Dostupni linkovi

Pokušaj da se priča o Srebrenici, uključujući i oslobađajuću presudu za komandanta njene odbrane, relativizira politički motivisanom galamom o “jednakim krivicama” u svijetu nema nikakvu političku prođu a nacionalističke tvrdnje kako je “tribunal osnovan da bi sudio Srbima” u osnovi je uvredljiva za ogromnu većinu samih Srba koji valjda najljudskije nemaju ništa sa zločincima i zločinima i najmanje im treba da ih njihovi politički predstavnici obilježavaju tim pečatom kolektivne krivice.

Sticajem prilika, ovogodišnja – 13. godišnjica genocidnog zločina nad stanovništvom Srebrenice koji je u svjetskoj javnosti široko poznat kao “najteži zločin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata” – podudarila se sa oslobađajućom presudom za ratnog komandanta odbrane Srebrenice Nasera Orića koji je prvostepeno bio osuđen na dvije godine zatvora pod optužbom za zločine nad srpskim stanovništvom oko te “zaštićene zone” Ujedinjenih nacija. Na žalost, ni ova vijest nije prošla bez politizacije i nastojanja više istaknutih srpskih političara s obje strane Drine da u osporavanju oslobađajuće presude ojačaju vlastite patriotske reference. Najdalje je, predvidivo, otišao premijer Republike Srpske Milorad Dodik poručujući kako će tužiti Ujedinjene nacije i Holandiju zato što holandski bataljon u Srebrenici “nije zaštitio okolna srpska sela”.


Ova epizoda pokazuje kako i godinama nakon srebreničkog genocida, pa i nakon što je svojevremeno sama vlada kojom danas predsjedava Dodik obznanila razmjere počinjenog zločina, o Srebrenici – kao, uostalom, i o prirodi bosanskog rata – postoje dva civilizacijski nepomirljiva viđenja: jedno počiva na univerzalnoj međunarodnoj osudi zločina protiv čovječnosti, bez obzira na to ko su počinioci i žrtve, a drugo na poricanju i relativizaciji počinjenog zla koje se u novijem balkanskom iskustvu najčešce izražava političko propagandnom pričom o tome kako su “svi činili zločine”; jedno polazi od civilizacijske obaveze poštovanja svih žrtava u njihovoj ljudskoj individualnosti a drugo od nastojanja da se uvijek sasvim ličan najveći gubitak – majke, supruge, sestre, djeteta – obezliči utapanjem u po mogućnosti što masovnije brojke “naših” i što minornije brojke “tuđih” žrtava uz prigodnu a zapravo krajnje nekulturnu instrumentalizaciju zločina i žrtve u podizanju političkog rejtinga ličnosti i partija opsjednutih privilegijama vlasti.


Svjetsko viđenje Srebrenice, uključujući tu i presude haškog tribunala za istaknute učesnike “udruženog zločinačkog poduhvata”, zasnovano je na valjda najdokumentovanijem uvidu u jedan zločin tih razmjera u istoriji: višednevna završna ofanziva Mladićevih snaga protiv “zaštićene zone” Ujedinjenih nacija gotovo da je uživo prenošena na svjetskim televizijama; prvi zapadni reporter, Dejvid Rod (David Rhode), bio je na mjestu zločina samo koju nedjelju kasnije i tamo je nalazio lična dokumenta i dijelove ljudskih tijela koji se još vide iz površno zatrpanih masovnih grobnica, a vlada Sjedinjenih Država pokazala je članicama Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija satelitske snimke masovnih gubilišta oko Srebrenice. Kasnije su u svijetu objavljene desetine knjiga i studija, uključujući i detaljan izvještaj Ujedinjenih nacija u kojem se zločin u Srebrenici opisuje kao jedno od najsramnijih poglavlja novije istorije, i za svakoga ko želi da zna nešto o svom vremenu već i spomen imena “Srebrenica” je poziv na šutnju i poštovanje za njene žrtve.


Pokušaj da se priča o Srebrenici, uključujući i oslobađajuću presudu za komandanta njene odbrane, relativizira politički motivisanom galamom o “jednakim krivicama” u svijetu nema nikakvu političku prođu a nacionalističke tvrdnje kako je “tribunal osnovan da bi sudio Srbima” u osnovi je uvredljiva za ogromnu većinu samih Srba koji valjda najljudskije nemaju ništa sa zločincima i zločinima i najmanje im treba da ih njihovi politički predstavnici obilježavaju tim pečatom kolektivne krivice. Na takvo šta posebno nemaju nikakvog prava oni čije vlade za proteklih trinaest godina nisu ispunile međunarodnu obavezu hapšenja i izručenja u Hag najodgovornijih i za najveći zločin u međunarodnom pravu: genocid.


Na žalost, na Balkanu smo još daleko od uspostave te kulture individualizacije i zločina i žrtve, bezuslovnog poštovanja za sve nedužno stradale u ratovima i naročito smo daleko od poštovanja za “tuđe žrtve”. Upravo povodom obilježavanja godišnjica genocida u Srebrenici već godinama se samo dan nakon ukopa identifikovanih ostataka srebreničkih žrtava odvija ritualna “kontrakomemoracija” srpskim žrtvama u susjednom Bratuncu. Da ne bude zabune: svakoj od tih nevinih žrtava dugujemo isto poštovanje, a njihovim najbližima iskreno saosjećanje, ali organizovati politički motivisane rituale čiji je cilj da se umanji težina zločina počinjenog nad “drugima” – jer se zločini u Bratuncu nisu događali u vrijeme zločina u Srebrenici - uvreda je i za srebreničke i za bratunačke žrtve.


Pored ostalog, upravo zato što svakoj – i srpskoj, i bošnjačkoj, i hrvatskoj – žrtvi rata dugujemo isto bezuslovno poštovanje, Bratunac je pogrešno uzet kao simbol srpskog stradanja u bosanskom ratu devedesetih. Ta opština je po popisu iz 1991. godine bila pretežno muslimanska (sa 22.000, ili 65 posto, Muslimana; 11.500, ili 34 posto, Srba; i 340, ili 1posto, ostalih) sve dok 1992. godine srpske snage nisu obavile temeljito “etničko čišćenje” a tadašnji ministar u Karadžićevoj vladi, Velibor Ostojić – po haškim dokumentima – trijumfalno objavio: “Sad možemo obojiti Bratunac u plavo”.


Tako se “kontrakomemoracija” u ovom gradiću pojavljuje kao surovo odricanje dostojanstva i poštovanja i srebreničkim bošnjačkim i bratunačkim srpskim žrtvama.


Ali, na kulturi poštovanja za žrtve ima još puno toga da se poradi svuda u Bosni i Hercegovini, pa i u Sarajevu. Opsada Sarajeva jeste bila monumentalan zločin, sa 14.385 ubijenih i nestalih od kojih su 9.526 ili 66,22% bili Bošnjaci, 3.974 ili 27,63% Srbi, 723 ili 5,03% Hrvati i 162 ili 1,13% građani ostalih nacionalnosti (podaci Istraživačko-dokumentacionog centra Mirsada Tokače i magazina Dani), ali su u opkoljenom gradu počinjeni i pojedinačni zločini nad srpskim civilima koji nikad nisu pošteno istraženi, gonjeni i kažnjeni. Propuštajući da ispune odgovornost prema tim žrtvama, bošnjačke vlasti ostavile su prostor za zamagljivanje prirode i razmjera terora nad Sarajevom i vrijeđanje njegovih žrtava.


Gledao sam televizijsku emisiju čiji je gost u banjalučkom studiju bio tadašnji bošnjački član Predsjedništva BiH Sulejman Tihić: banjalučki student pitao ga je šta misli o zločinima u kojima je ubijeno “20.000 sarajevskih Srba” – od ukupno 14.385 poginulih – ali, upravo zato što vjerujem da svaka pojedinačna žrtva zaslužuje da bude obilježena i uvažavana, pomislio sam kako Tihić zaslužuje da iskusi ovaj primjer propagandističke interpretacije istorije devedesetih. Njegova partija, naime, najodgovornija je što ni trinaest godina poslije rata nisu temeljito istraženi, krivično gonjeni i presuđeni zločini nad sarajevskim Srbima; što su rijetke izrečene presude uvredljivo neadekvatne a neki od počinilaca zločina proizvedeni u heroje.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

XS
SM
MD
LG