Dostupni linkovi

Uživanje u blagodetima socijalizma


Snježana Mulić

...John Travolta je jednom, kad su ga pitali kako uspijeva uvijek biti raspoložen, kazao: “Ja svako jutro kad ustanem kažem sebi – ovo će mi biti najljepši dan”. Nemate pojma kako mi se svidjela ta filozofija, a još manje koliko sam je puta pokušala sprovesti u djelo i koliko puta u tome nisam uspjela...

Za Radio Slobodna Evropa dnevnik vodila Snježana Mulić, novinarka i publicista iz Sarajeva.

Subota, 28. juni 2008.


Probudila sam se u goloj vodi, u gradu na zrnu soli. Tuzla je zadnjih godina napravila čuda, od toga dva slana vještačka jezera, ali ne i hotel dostojan tih poduhvata kojih se ne bi postidjeli ni Japanci.

U gradu panonskih mornara boravim već tri dana kao član žirija na 4. Regionalnom radiofestivalu i sa ostalim učesnicima smještena sam u Hotelu Tuzla. Hotel je zadnji krik mode socijalističke arhitekture i baš ga briga za naš krik što u njemu nema klima uređaja, mada je vani više od 30 stepeni. Hotel je još u socijalizmu i bivšoj SFRJ, pa se u njegovom kupatilu, baš kao nekad, kočopere mali sapuni na kojima piše Saponija Osijek. Šta će sapuni druge države u hotelu koji je u gradu u kojem se proizvode odlični deterdženti?, pitam se. Ali pošto nema nikog da mi na to pitanje odgovori, kao ni na ona zašto nema eirkondišna bar u sali za ručavanje, zašto u hotelu nema ni kompjutera, ni interneta, odlučujem da ignorišem samu sebe.

Zato ufuravam da sam drug Hamdija Pozderac, pa lijepo uživam u baglodetima socijalizma. Imam mali frižider (treba samo da ga uključim), imam i radio ugrađen u uzglavlje kreveta, imam i kolor TV, a i telefon mi je pri ruci. Mogu, npr. nazvati drugaricu recepcionarku i naručiti doručak u sobu, mogu nazvati šofera i narediti mu da mi kupi novine, mogu šta mi je volja, razmišljam izvaljena na krevetu mekom kao čorba.I dok dumam šta bi drug Hamdija ili, recimo, drugarica Milka Planinc uradili po pitanju premekanog dušeka, zazvoni mi mobitel. Zovu me iz ogranizacije Festivala da kažu da bi članica žirija mogla malo i da radi, tj. da siđem u prostoriju za preslušavanje radioemisija.

I nestade moj socijalizam, nestade doba u kojem su funkcioneri ležali u hotelima i pjevali: alaj volim ovaj režim, plata ide, a ja ležim. Rasprši se sve poput balona od sapunice. Sapuna napravljenog u Saponiji Osijek, u državi Hrvatskoj, i uvezenog u državu Bosnu i Hercegovinu i Tuzlu, grad u kojem se proizvodi deterdžent koji uzalud miriše bijelo.

Poslijepodne donačelnik OpćineTuzla i profesor Enes Osmančević vode nas na ručak na jezero Modrac. Sjećam se da je u magazinu Dani nekad pisalo: „Modrac miriše na džennet“ i budući da nikad nisam bila ni na Modracu ni u džennetu, radujem se što ću sve da doživim na jednom mjestu. Ali, dočekuje me teška sparina i mutno jezero u čijoj prljavoj vodi jedva vidim nekoliko kupača. Raduje me što niko ne želi da sjedimo u bašti sa pogledom na jezero, pa ulazimo u restoran i uživam u pogledu na korpe sa plastičnim cvijećem.

Uveče, u prelijepom dvorištu zgrade Radija Kameleon, gdje je prijem za sve učesnike napravio gazda ovog radija, uz muziku, plamen baklji, prijateljsku priču i mezu, zaboravljam i na druga Hamdiju, i na socijalizam, u kojem je bilo toplo ali nikad vrelo kao u divljem kapitalizmu, i na jezero na kojem sam poželjela da budem toliko grozna da me nikad ne prime u rajske vrtove.

Nedjelja, 29. juni 2008.

Danas sam već ozbiljnija. Sa profesorom sa Beogradskog univerziteta Radom Veljanovskim i tuzlanskim profesorom Nailom Kurtićem preslušavam i ocjenjujem radioemisije koje su u kategoriji radio sajam. U glavu mi ne ide kako to da novinari sa Kosova i iz Albanije prave emisije tako kao da su baš oni oni mali ljudi što žive u radiju, niti to kako da im naši, iako su nam eksperti BBC-a i drugih svjetski poznatih škola davno prošpartali zemljom, nisu ni do koljena.

Ipak, među ponuđenim radovima iz Bosne i Hercegovine izvlačimo jedan koji kavalitetom odudara od drugih. Uradio ga je novinar upravo ovog radija kojeg slušate. Momak, Ivan Katavić se zove, za razliku od ostalih shvatio je da mali čovo iz radija ne može tamo samo stanovati i pričati, već i da mora prošetati, izaći među narod, s njim pričati, istraživati, raditi… Njegovom prilogu o toleranciji koja vlada među tri kone tri različite vjeroispovjesti, dali smo treću nagradu, a ja u obrazloženju napisala da je ovaj novinar pružio vlastiti korak i napravio iskorak u jednoličnom radio novinarstvu, pa smo tako dobili radio dobar kao dobru TV. I to u koloru.

Drugu nagradu dodijelili smo Radiju Crne Gore za urnebesni prilog o gostovanju grupe Rolling Stones u toj živopisnoj zemlji, gdje je umjesto Micka Jeggera zvijezda postao lokalni epski pjevač i guslar. Prvu nagradu poslali smo na Kosovo, novinarki koja je bukvalno zvukom naslikala život jednog starca u Dečanskoj klisuri.

U Kristalnoj dvorani hotela uz sevdalinke Damir Imamovića to veče trebali smo ispratiti 4. Regionalni radiofestival. Ali nismo. Načelnik Tuzle Jasmin Imamović, čovjek koji je prije nekoliko godina donio odluku da se rupe s vodom ne trebaju zakopavati nego otkopavati i tako naprvio Panonsko jezero, te večeri je donio i odluku da se Festival ne treba zatvoriti nego ostaviti otvorenim.

“Rekli su mi da večeras zatvorim ovaj festival. E neću”, kazao je načelnik. “Ostavljam ga otvorenim do sljedeće godine i vidimo se na istom mjestu, ali u boljim uvjetima”, rekao je. A ja sam odmah pomislila kako će iduće godine Hotel Tuzla imati klima- uređaje, utegnute krevete, kompjutere i internet, i kako neće biti ama baš nikakve potrebe da bježim u maštarije.

Ponedjeljak, 30. juni 2008.

Čarobno je ponedjeljkom ne raditi. Ovo je zadnji dan mog kratkog godišneg odmora i pokušavam ga iskoristiti najbolje što mogu. Hoću sve da stignem, sve da vidim, pa trčim s kafe na kafu, ima me u svakoj ulici, u svakoj bašti. Sama sam sebi kao klonirana.

Šetam ulicom i sve se podsmjehujem ljudima koji ašićare žure sa pauze na posao, polagano ispijam kafu i drago mi je što bar taj dan ne moram nabrzake da je srknem na radnom mjestu.

Ali, dan prolazi brzinom svjetlosti i mrak na oči pada i prije pravog mraka. Polako shvatam da ću sutra na posao i u stomaku osjećam stjenice. Izjedaju mi utrobu ti dosadni leptirići. Vrijeme je da krenem kući i ja joj se vraćam kao da me neko na robiju tjera.

I ko da mi je malo nervoze zbog svega toga, pa čovo što naplaćuje parking dodatno mi zagorčava ostatak tih nekoliko sati odmora. Dok otključavam auto viče na mene da će pozvati pauka da ga odnese jer mu se alarm stalno pali. Objašnjavam da nemam ništa s tim, da je valjda neko dotakao auto, ali on me i ne sluša, drobi li svoje, drobi. Veli: nije ovo selo, ovo je grad. Jest, eto, na selu sve ferceraju alarmni uređaji , kažem mu. A on opet drobi. Drobim i ja njemu. Kažem mu kako alarm moram imati, jer grad nema sistem zaštite, jer ovdje kradu i iz očiju, a kamoli sa parkirališta. On opet drobi kako moj alarm budi stanare iz okolnih zgrada, i ja tek tad shvatim da je auto ostavljeno usred bijela dana, da je parkirano tamo gdje skoro i nema stanovnika, već samo gimnazija, i to moja bivša, i zgrada FIS-a. Dakle, niti imam koga budit, niti ga imam kad budit. Ali kako on priča nabuloze, tako i ja. Pojma nemam šta sam time htjela postići, ali sam mu rekla: “Vidiš, ono gore je bio moj razred”. Parkirdžija me je gledao zbunjeno, ne sjećam se da me je iko ikad zbunjenije pogledao. A kad se u svoj toj frci tu pred nama uparkirala i iz auta izašla moja prijateljica i ovaj je pozdravio sa “Gdje si ljepotice?” i ja na to ljutito uzvratila : “Pa ja, ona je ljepotica, a meni alarm ne valja”, čovjek je samo digao ruke i otišao niz ulicu. Otišla sam i ja. Pojma nemam kako. Bila sam toliko ljuta i umorna kao da sto godina nisam bila na godišnjem odmoru.

Utorak, 1. juli 2008.

Što su ti predrasude. Čim sam došla na posao, iako još pod utiskom sinošnjeg susreta i svađe sa tipom sa parkinga i modrih kolutova oko očiju zbog nespavanja i tersluka što moram na posao, bar troje kolega mi je prišlo i reklo: “kako izgledaš odmorno, vidi se da si bila na odmoru”. Helem, da vas ne umaram pričom o tome kako mi je prošao taj prvi radni dan I kako sam se umorila čim sam sjela za radni sto, želim vam ispričati kako mi je danas pala jedna moja teorija za koju sam vjerovala da je ispravna hiljadu posto i beskonačno bila ponosna što sam njen utemeljitelj. Naime, dugo sam, gledajući roditelje koji imaju više od jednog djeteta, vjerovala da oni, nakon prvog idu na neki popravni ispit, pa im drugo dijete, i svako sljedeće, uvijek ispadne nekako ljepše, produhovljenije. Sva su mi se ta druga ili treća djeca činila nekako vitka, zgodna, imala su lijepe duge noge, vretenaste ruke, uske i izdužene glavice, dok su njihova starija braća i sestre bili nekako robusni, bezlični sa ulegnutim ili ravnim potiljkom.

Izgledalo mi je kao da su roditelji, poput dizajnera u tvornicama automobila ili televizora, uhavizali šta im kod prvog djeteta nije bilo uredu, a onda su kod drugog sve to lijepo ispravili, usavršili, dotjerali liniju, dizajn. Jednostavno, kao da su osavremenili model.

Ali danas, uvjerih se u suprotno. Prvo sam srela jednog prijatelja sa dvoje svoje djece. Ono malo što mu se vrtilo oko nogu bilo je nekako smotano, nedovršeno, dok je starije, kćerka - studentica, naprosto bila nadmoćna u svemu nad tim klincem što se vrpoljio. Više sam gledala u djevojku nego što sam pričala sa prijateljem. Izgedala mi je savršeno, poput nekog neponovljivog ručno rađenog buika ili poršea. I taman kad sam pomislila kako je ovo samo normalan izuzetak od pravila, naletjela sam na drugi. Jedna moja vršnjakinja, poznanica iz djetinjstva, i njena sestra, koja se rodila kad smo mi skoro završavali osnovnu školu, uparkirale su se pred mene kao mercedes i fićo. S tim da je ova starija, zapravo, taj mercedes. Mačka u četrdesetim sa savršenim crtama lica, bijelim pravilno poredanim zubima i linijom iz modnih magazina i njena štrkljava, bezlična, najmanje dest godina mlađa sestra, obradovale su se susretu sa mnom. A ja, umjesto da se bar pravim kako je i meni drago što smo se srele, samo sam složila facu i s neizmjernom tugom se pozdravila sa svojom teorijom o usavršavanju modela na drugom primjerku.

Srijeda, 2. juli 2008.

Čitav dan mama me nazivala na posao i ushićeno govorila kako je dobila neku nagradu i da uveče ide sa prijateljicama na večeru u Hotel Bosnia. Popodne mi je pokazala papir sa logoom neke firme iz Tuzle na kojoj je pisalo da je baš ona izvučena kao sretni dobitnik paketa biljnih preparata i svečane večere za svog partnera. Još se u pismu tražilo da gospođa Mulić telefonom potvrdi hoće li doći. Mama je uredno nazvala i kazala da od partnera, budući da je odavno na onom svijetu, ima samo sliku i da bi umjesto njega povela svoju prijateljicu. Ljubazni ženski glas joj je odvratio da može povesti još dvije osobe ako želi. Pa je mama pozvala i drugu prijateljicu. Ta druga je kazala da je i ona dobila istu nagradu, ali da na večeru ide sutra. Pa je pao dogovor da moja mama njih izvede večeras, a da s tom prijateljicom idu ponovo sutra. I tako bi.

Stare penzionerke nisu ništa jele bogovijetni dan, navijale su sijede kose, tapirale ih, prskale lakom, obukle najljepše ansambliće. I unajmile mene kao vozača. Ja ću ih odvesti do hotela Bosnia, a one će uzeti taksi po povratku. Toliko bar mogu žrtvovati, kad je večera već džabna, a dobit će i po paket, rezonovale su. Mada mi je sve bilo šuhveli i naglas sam se pred njima pitala zašto bi neko iz Tuzle dolazio u Sarajevo i ničim izazvan plaćao večere sarajevskim penzionerima, nisu me slušale. I ja sam ih odvezla do hotela. Nekih destak minuta kasnije, nazvala sam mamu da ipak provjerim o čemu se radi, odnosno da se vratim po njih ako večere nema. No, ona je sva ushićena rekla: “Joj, kako su nas krasno dočekali, evo su nas smjestili za stolove, evo donose sokove.” I ja sam tu završila razgovor. Malo sam se čudila, al rekoh: hajde, čuda se dešavaju.

Vratila sam se kući prije moje sedamdesetogodišnje majke. Ona je došla taksijem, koji je koštao 15 maraka, u jedanaest uveče. Otvorila sam joj vrata a ona je s pika pitala gdje su one pohovane tikvice i pravo otišla u kuhinju. Tašnu je spustila na trpezarijski sto i tu sam shvatila da nikakvog paketa ni večere nije bilo.

Ali jeste bila navlakuša trgovaca koji su jadne penzionere pozvali samo da bi im prodali nekakve njihove deke, jastuke i prekrivače. Mama je kazala da su od svega dobili samo po sok, a da su sve vrijeme pričali o njihovim proizvodima i nudili na prodaju. Koliko sam je shvatila, te deke koštaju po hiljadu - hiljadu i po eura, navodno zimi griju, a ljeti hlade. Rekla je i to da je taj jedan prezentator bio vrlo nervozan kad je vidio da se pozvani gosti baš i ne hvataju novčanika pa je bank preuzeo drugi i od njih zatražio da pozovu svoje komšije i prijatelje da dođu na narednu prezentaciju. Najgore od svega bilo je to što niko nije mogao izaći prije završetka te govorancije jer su na vratima stajali zaštitari. A da penzioneri valjda ne bi nikome izlanuli o svemu ovome, podijelili su im male poklone, toliko male da je mamin stao u njenu već natrpanu tašnicu, a odaziva se na ime “grijač krsta”. I navodno košta 60 KM.

Naravno da mi je prvo na um palo da uzmem ime te firme i adresu i tužim je za obmanu i maltretiranje starih ljudi, ali ni mama, ni njene prijeteljice više nisu imale onu famoznu pozivnicu. Ona im je oduzeta čim su kročili u hotel, odnosno salu sa tobožnju svečanu večeru.

Tako je meni nakon svega ostalo samo da svima onima koji ovo slušaju, a dobiju telefonski poziv i pismenu pozivnicu na svečanu večeru u Hotel Bosnia od firme iz Tuzle, to glat odbiju i, ako ikako mogu, zapamte ime te firme.

Četvrtak, 3. juli 2008.

John Travolta je jednom, kad su ga pitali kako uspijeva uvijek biti raspoložen, kazao: “Ja svako jutro kad ustanem kažem sebi – ovo će mi biti najljepši dan”. Nemate pojma kako mi se svidjela ta filozofija, a još manje koliko sam je puta pokušala sprovesti u djelo i koliko puta u tome nisam uspjela.

Jutros sam, čim sam se probudila, sebi kazala upravo to: ovo će mi biti najljepši dan u životu. I znate kako je on izgledao? Evo ovako:

Ustala, istuširala se, popila sok, pa kafu, sjela u auto i pravac posao. Usput se nervirala na Otoci i Marindvoru zbog vječitog zastoja, vožnje mic po mic. Onda naletjela na onog tipa sa parkinga, pa, dok mi nije prišao, brže-bolje auto zaključala ključem umjesto hepekom za alrm. Da se slučajno alarm ne aktivira, a ovaj aktivira pauka i taj ga insekt odveze da ne bi uznemiravao ovaj mirni grad.

I onda došla na posao. Pisala svašta nešta, odgovarala na razna pitanja kolega. Na pauzu nisam izašla, već sam kupila sendvič i pojela ga u restoranu banke. Sjedila sam punih devet sati za kompjuterom, povremeno stajala, jer mi trnu noge, i kad bih vidjela da nikog nema u blizini, radila vježbe za razgibavanje na poslu.

Izašla s posla u pet, otišla frizeru, sjela u auto i vratila se kući. Jela nabrzaka i uhvatila se laptopa da napišem ovaj dnevnik.

Eto vam mog najljepšeg dana.

Petak, 4. juli 2008.

Ja sam vam kao beskućnik iz one priče koji, kad mu kažu, evo ljeta, sad ćeš se ugrijati, odgovori: jest, al onda eto kišovite jeseni i hladne, snježne zime.

Helem, kad dođe petak, odnosno vikend, ja umjesto da mu se obradujem, pomislim prvo kako mi je prošla još jedna sedmica u životu i drugo, kako se nakon vikenda nemam ničemu drugom nadati do dosadnom i stresnom ponedjeljku.

Znam da ne valja ovakvo razmišljanje, pa sam od danas pobornik jednog drugačijeg pogleda na život. Kažu prošlost je ionako prošla, budućnost još niko nije doživio, a sadašnjost je dar i treba ga prihvatiti. Čak se za sadašnjost i dar u engleskom jeziku koristi jedna te ista riječ, pa sam se i ja odlučila praviti Englez. S radošću prihvatam ovaj prezent.

XS
SM
MD
LG