Dostupni linkovi

Generalni sekretar Saveza Sindikata Crne Gore Veselin Vujanović govori o promjeni koja je uslijedila nakon njegovog dolaska na čelo radničke organizacije, aktuelnoj sindikalnoj problematici i nivou građanske svijesti i solidarnosti među radnicima.

RSE: Gospodine Vujanoviću, da li je promjena na čelu Saveza sindikata donijela neki novi kavlitet u funkcionisanju te radničke organizacije?

Vujanović: Za ova dva mjeseca koliko sam intenzivno na ovoj funkciji mogu slobodno da kažem da sam postigao nešto, u šta sam možda i sumnjao da mogu, da odradim sa ove pozicije. Podsjetiću na Memorandum sa Vladom Crne Gore gdje ona sindikatu ustupa ili prebacuje na naš konto oko dvadeset miliona eura gdje mi po našim spiskovima, preko opštinskih sindikalnih povjereništva izvršimo dokup, odnosno povezivanje radnog staža, isplatu otpremnina od 1920 eura za sve, kako mi to kažemo, žrtve tranzicije koje su od 2000. godine do 2007. godine bile u čitavom tom procesu. Cifra nije mala. Druga stvar koju mogu slobodno da kažem i na koju sam ponosan da sam u pregovorima sa resornim ministarstvima tri sporne tačke koje nijesu naišle na kompromis između socijalnih partnera na neki način uticao razgovoru sa ljudima da ih Vlada prihvati kao amandmane i svjedoci smo da su tri sporne tačke: porodiljsko odsustvo, jedan kolektivan ugovor i otpremnine od strane Vlade prihvaćeni na moj i zahtjev još par ljudi da budu usvojeni i prilagođeni zahtjevu sindikata. Treća stvar kapitalna koju sam za ovih dvadeset dana uspio da na neki način nametnim javnosti, instiucijama države i članstvu sindikata je da smo po prvi put ušli u zakonodavnu vlast i da će predstavnici sindikata učestvovati u Odboru za rad, zdravstvo i socijalnu zaštitu i zakonodavstvo, a imam i najavu od gospodina Krivokapića da bi se možda moglo proširiti za još poneke odbore koji su od vitalnog značaja za zapošljene.

RSE: Crnogorski sindikat je jedan od rijetkih koji ne praktikuje izlazak na ulice iako je to legitimna praksa i u najrazvijenijim zemljama svijeta. Vi ste organizovali samo onu, više simboličnu, protestnu šetnju.

Vujanović: Prvi maj je praznik kada većina ljudi ne radi, većina ljudi je na selima, izletima i tako dalje. Okupiti neku, uslovno rečeno, masu veliku, veću grupaciju kojom bi se zaprijetilo mislim da smo tih protesta od '88. godine do 2008., jedno dvadeset godina, možda i prezasićeni.

RSE: Ali ti su protesti bili više politički nego sindikalni?

Vujanović: To je možda odnos našeg prosječnog građanina i svijesti u odnosu na socijalnu zbilju i na političku zbilju. Još ide u prilog tome da smo mi politički inficirano stanovništvo i građanstvo. Može predstavnik jedne političke partije, ne čak ni liderske, više će okupit ljudi koji će možda na tom protestu doći do nekih svojih socijalnih ekonomskih, egzistencijalnih prava. To je naša navika. To je nešto što nam je dvadeset godina bilo svakodnevno u nekoj našoj dnevnoj, društvenoj zbilji i što opet treba na neki način proces da se iz svega toga izađe.

RSE: Da li ćete sada pokušavati malo da njegujete tu praksu da jednostavno radnici izađu na ulicu i da izraze svoje neslaganje ili bunt zbog neke društvene pojave?


Ta neka prosječna građanska hrabrost i solidarnost, na žalost, danas je u crnogorskoj javnosti i društvu odsutna. Jedino oni koji su direktno ugroženi, ustvari to je najdirektnije, oni su spremni da izađu na ulicu i mi u svakom slučaju idemo sa njima i podržavamo ih. A mislim da vrijeme nije niti je zrelo u smislu te svijesti - 'Ajmo sad svi složno, solidarno, sindikalno da se borimo za neku opštu stvar. Na žalost, za opštu stvar nema danas previše entuzijasta da se bore, osim sindikat i mi smo toga svjesni.

Vujanović: Parcijalno gledano po segmentima imali smo šanse da se bude dnevno u štrajku. Prije nekih petnaest dana bilo je preko 500 Nikšićana zatvorilo je tunel Budoš. U Bijelom Polju dnevno su protestovali ispred opštine, ispred rezidencije, odnosno ispred kancelarije gradonačelnika, odnosno predsjednika Skupštine opštine Bijelo Polje. U Bijelom Polju, odnosno u Beranama takođe. U Podgorici jedino "Marko Radović" je išao dvadeset mjeseci i šetao da bi na osnovu tih šetnji došli do nekih svojih prava. Imamo takođe i " Ritam trejd", čiji su radnici zaprečavali ulice. Sve ono što je segmentarno i gdje su ljudi zaista direktno pogođeni nekim stvarima oni izađu na ulicu, ali da bi se masovno izašlo na ulicu treba tu masovno imati svijest i solidarnost. Pored svih ovih dvadeset godina stavite se u razmišljenje nekog prosječnog radnika koji ima platu 500 ili 1000 eura koji nije socijalno ugrožen, koji ne voli da se eksponira, da ga neko tamo prati da mu neko kaže - Viđi onog. On je protiv države, on je protiv sistema ili ne znam više koga - ta neka prosječna građanska hrabrost i solidarnost, na žalost, danas je u crnogorskoj javnosti i društvu odsutna. Jedino oni koji su direktno ugroženi, ustvari to je najdirektnije, oni su spremni da izađu na ulicu i mi u svakom slučaju idemo sa njima i podržavamo ih. A mislim da vrijeme nije niti je zrelo u smislu te svijesti - 'Ajmo sad svi složno, solidarno, sindikalno da se borimo za neku opštu stvar. Na žalost, za opštu stvar nema danas previše entuzijasta da se bore, osim sindikat i mi smo toga svjesni. O masovnim protestima kakvi su bili 80-ih u političkom dijelu danas iluzorno je razmišljati da bi mogli da budu u socijalnom, sindikalnom. Nama je pokazatelj da smo sa Vladom u pregovorima dobili dvedeset miliona eura za 8.500 radnika. To smo uradili bez pritiska, to smo radili bez ikakvog trvenja ili nekog sukoba. Ljudima smo rekli da daju deset, petnaest, dvadeset miliona, ako su mogli da prime 50.000, 100.000 hiljada izbjeglica koji su bili zaista u jednoj teškoj muci, dajte da barem domicilno stanovništvo ne tretiramo gore nego izbjeglice. Mislim da će epilog svega ovoga što smo uradili za ovih dva mjeseca i za nekih tri mjeseca biće zaista sasvim dovoljno da se u sindikat mnogo više vjeruje, da se ljudi mnogo više aktiviraju u rad sindikata, ali isto tako da se od sindikalaca pojedinih traži mnogo veća odgovornost koji su bili, koji jesu na mnogim mjestima u svojim sindikalnim organizacijama. MIslim da je sindikat izazov, mislim da vrijeme sindikalizma takođe treba da bude nešto što će biti dominantno u odlučivanju svakog sindikalca da se bavi sindikatom, a ne neka lična izreka da idemo u sindikat da se družimo, ali ta priča je sada deplasirana. U sindikatu je vrlo, vrlo teško raditi ako ćete pošteno da radite. Sinoć sam bio pred nekih tristo radnika "Obod"-a, bivših radnika i rekao sam da ja kao Cetinjanin, kao čovjek kojemu je sva familja u Cetinju, samo mi je jedno da sjutra kada dođem u Cetinje da mogu svakog da pogledam u oči, da nikada ne prelazim s jedne strane trotoara na drugu, da nešto obećam, osim da kažem da sam uz njih i da ću im pomoći u skladu sa mojim mogućnostima, ingerencijama da prava koja potražuju daju sto posto u toj mjeri ili djelimično ostvarena.

RSE: Kako komentarišete ocjene koje se mogu u javnosti čuti da će ukoliko sadašnjio predlog zakona bude usvojen u ovom obliku praktično u značajnoj mjeri obespraviti radnike u Crnoj Gori?

Vujanović: Novo vrijeme donosi i nove okolnosti, pa i u tom radnom pravnom smislu, a kada je o tome riječ i u odnosu na Zakon o radu. Lično, ne kažem da je Zakon o radu idealan. Mi smo nekih šezdesetak primjedbi imali. Radna grupa je do dolaska na neki način usaglasila da se socijalnim partnerima oko, odnosno sve osim nekih tri, četiri stavke. To je porodiljsko odsustvo, to je jedan kolektivan ugovor po predlogu dva i to su otpremnine. Znači, na moje neko insistiranje i razgovor sa čelnicima Vlade ove su se tri neusaglašene tačke usaglasile . To što je Radna grupa usaglasila je pretpostavljam da je to bilo to maksimalno moguće. Ostala je još jedna sporna tačka to je taj famozni aneks ugovora koji je tretira u startu kao punuda, a gdje se kaže da ako ga radnik ne prihvati dobija otkaz. U zvaničnoj vesti tog otkaza nije bilo. Bila je varijanta da ako radnik odbije da se izjasni o ponudi onda dobija otkaz. A ovo u vezi koja je sada u skupštinskoj proceduri piše da ako radnik odbije da se izjasni i ako se ne izjasni, odnosno odbije, dodata je ta riječ "ako odbije ponudu". Sada pitanje je da li je odbijanje punude nešto što je saglasno jezički, da li je povod nešto što obavezuje. Onda je to ultimatum, to je onda eksplicitna naredba i mi ćemo danas uputiti zaključak sa naše Skupštine da smo saglasni sa amandmanima Vlade, ali da takođe smatarmo da jedan amandaman u tom smislu da se ovo izbriše bio bi saglasan našim razmišljanjima da je nešto i dogovoreno. Da li tu ima još poteškoća, da li tu ima još nekih stvari koje nijesu preidealna za radnike, da, ali složićete se i dalje se Zakon o radu donosi u interesu i radnika i poslodavaca i Vlade. Da sada mi u sindikatu napišemo Zakon o radu ja se kunem da bi sjutra mi u tom zakonu našli barem jedno deset amandmana. Da ga mi sada pišemo. Zakon je živa materija i on će biti prije svega onoliko dobar koliko je dobro napisan no da li će se dobro poštovati. Prethodni se zakon baš nije poštovao izuzev jedan kada su obaveze poslodavaca bili prema radnicima očekujem da će se ovaj poštovati u jednom procentu ili da kažem skroz, a na nama je da sjutra kroz opšti kolektivni ugovor i kroz te podzakonske akte izdefinišemo tu zaštitu koja je na neki način ostala sporna, nedorečena ili uslovno umanjena u odnosu na ljudska prava. Opšti kolektivni je takođe neki opšte poznati zakonski akt koji će takođe definisati, ponavljam, ne donosi ga samo sindikat nego Unija poslodavaca i Vlada.

RSE: Vladina odluka da na račun vašeg sindikata uplati novac namijenjen radnicima 140 preduzeća u Crnoj Gori je izazvao izvjesne negativne reakcije zbog pojedinih ocjena da je stav Vlade da je ona obezbjedila sredstva koja će uplatiti na sindikalni račun, a da je sve ostalo ne tiče i da je država sa takozvanim žrtvama tranzicije. Kao da se osjeća nesigurnost u dalju raspodjelu tog novca. S tim u vezi trebalo bi se prisjetiti lošeg iskustva sa novcem koji i danas potražuje dio radnika firme "Marko Radović".

Vujanović: Mi smo napravili prije skoro godinu dana u svim opštinskim povjereništvima i tamo su se spiskovi pravili i detaljno gledali i filtrirali i provjeravali i godinu dana opštinska sindikalna povjereništva rade na tom spisku i u dokumentaciji sa resornim Vladinim ministarstvima i službama ti su spiskovi definisani i došlo se do tog broja od 140 firmi koje su u tom statusu i gdje smo te spiskove firmi mi izdali Vladi. Mi spiskove ne uzimamo kod sebe i u skladu sa tim potraživanjima koja smo mi predložili Vlada će na naš račun, a mi na račun opštinskih sindikalnih povjereništava koja su na tarenu pravila te spiskove distribuirati prema sindikalnim organizacijama. Nema nikakve prevare, nema nikakve laži. Prvog dana kada sam došao na prvoj pres konferenciji pozvao sam kompletno članstvo sindikata da petkom od 12 - 15h gdje im je arhiva makismalno moguće bude dostupno, da je sve podatke, sva dokumenta, sve moje potpise, sve moje račune mogu da imaju na uvid članstvo sindikata ne javnost. Članovi sindikata su obavezni da polažu račun, a ne javnost. Kolliko će dobiti pokazaće vrijeme. Osam i po hiljada radnika koji nijesu primili nikakav dio otpremnine biće kroz tu otpremninu kakvu takvu zbrinuto. Zašto se u to sve sumnja? Zašto neko postavlja pitanje ili znak pitanja na tu jednu ne humanu, nego ljudsku priču koju smo mi sa Vladom ispričali. To je podatak da mnogi u sindikatu više vide nešto što će naći da kritikuju i bez razloga i bez osnova i bez ikakvih normalnih shvatanja nego što će neko pozdraviti da će osam i po hiljada radnika biti koliko toliko zbrinuto. Mi da smo tražili pedeset miliona eura opet bi se našli neki kritičari i to, na žalost, oni koji radnicima ne mogu ništa da pomognu, osim što im stalno pričaju priču bez ikakvog konkretnog pokazatelja ili mehanizma da im konkretno i pomognu. To je samo priča. Osam i po hiljada radnika kako tako biće zbrinuto. Ništa nije tajno. Naši računi su otvoreni i nama je finansijska policija skoro za vrat svaki dan. Ako dođe neko i kaže da hoće finansijsku policiju neka izvoli. Sve je otvoreno. Nikad se tu ništa nije našlo što bi bilo u skladu sa nekim nezakonitim rabotama. I ja pozivam i dalje neka svi dođu, članovi sindikata i neka vide kako se ovo odvija. Što se tiče "Marka Radovića" to je jedan recidiv našeg, na žalost, teškog tranzicionog procesa. Jer, u čemu je problem? Kada imate definisan sindikat kao asocijaciju,. kao organizaciju, kao pravi sindikat to je vrlo lako. Ja komuniciram sa predsjednikom sindikata i nikoga drugoga ne poznajem. On je predsjednik sindikata. "Marko Radović" nema sindikata. Tamo su štrajkački odbori, opštinski odbori, interesne grupe i svakog dana niču po jedna, druga, treća, peta grupa, jer nema sindikata kao pravnog subjekta. Prva grupa je dogovarala sa Vladom neka sredstva, druga grupa je dogovorila sa gospodinom Čelebićem i sa mnom neka druga sredstva. Osjećam potrebu da kažem da ćemo mi nastojati da ćemo one koji su još uvijek na Birou Vladinom odlukom, ne našom, iz prve grupe prebacimo, odnosno obezbijedimo neka sredstva da bi njih oko 250 bilo totalno zbrinuto sa ovih 1920 eura. Što je problem? Onaj koji tamo se buni ispred radnika kako on ta sredstva dalje prema spisku koji je nama dostavio i prema nekom drugom distribuira to nije naša priča. Ako bih ja sada za osam i po hiljada radnika išao da vidim da li će svako dobiti onoliko koliko daje trebalo bi da radim samo ovaj posao i još 25 ljudi. Svi oni koji sumnjaju da je raspodjela u kolektivima mimo ove odluke išla na neki drugi način imate pravne mehanizme, imate privredne kriminale, finansijske policije, a ne da se žale i meni dođu i pitaju - zašto ja nijesam na spisku. Prvo, kaži mi ko si ti. Pa, imaš ti toga sa liste? Veli, neće on da me primi. I sad treba sada ja da idem po firmama, da grupišem radnike i kažem da ljudi odu i podignu pare. Nemam namjeru to da radim. U tome je problem kada nema sindikata, onda se javljaju razni štrajkački odbori, organizacioni odbori, pa opet neki interesni, neki bivši radnici, penzioneri, neki kojima fale obveznice, pa nekima kojima nedostaju akcije... Ko će to sve, narodski rečeno, da pohvata? Ja sigurno neću.

  • 16x9 Image

    Esad Krcić

    Zahvaljujući ranom angažmanu u Radio Beogradu ostaje trajno vezan za radio, kao medij. Član crnogorskog dopisništva RSE je od 2001. Pisao je za CG Ekonomist, a realizovao je i niz radijskih i TV projekata.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG