Dostupni linkovi

Rijetko ili nikako ne ovom mjestu objavljujem pismo nekog od čitatelja ili građana. Ovaj sam put odlučio drugačije. Irma Labidadi mi je odobrila da objavim njen tekst i njeno ime. Vrijedno je pročitati. Mislim.

Zovem se Irma. Rodila sam se prije 36 godina u Njemačkoj, gradu Duisburgu. Završila sam tu i fakultet političkih nauka. Angažirana sam kao strankinja u ovdašnjoj politici. Trenutno pripremam doktorat na fakultetu. Imam malog sina, Malika. Pet mu je godina. Molim da mi oprostite gramatičke greške. Nikada se nisam školovala u BiH i imala sam samo prve četiri školske godine maternji jezik u školi.

Koferi u hodniku, duša u Sarajevu

Kad sam bila mala, tata je govorio da ćemo se iduće godine vratiti u voljeno Sarajevo, jer su mi se tu rodili i on i mama. Uvijek su nam koferi bili spremni za put i uvijek smo nešto kupovali da se vratimo. Godine su tako prolazile. I dan danas gledam na kofere u kojima se nalaze moje stvari. Ako se ikad budemo vratili....muž i sin su njemački državljani a ja Bosanka. Možda se nekad i vratim u Bosnu. Iluzija? Nada? San?

Tito i dijaspora

Mladost sam svoju provela u "Jugo-Klubu". Ime mu je bilo "Bratstvo i Jedinstvo". Bila sam ponosna na svoju zemlju. Na svoga predsjednika Tita. Sve sam o njima htjela da saznam. Imala sam prve četiri godine nastavu na maternjem jeziku. Moja nastavnica se zvala Mira. Iz Like je. Tek uz raspad Jugoslavije saznala sam da je to u Hrvatskoj. Nastavnica je jako voljela Druga Tita. Voljela sam ga i ja. Zato sam uvijek išla na pozornicu i govorila pjesmice za njega, pa za majke za 8. mart, pa za Dan Republike. Govorila je nastavnica: "Irmice, da dole stoji hiljadu Japanaca, i niko te ne razumije, moraš tako dobro govoriti da ti se na kraju govora svi dive!" To sam upamtila za čitav život i nisam se stidjela nikoga!

Htjela sam da joj se dopadnem, pa sam odlučila da sve znam o našoj zemlji. Htjela sam postati predsjednik te zemlje, jer nam je Tito rano umro, a ja sam imala već 18 godina. Htjela sam biti TITO. Odlučih da studiram u zemlji porijekla. Školovana u dijaspori morala sam položiti 3 predmeta kojih u njemačkom školskom sistemu nije bilo: "srpskohrvatski", "odbrana i zaštita" i "marksizam". Probala sam...i - pala sam na prijemnim ispitima. Vratila sam se u svoj rodni grad i tu studirala političke nauke.

S pancir-prslukom i lijekovima u vihoru rata

Bio je rat i Bosna me zvala. Vrištala. Zvala u pomoć. Svake sedmice prijavljivala sam vlastima neku novu demonstraciju protiv rata. Ali demokratska borba na ulici nije bila dovoljna. Narod ogladnio. Ispatio. I tako krenem u humanitarne akcije. Sa svojih 23 godine. Pancir, prsluk - pravac BiH! Brašno, ulje, šećer, sol. Ponekad pelene. Uvijek lijekovi.

Crne vrane kruže iznad grada

Poslije tog rata otišla sam u Sarajevo. Vrane nad gradom kružile su i tražile pare - "investicije". Svako sebi u džep. Htjeli su za jedan dan da naprave El Dorado. Užas. Prepadoh se i vratih se maćehi Njemačkoj, jer mi majku Bosnu napadoše "investitori". Promijeniše mi je. Napraviše joj novu, moderniju frizuru. Obukoše joj haljinu i skinuše joj priglavke.

Državljanstvo BiH veza s domovinom

Zašto ovo pišem? Treba mi novi pasoš. Patriota sam. Balkanski i bosanski patriota, tako da sam jos uvijek državljanka BiH, mada mi to u normalnom životu ovdje stvara mnoge probleme, jer sam samo strankinja, a politički angažovana.

Prije toga radila sam 7 godina u jednoj renomiranoj banci. Prije par godina nisam više htjela da radim za ekonomiju, već za ljude. Danas učim neonaciste disciplini i kulturi. Mlade Arape da se snađu bez droge i agresije. Turke, da se integrišu, ali i Njemce da im to olakšaju. Danas radim kao "coach" (trener) sa ljudima i dobro mi je. Imam dosta iskustva. Sretna sam, kada vidim da se tolerancija rađa i da neko počinje da vidi izvan svojih ličnih granica. Volim ljude i drago mi je kad vidim rezultat. Da neko od njih shvati, da pomogne. Prihvati i promijeni situaciju.

"Imate pasoš, ali treba vam uvjerenje da ste uopšte rođeni!"

Ugrožena sam danas, jer mi treba novi pasoš. Uništiše mi konzulat u Bonu. Pokušah da odem meni najbližem diplomatskom predstavništvu u Belgiju, ali im je Ministarstvo za vanjske poslove zabranilo da primi stranke iz Njemačke. Moram u Berlin ili Štutgart. Nema veze. I to mogu. Za Bosnu ako treba pješke! Kad sam stigla tamo kažu mi da ima neki specijalni zakon za one koji su rođeni u dijaspori. Zato ih treba kazniti. I zato baš ti ljudi kao što sam ja moraju donijeti još dva dokumenta i to:

1. uvjerenje o državljanstvu BiH

2. rodni list iz moje opštine

Ti dokumenti ne smiju biti stariji od šest mjeseci. Tačka! Dobro, kažem ja. Onda mi vi izdajte te dokumente! Ne, kažu oni. To je vaša stvar. Donesite to iz Sarajeva. Šta bi bilo da živim na Novom Zelandu? Ja znači trebam sad ići u Sarajevo i izvaditi te papire, donijeti sve to u konzulat, pa onda podnijeti zahtjev?! Ko koga ovdje pravi budalom?

To je provokativno! Ovo je protivno smislu postojanja jednog diplomatskog predstavništva! Pa ja posjedujem važeći pasoš još nepunih mjesec dana! Zar nisu u stanju drage gospođe sa šaltera da se informisu u BiH, da li sam ja državljanka BiH? Pored toga, ne vjerujem da mi se rodni list nakon 36 ili ovih posljednjih godina koliko posjedujem trenutni pasoš (kojeg mi je konzulat u Bonu izdao 2003. godine) mogao promijeniti.

Ako je to moguće, voljela bih da mi neko ispravi godinu rođenja sa 1972-e na 1980-u. Bila bih im jako zahvalna! Mozda i to može u Novoj Bosni i Hercegovini? Pojma nemam, šta će im novi rodni list, kad im je moj stari još tu. A umrla nisam, jer posjedujem važeći pasoš! Ovo je komedija i neko ovo mora provjeriti! Svako diplomatsko predstavništvo ima svoje zadatke. Sa važećim zakonom taj zadatak očigledno nije ispunjen. Hajmo sad u Argentinu! Talijan, koji je tamo rođen i državljanin Italije ide u konzulat da napravi novi pasoš. A tamo - njemu službenica kaže: "Oprostite, Bello. Molim vas idite u Palermo i izvadite uvjerenje da ste talijanski državljanin i novi rodni list. Onda donesite taj isti pasoš kojeg sam vam prije 5 godina ovdje izdala, da dobijete novi!"

Kome treba ovakva diplomatija

Halo?! Neka se nadležni probude! Moje diplomatsko predstavništvo krši moja ljudska prava umjesto da štiti moja građanska prava! Umjesto da radi za mene! Što su ovdje? Ko ih plaća? Treba li im još novca? Daću im još 200 eura, samo da me ne maltretiraju! Dva sata sam provela pored telefona i niko u ministarstvima u Sarajevu se ne osjeća obaveznim da razgovara sa mnom. Imam stotinu brojeva kojekakvih ljudi koje dobijam od kojekakvih ljudi, koji meni očigledno ne mogu pomoći.

Jesam li vrijedna bilo kakvog odgovora ili bilo kakve reakcije? Jesam li ja čovjek niže rase? Halo?! "Neko tihom ulicom pjevuši, tuga mu se osjeća u duši" - POMOZITE MI! Dajte moj slučaj u javnost. Pokrenite protest. Ovo ne ide na dobro! Ovo je bruka!

Hvala na čitanju,

Irma

XS
SM
MD
LG