Dostupni linkovi

Broj haških bjegunaca na dan 31. maja se smanjio sa šest na pet – vlasti Republike Srpske su konačno izvele prvo hapšenje. Istina, prije toga, šef srpske tajne službe (BIA), Rade Bulatović, i njegovi operativci, otkrili su gdje se krije nekadašnji zamjenik Ratka Mladića, Zdravko Tolmir. On je bio jedini oficir vojske bosanskih Srba koji se mogao suprotstaviti Mladiću. Izgleda da nije bio korumpiran, živio je skromno, kao monah. Mladić mu je slijepo vjerovao. Tolmir je bio glavni organizator mreže koja je štitila Mladića.


Srbi mi nikada nisu dali tačne podatke o hapšenju Zdravka Tolmira, jer su željeli da ostave utisak da Srbija nema ništa sa njegovim hapšenjem. Bilo nam je poznato da je Koštunica – suprotno svojim izjavama i zvaničnim obećanjima – bio i ostao protivnik hapšenja i isporuke osoba optuženih za ratne zločine. Znali smo da Tolmir ima zdravstvene probleme i da je o srpska BIA pratila njegove ljekare i suprugu.


Jedan specijalni tim BIA-e je uhapsio i zadržao Tolmira, jer je odbio da se spontano preda Sudu. Izgleda da je Rade Bulatović kontaktirao policiju Republike Srpske i obavijestio ih da će Mladić ili osoba njemu bliska preći granicu između Srbije i Bosne i Hercegovine. U međuvremenu su srpski policajci vjerovatno odvezli Tolimira preko Drine, prirodne granice između dvije države, i tu ga ostavili. Policija Republike Srpske ga je pronašla kako sam hoda uz cestu, blizu sela Sopotnik.


Nakon transporta u Banjaluku, Zdravko Tolimir je odbio da odgovori na pitanje gdje su ga lokalne vlasti predale pripadnicima međunarodnih snaga. Slijedeći utvrđenu proceduru, NATO ga je prebacio u Hag. Tolmir se nije protivio. Naprotiv, rekli su mi da je s komandantima, koji su bili u njegovoj pratnji, diskutovao o filozofiji života, o metodama mentalne samokontrole i tako dalje.


Poslije su mi vlasti bosanskih Srba rekle da Tolmir nikada ne bi samovoljno pristao da učestvuje u sličnoj inscenaciji, samo zato da bi Koštunica mogao da izjavi kako se nijedan haški bjegunac ne nalazi na teritoriji Srbije. Šaleći se, jedan funkcioner bosanskohercegovačke policije mi je rekao kako srpske vlasti doživljavaju Republiku Srpsku kao mesto gdje mogu mirne duše odložiti „svoj nuklearni otpad“.


Hapšenje Zdravka Tolmira je bilo iznenađenje za članove Suda. Za nas je to bio dobrodošao podsticaj, ohrabrenje i – činilo nam – najava uskorog hapšenje Mladića. Zdravko Tolmir je za vrijeme prvih saslušanja pred Sudskim vijećem bio vrlo nervozan. Ignorisao je naredbe sudije da ne ustaje kada ga prozivaju, skinuo je slušalice i na taj način odbio da sluša simultani prevod osam tačaka optužbe po kojima je optužen za genocid i druge zločine vezane za masakr u Srebrenici. Odbio je da izjavi da li se osjećam krivim ili nevinim. Tražio je da Sud istraži njegovo „nelegalno hapšenje i otmicu od strane grupe kriminalaca“. Sigurna sam da je osjećao odnosno da je znao da su ga izdali njegovi zemljaci. Ne razumijem zašto ga Rade Bulatović nije duže zadržao u pritvoru i ispitao ga o Mladićevom skrovištu.


Koštunica ne poznaje Mladića

Mjesecima sam planirala duže putovanje u Beograd, koje bi se poklapalo sa imenovanjem članova nove srpske Vlade. Namjeravala sam da razgovaram sa što više zvaničnika s ciljem da pritisnem srpsku Vladu da izvrši svoje obaveze i uhapsi preostale haške bjegunce.


Prvi susret je bio sa Vojislavom Koštunicom. Bez obzira na prijatnu retoriku, razgovor s njim uopšte nije bio ugodan. Uvjeravao me je da je saradnja sa Sudom ušla u novu fazu:


„Ova posljednja faza će biti mnogo jednostavnija“, rekao je i tvrdio da su koordinatori saradnje sa Sudom, Rasim Lajić i Vladimir Vukčević, izveli odličnu operaciju hapšenja Zdravka Tolmira. „Sve smo obavili u saradnji sa policijom Republike Srpske“, hvalio se. Pitam sam ga kako to da nije izdao nikakvo zvanično saopštenje povodom hapšenja Tolmira, kako to da nije iskoristio tu priliku da ukaže srpskom narodu na značaj hapšenja optuženih za ratne zločine. „To nije bilo neophodno“, odgovorio je. „Važno je da smo to obavili“.


Onda se upustio u kritiku Suda, čak je izrazio i podršku Vojislavu Šešelju, srpskom ultranacionalisti, tvrdeći da su svjedoci na Šešeljevom suđenju bili manipulisani. Ova tvrdnja je bila smiješna i niko je nije uzimao za ozbiljno, izuzev, izgleda, sudije Jean-Claude Antonettija. Njegovi monolozi na suđenju su primorali drugu dvojicu sudija da se od njega javno distanciraju.


Koštunica je priznao da će za Srbiju biti teže uhapsiti Mladića nego što je za Hrvatsku bilo uhapsiti Antu Gotovinu, jer:


„Mi Mladića ne poznajemo. Nikada ga nismo vidjeli. On je iz Bosne. Ne znamo gdje se krije“, objasnio je. “Mladić je već bio ovdje u Srbiji i Beogradu i vlasti su to savršeno znale“, rekla sam mu. „Možemo li biti sigurni da postoji politička volju da ga uhapsite?”, pitala sam ga. „Da“, odgovorio je Koštunica.


Nekoliko sati kasnije smo saznali pravu istinu o hapšenju Zdravka Tolmira. Pokazalo se da glavni tužilac Srbije Vladimir Vukčević i šef Kancelarije Srbije za odnose sa Sudom Rasim Ljajić nisu imali pojma o toj akciji. Vukčević je čak tvrdio da je razmišljao o tome da podnese ostavku u znak protesta, jer nije bio obaviješten o odluci da se Tolimir uhapsi:


„Svi smo bili na sastanku. Rade Bulatović nam je pričao izmišljotine“, rekao je Vukčević. Pitao se zašto Tolimir nije uhapšen u Srbiji da bi se pokazala spremnost na saradnju sa Sudom, ali je na kraju rezignirano priznao: „Nije važno koje je mačka boje, važno je da hvata miševe“.

Boris Tadić ne vjeruje šefu tajne službe, Bulatoviću


Na početku razgovora sa predsjednikom Borisom Tadićem sam mu rekla da ću poslati pozitivan izvještaj Ujedinjenim nacijama i Evropskoj uniji o saradnji Srbije sa Sudom, da je Olli Rehn o tome već obaviješten i da mi je potvrdio da će Srbija dobiti značajnu financijsku pomoć od EU. Rekla sam mu da je Rade Bulatović pokazao rezultate u hvatanju bjegunaca i da želimo da nastavi u istom pravcu. Tadić, međutim, nije imao povjerenja u Bulatovića i rekao je – i to bez uvijanja – da će gledati da ga se otarasi u novoj vladi. Rekao je da za to ima mnogo dobrih razloga, što sam mu vjerovala.


„Da baš Vi tražite da Bulatović ostane?“, rekao je i pitao me da možda i ja nisam uskočila u Koštuničin tim.


Nisam imala mnogo povjerenja u Bulatovića i to sam više puta jasno rekla svima, pa i samom Bulatoviću. Ali njegov tim je bio zaslužan za hapšenje Tolmira. Čak su nam dostavili i Mladićev lični dosije, izuzev čuvenog dokumenta o ocjeni njegovoga rada u godini kada je izvršen masakr u Srebrenici 1995. godine.


„Slijedeće hapšenje je Mladić“, rekla sam. „Sada je na tajnim službama da to urade i moramo im pomoći koliko možemo“.


Hapšenje Vlastimira Đorđevića

Jedna od ljubavnica Vlastimira Đorđevića je zaustavljena na granici zbog manjeg incidenta. Za vrijeme ispitivanja je otkrila gdje se Đorđević krije. Nije se skrivao u Rusiji, kako smo vjerovali, već u jednom turističkom mjestu na crnogorskom primorju. Đorđević se bio vratio iz Rusije još 2003. godine, prije nego što mu je istekao pasoš. U Beogradu je nabavio lažna dokumenta na provokativno ime – Novica Karadžić. Putovao je između Crne Gore i Beograda više puta, a jednom je čak odsjeo u hotelu „Moskva“ u samom centru grada. Nešto iza ponoći, 17. juna, u Crnu Goru je sletio avion sa srpskim specijalcima i istražiteljima Suda. Potraga se je koncentrisala na jedna stan u Budvi. Međutim, tu Đorđević nije nađen. Uhapšen je na drugoj asresi, u stanu izvjesnog Stojkovića iz Beograda.


Imala sam nekoliko neugodnih pitanja za crnogorske vlasti, koje sam posjetila nekoliko nedelja kasnije. „Đorđević je živio pod lažnim imenom Karadžić“, rekla sam predsjedniku Filipu Vujanoviću, „što zvuči kao šamar. Kako to da je mogao nesmetano da živi u Crnog Gori?“ Vujanović i drugi su mi objasnili da niko nikada nije ozbiljno tragao za Đorđevićem jer se vjerovalo da se krije u Rusiji.


Na desetoj godišnjici genocida u Srebrenici nisam bila. Prisustvovala sam, međutim, jedanaestoj – 11. jula 2006. Ceremoniji sam prisustvovala praktično sama sa muslimanskim vjerskim liderima. „Majke Srebrenice“ su javno izjavile da ne žele da prisustvujem ceremoniji jer Mladić još nije uhapšen. U sali za VIP mi je prišao reis Mustafa Cerić. Uzeo me je za ruku i srdačno me je pozdravio, iako je znao šta su „Majke Srebrenice“ izjavile. „Drago mi je da Vas vidim“, rekao mi je Cerić.


Reis Cerić je uvijek bio veoma kooperativan, nezavisno od vjetrova koji su duvali u bosanskohercegovačkom javnom mnijenju BiH. Uvijek je govorio da se mora insistirati na odgovornosti vođa. Tada mi se nasmiješio i rekao: „Rasim Delić je nevin“. To je bio jedan od optuženih bivših komandanata bosanske vojske. Odgovorila sam mu da nije nevin. Držao me je za ruku i nakon što smo izmijenili još nekoliko ljubaznih fraza i ponovio: „Delić je nevin“. „Ne nije“, tvrdila sam. Situacija je bila gotovo tragikomična, međutim srdačnost i dobrodošlica koju mi je ukazao reis Cerić mi je u tom trenutku bila jako važna, jer ju je pokazivao pred svima.


Dok brojim zadnje dane osmogodišnjeg rada u Haškom sudu, izvan domašaja pravde su još uvijek posljednje četiri osobe optužene za ratne zločine – Mladić, Karadžić, Župljanin i Hadžić. Decembar se primicao, a osjećanje neuspjeha je bilo sve jače.


U ljeto 2007. godine smo dobili ohrabrujuće informacije o skorom hapšenju Ratka Mladića. Karadžić je bio nestao, vjerovatno negdje u planinama svog rodnog kraja. Pri pretesu njegove porodične kuće na Palama, pronađeno je 20.000 eura, vjerovatno dio novca za autorska prava za Karadžićeve knjige. Javljeno nam je da se krije u Manastiru Mileševo, nedaleko od Priboja, gdje je bio nadležan vladika Filaret.


Župljanin je iza sebe ostavio mnogo tragova. Obaviješteni smo da je viđen u Herceg Novom. Njegovi sin i žena su bili pod prismotrom. Vršio se pritisak i na njegovu svastiku, kao i na jednu od osam ljubavnica, koja je bila trudna, s ciljem da ga ubijede da se preda. Kasnije smo čuli da je možda u Moskvi.


Činilo mi se da pravda nije pobijedila, odnosno da su moji napori da se uhapsi bili uzaludni. Činilo mi se čujem potmuli smijeh Srbije – nakon svih laži svojih vođa, uz sve posljedice koje su iza sebe ostavile jedinice koje su djelovale u njeno ime, pored toliko hiljada nevinih ubijenih u Srebrenici, ta i takva može biti primljena u Evropsku uniju. Taj potmuli smijeh se odbijao od dimnu zavjesu, koja se pružala od Brisela do Londona, preko Pariza do Rima, Vašingtona i Njujorka. Bili su ubijeđeni da smo zaboravili šta se desilo.


Mjesecima nakon parlamentarnih izbora, u posljednjoj sedmici maja 2007. godine, srpski političari konačno uspijevaju da sastave vladu. Istovremeno, Tužilaštvo šalje u Beograd dva istražitelja, stručnjaka za ljudska prava – Stephanie Frease i Vlatku Mihelić – da nadgledaju inicijative nove srpske Vlade u pronalaženju i hapšenju posljednjih bjegunaca. Situacija počinje da se razvija.

Prevela sa talijanskog i priredila Azra Nuhefendić.
XS
SM
MD
LG