Dostupni linkovi

Primjetno da je „povratak stao"


Djeca povratnika u regionu Banjaluke, Foto: SIRL BiH
Djeca povratnika u regionu Banjaluke, Foto: SIRL BiH

*Republika Srpska emitovala obveznice za ispunjavanje duga prema starim deviznim štedišama. Prva rata dospijeva krajem avgusta. *Udruženja izbjeglica i povratnika provode projekat nadgledanja održivog povratka. *Kakva je uloga medija u održivom povratku?

Republika Srpska emitovala je prve obveznice u vezi duga prema dobavljačima i starim deviznim štedišama, a 30. juna će izdati obveznice i za isplatu materijalne i nematerijalne štete, izjavila je pomoćnica ministra finasija Republike Srpske Dragana Aleksić. Govoreći o dugu po osnovu stare devizne štednje, koji ukupno iznosi 209,7 miliona konvertibilnih maraka, podsjetila je da su prve obveznice emitovane 28. februara ove godine:
„Taj iznos emitovan je na pet godina bez ,grejs perioda‘, sa 2,5 odsto kamatne stope na obveznice. Prva rata za isplatu dospijeva 28. avgusta. Ukupno 21 milion konvertibilnih maraka obezbijeđen je za glavnicu, a 2,6 miliona konvertibilnih maraka za kamatu.“
Dragana Aleksić je takođe potvrdila da je Ministarstvo finansija Republike Srpske, od Ustavnog suda dobilo odluku kojom se odbacuje zahtjev Ministarstva finansija i trezora, te OHR-a, za ocjenu ustavnosti Zakona i Uredbe. Tim zahtjevom je traženo od Ustavnog suda BiH da stavi van snage Zakon i Uredbu, zbog neprovođenja odluke Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH, u vezi s predmetom koji se tiče stare devizne štednje:
„Ustavnost Zakona je jedan paralelan proces koji se vodi pri Ustavnom sudu BiH i on će o tome odlučiti u nekom doglednom vremenu. Sada je traženo da se donese rješenje o neprovođenju odluke Komisije za ljudska prava, koja je egzistirala pri Ustavnom sudu BiH. Kad bi se Republika Srpska optužila da ne provodi tu odluku, faktički bi se na neki način stavilo veto i na Zakon i na Uredbu; ne bi imali svoje pravno dejstvo. Doneseno rješenje o provođenju odluke. To na neki način govori da je Republika Srpska na pravom putu da implementira odluke Ustavnog suda i da provodi svoje obaveze.“
Još nije vraćeno više od 200 vojnih stanova

Zamjenik ministra odbrane BiH Igor Crnadak smatra da je velika sramota za Bosnu i Hercegovinu činjenica da više od 200 vojnih stanova u Federaciji BiH još nije vraćeno njihovim prijeratnim vlasnicima:
„To su, praktično, jedini ljudi koji ne mogu da se vrate tamo gdje su bili prije rata“, izjavio je Crnadak novinarima u Banjaluci, nakon sastanka sa predstavnicima Udruženja vojnih penzionera Republike Srpske, dodajući da ovo treba da bude još jedan poziv ili alarm za sve one koji to mogu da rijeđe, a to su međunarodna zajednica i institucije BiH.
Projekti obnove u Glamoču i Konjicu

U Glamoču je u toku obnova 25 kuća i osam stanova za potrebe povratnika, u šta će biti uloženo oko 400.000 konvertibilnih maraka, rekao je načelnik opštine Glamoč Rade Gvero. Na područje glamočke opštine vratilo se oko 40 odsto predratnog stanovništva, a obnovljeno je oko 70 odsto razrušenog i devastiranog stambenog fonda.
I u Konjicu će uskoro biti obnovljene kuće za korisnike alternativnih i izbjegličkih centara. Javlja Mirsada Ćosić:
Ovih dana počela je obnova kuća u konjičkoj opštini, u okviru projekta CEB 2, koji implementira nadležno federalno ministarstvo. O tome konkretnije govori šef Službe za obnovu općine Konjic Muhidin Lepara:

„U ovaj projekt, koji je usmjerilo državno, a implementira ga federalno ministarstvo, zajedno sa općinom, uključena je obnova osam stambenih jedinica. Glavni cilj projekta je rješavanje stambenog pitanja korisnika alternativnih i kolektivnih smještaja u Bosni i Hercegovini.“

Konjic, Foto: Konjic.com
Za 90 dana trebali bi u svoje kuće useliti Konjičani koji su sada korisnici kolektivnih centara i alternativnog smještaja. Uz pomenuto, konjička opština je u preraspodjeli sredstava iz projekta Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine dobila 500.000 konvertibilnih maraka za obnovu stambenih jedinica. O tome gospodin Lepara kaže:
„Pedeset posto iznosa je usmjereno na povratnike srpske nacionalnosti, a 50 posto na povratnike hrvatske nacionalnosti. Potpisan je memorandum između općina, Regionalnog centra Ministarstva za ljudska prava i Fonda za povratak federalnog ministarstva. To su faktori koji učestvuju u provedbi odnosno implementaciji ovog projekta.“
Želja za povratkom je manja

Savez udruženja – udruga izbjeglih i raseljenih osoba provodi tzv. monitoring održivog povratka. Prenosimo stavove nekih od onih koji vrše monitoring održivog povratka u praksi:
Mirjana Guska, predsjednica nevladine organizacije „Centar života – centar za povratak“ iz Konjica, uključena je kao posmatrač u analizu održivog povratka:




Ljudi koji su se vratili su prepušteni sami sebi. Niko ih ne obilazi, ponekad možda neki donator ili neko iz nevladinih organizacija. Od onoga što imaju ne mogu živjeti. Trebalo bi se poraditi i na svijesti ljudi koji o tome odlučuju, da bi se pomogao povratak, a prije svega održivi povratak.
„Zadužena sam za regije Konjic, Jablanica i Prozor, zatim Ljubinje, Trebinje, Ravno, Neum i Ivanjicu. Obišla sam sva ta mjesta i skupila sam korisne informacije. Uvidjela sam da je obnovljen jako mali broj kuća. Vratili su se uglavnom stariji ljudi. Mlađi se ne mogu vratiti jer ne mogu naći posao, nemaju od čega da žive. Porodice s djecom su tu bile neko vrijeme, međutim vidjeli su da ne mogu naprijed, da nemaju od čega živjeti i ponovo su otišli, odnosno vratili se na mjesto prethodnog boravka. Tako da mislim da je na mnogi mjestima došlo do stagnacije povratka. U mjesto Bradina se još uvijek nije vratio nijedan jedini povratnik. Bila sam i u mjestima gdje lokalne vlasti ne žele da se ljudi vrate. Lokalnim vlastima nije stalo do ljudi koji su manjina u tim gradovima. To je slučaj u Prozoru, Konjicu, Ljubinju... Pitala sam kome kuće pripadaju, međutim ljudi su nerado davali informacije. Govorili su da se vlasnici tu više neće vratiti. Na tome bi trebalo poraditi. Lokalne vlasti bi se trebale odnositi prema svima jednako kad je u pitanju obnova i rekonstrukcija. Ljudi koji su se vratili su prepušteni sami sebi. Niko ih ne obilazi, ponekad možda neki donator ili neko iz nevladinih organizacija. Od onoga što imaju ne mogu živjeti. Trebalo bi se poraditi i na svijesti ljudi koji o tome odlučuju, da bi se pomogao povratak, a prije svega održivi povratak. Naša uloga je da obilazimo teren, onda da istražujemo, da pravimo ankete, da obilazimo kolektivne centre, kojih u BiH još uvijek ima jako puno, u tim centrima je još uvijek smješteno oko 7.000 ljudi, o tome se stalno priča, a jako malo se radi. Obišla sam i jedan manji kolektivni centar u Konjicu i u Jablanici. Ti ljudi su više na kraju snaga, više neće ni da razgovaraju, neće da daju informacije jer su do sada toliko puta prevareni da više ne vjeruju nikome. U Trebinju je veliki kolektivni centar, gdje je smješteno oko 1.000 ljudi. Ti ljudi su prepušteni sami sebi, lokalne vlasti nemaju s njima nikakve kontakte.“
Zijad Nuhanović, posmatrač za sjeveroistočnu Bosnu, Tuzlanski kanton i Brčko Distrikt:
„Tuzlanski kanton je područje u koje se tokom rata slilo najviše raseljenih lica. Većina je napustila kolektivne centre, međutim još uvijek ima ljudi koji su u njima smješteni. Određen broj tih ljudi koji žive u kolektivnim smještajima je u međuvremenu oformio svoje porodice, međutim njihovi potomci nemaju status raseljenih osoba i ne mogu aplicirati za obnovu odnosno izgradnju kuće. Ako je neko imao tri djeteta, koji su sada odrasle osobe, svo troje se ne može vratiti u očevu kuću. U tim kućama ne mogu živjeti po tri-četiri porodice. Zakonski okviri nisu predvidjeli šta raditi s tim osobama. Dok se ne riješi njihova situacija, kolektivni centri, i pored velikog napora i želje naših vlasti da ih ukinu, se neće zatvoriti. Druga stvar koju sam uočio pri monitoringu, to je da su ti ljudi jako malo informisani, ne znaju za objavljivanje javnih konkursa za izgradnju i rekonstrukciju kuća. Oni koji raspisuju javne pozive bi trebali da iznađu način da ti ljudi dođu do tih podataka. U zadnje vrijeme je splasnuo i interes medija za ova pitanja. Naravno, pored ta dva, postoji još mnoštvo problema s kojima se ta populacija suočava. Od onih koji se, zbog pretrpjelih trauma, ne žele vratiti u mjesto odakle su otišli, do onih koji imaju želju za povratkom, ali nemaju načina da tu želju ostvare. Za svaki novi javni konkurs moraju vaditi novu dokumentaciju i što vrijeme više odmiče, njihova želja za povratkom je manja, jer nemaju ni materijalnih sredstava da stalno apliciraju.“
Priča o pravu i pravdi, nepravdi i nevolji

Priču je u Doboju zabilježio Arnes Grbešić:
U posljednjih 16 godina Mediha Dizdarević živi u tuđim kućama. Trenutno stanuje u dobojskom naselju Makinovac, gotovo preko puta svog predratnog stana kojeg je otkupila. Iako je potpuno uništen, Mediha je za taj stan, veličine 40 kvadratnih metara, opštini Doboj platila 1.600 konvertibilnih maraka i pri otkupu uložila svoje vaučere koje je stekla kao radnica u nekadašnjem salonu namještaja preduzeća Šipad Sarajevo u Doboju. Kaže da ne traži ništa drugo nego svoj krov nad glavom:
„Dosta mi je više ovakvog života. Ne mogu više hodati po tuđim kućama. Imam penziju od 280 maraka.“
Zbog bolesti, Mediha Dizdarević teško govori. Kao dvogodišnja djevojčica, prije 50 godina sa roditeljima je iz Sarajeva doselila u Doboj, gdje je njen otac dobio vodoinstalaterski posao. Uselili su u stan u zgradi koja je oduzeta konfiskacijom od porodice Alfreda Vrhovskog, koji je poslije II svjetskog rata proglašen narodnim neprijateljem. Prije godinu dana, njegovi nasljednici, koji danas žive u Njemačkoj i Austriji, počeli su da se interesuju za nekretnine koje su bile u vlasništvu bogatog trgovca Vrhovskog. Objekat zvani „Vila“, gdje je Mediha Dizdarević imala stan, danas je ruševina, kaže Huso Makarović iz Mjesne zajednice Makljenovac:
„Kuća je bombarodvana, krov je uništen, zub vremena je nagrizao.“
Samo jedan stan je podat u ruševnoj zgradi, koja je izgrađena 1933. godine, kaže predsjednik Mjesne zajednice Makljenovac Izaim Hadžikadunić:
„Činjenica je da je stan prodat, odnosno da ga je vlasnik otkupio. Međutim, sve je porušeno. Vlasnici su zainteresovani za povrat imovine. Najavili su dolazak, pa kada dođu znaćemo više detalja.“
I u gruntovnim knjigama iz doba Austrougarske piše da je porodica Vrhovski bila vlasnik brojnih nekretnina. Rješenje o konfiskaciji imovine nekadašnjih narodnih neprijatelja takođe je uredno zabilježeno u dobojskoj gruntovnici, kao i podatak da je taj objekat, koji se nalazi na atraktivnoj lokaciji, na jednoj stijeni pored rijeke Usore, na samoj granici današnjih bosanskohercegovačkih entiteta, 1952. godine proglašen istorijskim i spomenikom prirodne vrijednosti. Predsjednik Skupštine Opštine Doboj Enes Suljkanović:
„Više nema Jugoslavije, nema te države, dakle Alfred Vrhovski više ne može biti državni neprijatelj. Ovo je sada nova država i ljudi traže svoja prava. Gospoda Vrhovski traže svoju imovinu i po uredbama i zakonima će tu imovinu vjerovatno i dobiti nazad.“
Pravnici, koje smo konsultovali, kažu da nasljednici Alfreda Vrhovskog trenutno nemaju pravo da traže nekretnine u Opštini Doboj, jer u Bosni i Hercegovini nije usvojen Zakon o restituciji, te da ova činjenica ne bi smjela biti nepoznata predstavnicima Opštine Doboj.
Bolesna Mediha Dizdarević kaže da njoj ne preostaje ništa drugo nego da se nastani u šatoru, pored rijeke Usore, ispod nekadašnjeg stana, jer joj je dosadilo da od 1992. godine koristi tuđu imovinu.
Kakva država, takvi mediji

Kakva je uloga medija u tzv. „održivom povratku“? O tome je zanimljiv skup održan u Tuzli. Maja Nikolić:
Rezolucija Vijeća Europe o novinarskj etici naglašava da mediji, prvenstveno elektronski, u svom radu ne promoviraju pojave koje bi mogle izazvati strah ili mržnju prema pripadnicima drugih nacija ili religija. No, stvarnost na bosanskohercegovačkoj javnoj sceni je gotovo suprotna. Dunja Mijatović, direktorica Sektora za emitiranje Regulatorne agencije za komunikacije BiH, ne smatra da je problem u medijima, već u društvu. Mediji su samo ti koji oslikavaju bosanskohercegovačku realnost:
„Ono što se trebalo uraditi je edukacija, ali edukacija cijelog društva, ne samo medija.“
Predsjednik fondacije „Istina, pravda, pomirenje“ Sinan Alić ističe – kakva država, takvi mediji:
„Najčešće se upotrebljava ,Srbin‘, ,Bošnjak‘, ,Hrvat‘. Treba govoriti da je u Tuzlu došao čovjek.“


Plasiraju se poluistinite ili neistinite informacije, služe određenim političkim lobijima. Mislim da mediji svakako snose veliki dio odgovornosti za tešku situaciju u kojoj se naša zemlja nalazi, gdje su društvene podjele izuzetno snažne, gdje su i dalje prisutni strahovi, mržnje i nepovjerenja.
Branko Todorović iz Helsinškog odbora za ljudska prava Republike Srpske iznio je prijedlog:
„Da se pokuša izgraditi samostalnost u odnosu na društveni centar moći, kao što su političke grupacije ili religijski centri moći, koji u značajnoj mjeri kreiraju – nažalost – određenu uredničku politiku nekih medija. Neka istraživanja, pa čak i letimičan pogled na dnevne listove i televizijske emisije, nas sve zajedno treba zabrinuti. Možemo uočiti nešto što graniči sa neprofesionalnošću i nešto što, svakako, kod velikog broja građana u BiH izaziva podozrenje i strah. Plasiraju se poluistinite ili neistinite informacije, služe određenim političkim lobijima. Mislim da mediji svakako snose veliki dio odgovornosti za tešku situaciju u kojoj se naša zemlja nalazi, gdje su društvene podjele izuzetno snažne, gdje su i dalje prisutni strahovi, mržnje i nepovjerenja. Mislim da će ova konferencija biti prilika da kritički sagledamo kolika je negativna uloga medija u tome i na koji način bi se neke stvari mogle i trebale mijenjati. Mislim da je veoma važna profesionalizacija medija, jedna veća odgovornost u medijima, pogotovo u štampanim. Mislim da je Regulatorna agencija za komunikacije napravila određene standarde za elektronske medije koji se poštuju, tako da je nivo njihove odgovornosti veći, dok u pisanim medijima u BiH nije tako. Mediji treba da su u službi građana i slobode primanja i davanja informacija.“
Sami povratnici će reći da im je medijska pomoć neophodna. Milisav Garić, povratnik u Kalesiju, ističe da bi on medijima mogao satima pričati o problemima s kojima se povratnici susreću u Kalesiji. Ali mediji te priče svedu na dvije do tri minute priloga:

„Kad hoćemo da ispričamo priču pred kamerama, odsiječe nam se jedno krilo i s jednim krilom ta priča ne može da bude objektivna. Čini mi se da nam proizvode više problema nego što smo ih na terenu zatekli. Situacija se ne sanira.“
XS
SM
MD
LG