Dostupni linkovi

Karlovy Vary su domaćin 43. Međunarodnog filmskog festivala. U službenoj konkurenciji je i film Iza stakla, hrvatskog redatelja Zrinka Ogreste. Film će 6. srpnja imati svjetsku premijeru.

RSE: Iza stakla je film o bračnom trokutu. Nakon Krhotina, Ispranih, Zlatne prašine i filma Tu, ovo je jedan intimistički film. Ljudi su navikli na drugačijeg Ogrestu, a i nije li tema trokuta malo previše za katoličku Hrvatsku?

Ogresta: Mislim da nije, dapače, mislim da to upravo i treba jednoj zemlji koja je poprilično konzervativna. Treba otvarati probleme i teme s kojima se ljudi suočavaju. Upravo je jedna takva tema, u vremenu gdje je brak sve lomljiviji, vrlo aktualna. U Hrvatskoj se u prosjeku raspada svaki peti brak. I sa tog stajališta mislim da je tema poprilično zanimljiva i zahvalna.

RSE: Vaši filmovi imaju sjajnu prođu na međunarodnim festivalima - Venecija, Karlovy Vary, London, Montpellier, Haifa, Denver, Milano. Kako vas doživljaju u Hrvatskoj i drugim zemljama regije? Negdje sam pročitala da ste rekli da vas ne vole u Hrvatskoj. Otkud to mišljenje?

Ogresta: To je moj osjećaj koji je možda subjektivan. Nisam redatelj koji radi filmove s namjerom da se svidi publici. Radim neke svoje svjetove koji su takvi kakvi jesu, poprilično jasno iskazujem svoj nazor. Ti filmovi gotovo redovito slikaju poprilično sive strane, i društva i ljudske duše, i traže angažman od gledatelja. Gledatelj koji odluči gledati moj film, ne ide u kino s namjerom da se zabavi, već da proživi jedan sadržaj kroz oči jednog autora kao što sam ja, na jedan osobit način. U svakom slučaju moji filmovi traže jedan napor, ali ne mislim da radim ni po čemu hermetičke filmove, niti filmove koji su teško prohodni. U svakom slučaju radim filmove koji traže aktivnog gledatelja. Teško je danas u svijetu pronaći sve ovo. Ljudi danas gledaju i gutaju Big brother-a i sapunice. U takvom svijetu, autor mog profila, ma kako bio vani uspješan, ipak spada u neki elitistički krug. Radim nešto što je, na žalost, primamljivo manjini, a svi bi smo htjeli da to što radimo ipak pogleda što više ljudi.

RSE: Sve češće u posljednje vrijeme male kinematografije se odlučuju na koprodukcije sa susjedima. Razmišljate li vi o tome? Koliko poznajete ono što se odgađa u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Makedoniji i drugim zemljama regije?

Ogresta: Poznajem dobro jer su to bliske kinematografije i bliske države, tako da poznajem i vrstu kinematografije i trenutne domete. U ovom trenutku je hrvatska kinematografija, gledajući sve radove koji su nastali u nekoliko zadnjih godina, možda čak i vodeća kinematografija u regiji po nekim stvaralačkim rezultatima. Najprobojnija kinematografija u ovom trenutku je bosanska, prije svega zbog vrlo jakog Sarajevo film festivala koji je tamo utemeljen. Vodstva tog festivala to radi jako dobro. Njihove spone sa Evropom i sa snažnim festivalima su izrazito jake. Direktor Sarajevo film festivala, Mirsad Purivatra, nedavno je čak dobio jedna visoki orden časti u Parizu. Očigledno je riječ o ljudima koji imaju neku težinu u Evropi i svijetu i njima je puno lakše izlobirati mogućnost da se neki bosanski film nađe na programu najviđenijih svjetskih festivala. Tako se dogodilo da je bosanski film bio i u Berlinu i u Kanu. Mi u Hrvatskoj smo u tom smislu poprilično tanki. Nemamo te veze i svoju logistiku, ali se i tu pomalo stvari pomiču sa mrtve točke. Nedavno je utemeljen u Zagrebu Hrvatski audio-vizualni centar, neka vrsta hrvatskog filmskog instituta, čiji je zadatak promicanje hrvatskog filma i u zemlji, ali prije svega u svijetu. Oni već čine određene napore i nadam se da će to vremenom pokazati onaj rezultat koji svi očekuju.

RSE: Film je vrlo skupa umjetnost. Da li bi ste bili spremni, kada bi ste imali priliku, ići u koprodukciju sa nekom od susjednih zemlja?

Ogresta: Apsolutno. To je budućnost, ali i sadašnjost. Dolazim na festival u Karlove Vary i u službenom programu je 14 filmova. Ako se ne varam, moj film i još jedan su filmovi isključivo nastali u jednoj zemlji. Drugi filmovi su mahom iz produkcije nekoliko zemalja – Belgija, Turska, Njemačka, Francuska, Italija. To je danas neminovnost. Hrvatska je u tom smislu malo troma jer naše veze sa tim fondovima nisu baš usklađene i otvorene, a i mi smo još uvijek navikli na jedan stariji model kinematografije, gdje svi idemo na državni natječaj i čekamo kako ćemo proći. Onda sa tim novcima koje dobijemo od države i Ministarstva kulture, uz pomoć Hrvatske televizije, ostvarujemo naš film. To su sve budžeti koji su poprilično manji od relevantnih evropskih budžeta. Naša je budućnost da idemo u koprodukcije i to je neminovnost. Moja želja je bila da i ovaj film koji sam upravo snimio bude koprodukcijski film jer smatram da je zanimljiva priča i dobar scenarij. Imam atribute na neki način potvrđene u Evropi i svijetu i mislim da to ne bi bila neostvariva misija za mene, ali to je nešto čime se ne bavi redatelj sam. To ipak treba jednu produkcijsku logistiku, koja kod nas nije na nekoj razini. Da se sam osobno bavim time, to bi mi odnijelo kompletnu energiju i onaj dio posla koji je moj, a to je stvaralački rad. Bojim se da bi se totalno istrošio i da ne bi bilo velike koristi od toga.

  • 16x9 Image

    Mirjana Rakela

    Od 1995. godine stalni je član redakcije na RSE u Pragu, a pored tema iz Hrvatske, bavi se i širim prostorom Balkana. Dobitnica novinarske nagrade 'Lorenzo Natali'  2008. koje dodjeljuje Evropska komisija u saradnji sa Reporterima bez granica i Svjetskim udruženjem novinara. 

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG