kao najjače oružje u borbi za uskraćena prava izbjeglica. Uspostavljen je nejednaki pravni režim u Republici Hrvatskoj za korisnike stambenog zbrinjavanja - jedan pravni režim na područjima posebne državne skrbi koji je uređen zakonom i podzakonskim propisima, i drugi pravni režim izvan područja posebne državne skrbi koji nije uređen propisima kao opće obaveznim pravnim aktima, nego aktima koji nisu propisi. Uređeno je zaključkom Vlade Republike Hrvatske koji nije propis nego je akt kojim se izražavaju stajališta Vlade Republike o određenoj oblasti i utvrđuju organa uprave - i uređeno je aktima koji nisu pravni akti ni po jednom kriteriju zato što nisu objavljeni u Narodnim novinama, prem tome nisu stupili na snagu, uređeno je, dakle, aktima internoga karaktera koji nisu objavljeni u javnosti, nema ih čak niti na sajtu nadležnoga ministarstva. A tim aktima internoga karaktera uređuju se uvjeti i postupak ostvarivanja stambnog zbrinjavanja. Kako potencijalni korisnici mogu aktivno učestvovati u postupku stambenoga zbrinjavanja ako ne znaju, nisu im dostupni akti kojima se uređuju uvjeti za ostvarivanje stambenog zbrinjavanja? Kako da aktivno učestvuju u postupku kada ne znaju o kojoj vrsti postupka je riječ i koja se pravila u postupku primjenjuju? Time se unosi pravna nesigurnost.“

Menadžer Centra za mir, pravne savjete i psihosocijalnu pomoć Ljubomir Mikić:

„Osnovne karakteristike procesa odlučivanja o zahtjevima za stambeno zbrinjavanje - naveli smo da netransparentnosti, samovoljno, nezakonito, nepredvidljivo i neprofesionalno postupanje nadležnih tijela javne uprave, zatim nepoštovanje važećih nacionalnih propisa, nedostatak i nemogućnost primjene adekvatnih pravnih lijekova, nepostojanje kontrole i sl. predstavljaju ključne odlike provedbe postojećih modela stambenog zbrinjavanja u Republici Hrvatskoj, čime su pravna sigurnost građana i poštovanje načela vladavine prava ugroženi u velikoj mjeri. Rokovi za okončanje procesa, to je ono za čime zainteresirani iskazuju najveći interes, naime zanima ih kada će se taj proces privesti kraju, učestalo se mijenjaju. Obaveze koje je Vlada Republike Hrvatske deklaratorno prihvatila se ne ispunjavaju u najaveljnim rokovima, što, naime, krajnji rok za zavrđetak zbrinjavanja čini neizvjesnim. Netransparentnost u postupanju i preširoko postavljeno unutarnje polje slobodne procjene u suprotnosti su temeljnim načelima evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i omogućuju, kao što sam već napomenuo, potpunu samovolju u postupanju nadležnih tijela i službenika. Inače, da samo ovaj naš zaključak potkrijepim sličnim razmišljanjima, ovakvo postupanje je bilo često i predmet kritika i pritužbi potencijalnih korisnika stambenog zbrinjavanja pri obraćanju pučkom pravobranitelju, dakle ombudsmanu u Republici Hrvatskoj, koji je u svom izvještaju o radu za 2007. godinu naveo da ovakvo postupanje navodi na sumnju u razloge ovakvog postupanja, pa se građani često pozivaju na protekciju, korupciju, arbitrarnost i nacionalnu pripadnost kao razloge za ovakvo postupanje nadležnih tijela. Što se tiče rezultata provedbe stambenog zbrinjavanja vezano za područje od posebne državne skrbi Republika Hrvatska je sama postavila i preuzela obavezu da će u 2007. godini stambeno zbrinuti 1400 bivših nositelja stanarskih prava i članova njihovih obitelja, od čega 1.000 na područjima posebne državne skrbi i 400 izvan tih područja, te da će do kraja prošle godine završiti sve administrativne, odnosno upravne postupke koji se odnose na podnijete zahtjeve, nakon čega će se precizno utvrditi broj korisnika koji će se stambeno zbrinuti do kraja 2009. godine. Dakle, ovdje je postavljeno nekoliko rokova, a kao krajnji rok za završetak stambenog zbrinjavanja je postavljen kraj 2009. godine.“

Prema podacima UNHCR-a iz januara 2008. podneseno je 4.548 zahtjeva za stambeno zbrinjavanje. Prema saznanjima projektnog tima, u 2007. nije potpisan niti jedan ugovor o najmu stana izvan područja od posebne državne skrbi, čime, formalno, nije zbrinuta niti jedna osoba.

Prezentacija Analize, nakon Sarajeva, biće organizovana i u Zagrebu, te Beogradu.

XS
SM
MD
LG