Dostupni linkovi

Lov: Ja i ratni zločinci – Osamnaesti dio


Škorpioni: ubica traži zaštitu

Srpska televizija je prikazala video na kojem su pripadnici paravojne jedinice «Škorpioni» simili ubistvo šestorice bosanskih Muslimana iz Srebrenice. Dan nakon toga sam posjetila premijera Vojislava Koštunicu u njegovoj kancelariji. Posjeta je bila dio mog planiranog putovanja po bivšoj Jugoslaviji, nakon koje je trebalo da pripremim izvještaj za Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija o saradnji sa Sudom.

Koštunica me je dočekao, kao i obično, iscrpljen i nepočešljan, kao da je želi da pokaze da su svi problemi Srbije na njegovoj grbači. Započeo je razgovor ističući napredak koji je Srbija napravila u saradnji sa Sudom i tvrdio da je njegova strategija «dobrovoljnih predaja» dala rezultate, kao i da cijeni podršku koju sam mu pružila. Rekao da radi na «slučaju Mladić», da je svjestan značaja tog problema i da će hapšenje Mladića biti olakšanje za sve. Nakon ove retoričke parade pominje video «Škorpiona»: «Šokirani smo onim što smo vidjeli na televiziji i odmah smo pokrenuli hapšenje članova ,Škorpiona‘». Ubistva civila je ocijenio brutalnim i sramnim. Tvrdio je da je Vlada odlučna da pronađe i kazni izvršioce. Govorio je bez emocija. Nije pomenuo nikoga ko bi mogao biti kriv po komandnom lancu odgovornosti, kao da je hapšenje članova «Škorpiona» bilo dovoljno da umiri svijet.

Koštuničin monolog je prekinuo šef tajne službe Srbije Rade Bulatović. Upao je u kancelariju u farmerkama i majici. Izvinio se i objasnio da su radili cijelu noć da bi identifikovali i uhapsili odgovorne članove «Škorpiona», koji su živjeli u Beogradu i drugim gradovima u Srbiji. Nakon što je televizija prikazala video snimak, jedan od tih ljudi je bio toliko siguran da mu se ništa neće desiti i da ga niko neće hapsiti za ono što je uradio da je otišao u policijsku stanicu i tražio da ga zaštite, navodno od muslimana i aktivista organizacija za zaštitu ljudskih prava.

Hapšenje Milana Lukića

Dana 8. avgusta 2005. godine smo se radovali još jednom hapšenju. Milan Lukić, jedan od najpoznatijih ubica iz bosanskog rata, čovjek čiji je dosije nosio kodirani naslov «Đavo», našao se u pritvoru. Argentinske vlasti su ga otkrile prisluškujući njegov mobilni telefon i slijedeći suprugu i kćerku koje su krenule iz Bosne da se sretnu s njim. Milan Lukić, rođak generala Sretena Lukića, bio je komandant paravojnih policija u Višegradu. Svjedoci su tvrdili da je učestvovao i u genocidu u Srebrenici. Susrela sam se s mnogim Lukićevim žrtvama. Jedna od njih je bila žena koja mi je ispričala kako je Milan Lukić provalio u njenu kuću, silovao je pred djecom, zatim je odvukao u kuhinju, natjerao da sama izabere oštar nož i pred njenim očima joj zaklao djecu. Ježim se dok je slušam i prisjećam se kako je taj isti Sreten Lukić, nakon što je transportovan u Hag, stajao u mojoj kancelariji, u odijelu i kravati, kao nekakav poslovan čovjek, i kako se bunio tvrdeći da je sve greška koju će dokazati. Ustala sam dajući mu do znanja da je razgovor završen, a on se nagnuo da mi poljubi ruku.

Samoubistvo Milana Babića

Sredoje Lukić, rođak i saučesnik Milana Lukića, uhapšen je 16. septembra, na aerodromu u Beogradu, po dolasku iz Rusije. Dvije sedmice kasnije uhapšen je Dragan Zelenović, u Rusiji, greškom jednog lokalnog policajca. Zelenović je optužen na 15 godina zatvora zbog torture i silovanja muslimanskih žena, među kojima je bila i jedna petnaestogodišnja djevojčica.

U martu 2006. godine nastaju problemi, što je vlastima u Beogradu bio još jedan povod da izbjegnu ili da uspore saradnju sa Sudom. U nedjelju, 5. marta, Milan Babić, bivši predsjednik samoproglašene Republike Srpske Krajine, objesio se u svojoj ćeliji u zatvoru Ševeningen.

On je bio jedan od krivaca koji je pokušao da učini nešto pošteno. Ignorisao je prijetnje, njemu i porodici, ukoliko se preda i priznao je krivicu za zločine protiv čovječnosti. Uglavnom zahvaljujući upornosti njemačkog sudije Hildegard Uertz- Retzlaff, koja je vodila istragu o povezanosti Miloševića sa zločinima počinjenim za vrijeme rata u Hrvatskoj, Babić je izjavio da se duboko kaje. Čak je tražio «od braće Hrvata da oproste braći Srbima».

Babićevo svjedočenje je bio žestok udarac Miloševićevim tvrdnjama da je za rat bivšoj Jugoslaviji odgovoran svijet. Babić je pred Sudskim vijećem potvrdio da takozvana Republika Srpska Krajina ne bi mogla ni pod kojim uslovima opstati bez pomoći Beograda. Osuđen je na 13 godina zatvora. U Ševeningenu je bio zatvoren privremeno. Žalio se da mu drugi zatvorenici prijete, tražio je da ga premjeste u drugi dio zatvora, daleko od zemljaka Srba, Hrvata i Muslimana. Njegova supruga i djeca nisu mogli da se vrate u Beograd, jer je on svjedočio protiv Miloševića i projekta velike Srbije. Tražio je da se njegovoj djeci dozvoli da se upišu na fakultet u Holandiji. Babićevi branioci su mi se obratili tražeći da pomognem u rješavanju problema koje je imala Babićeva porodica. S tim u vezi sam razgovarala sa raznim osobama, međutim, nismo pronašli rješenje, sve dok sam Babić nije odabrao tragičan kraj.

Smrt Miloševića i opadanje političke podrške Sudu

Na dan kada je umro Milošević, bila sam daleko od Haga. Njegova smrt je iz mnogih razloga u meni izazvala ljutnju. Mjesecima smo se žalili da Milošević ne uzima propisane lijekove. Nismo znali da je istovremeno, na svoju ruku, uzimao tablete koje su poništavale učinak lijekova koje mu je doktor prepisao. Tražio je od Sudskog vijeća da ga pusti na uslovnu slobodu da bi se liječio u Rusiji. Taj zahtjev je zapravo bio očajnički pokušaj izbjegavanja kazne i krivnje. Htio je svoju bolest da predstavi ozbiljnijom nego što jeste da bi mogao da se pridruži ženi i sinu, za kojima su srpske vlasti raspisale potjernicu, a koji su bili u Rusiji.

Da je ostao duže u životu, Slobodan Milošević ne bi ništa dobio, mogao je samo da izgubi. Smrću je izbjegao ono što zaslužuje. Stotinama hiljada svojih žrtava je uskratio pravdu koju su očekivale. Slobodan Milošević je otišao u grob znajući da je Sudsko vijeće pripremilo i dokumentovalo njegovu optužnicu za genocid.

Smrt Slobodana Miloševića je bila početak kolapsa političke podrške na koju se Sud oslanjao pri izvršavanju svoje misije. Milošević je postao optuženik – simbol, Hermann Goering Haškog suda. Postao je simbol poput japanskog premijera Hideki Tojo kojem je suđeno pred sudom u Tokiju.

Mnogi političari, novinari, propagandisti i diplomate identifikovali su rad Suda s procesom Slobodanu Miloševiću, sasvim ignorišući ostale slučajeve. Proces protiv vođa bosanskih Hrvata je u suštini predstavljao proces protiv Franje Tuđmana. Sadržavao je najjasniju istorijsku dokumentaciju koja pokazuje kako odluke jednog političkog kruga, prihvaćene u zatvorenoj sobi, proizvode ratne zločine na terenu. Ili suđenje Ramušu Haradinaju, koje je izazvalo interes javnosti zbog činjenice da je Haradinaj uspio da bude apsolviran od strane diplomata i međunarodnih administratora.

Bilo nam je jasno da će Kancelarija tužioca od tog trenutka morati da udvostruči svoje napore da bi ubijedila Evropsku uniju da nastavi sa pritiskom na Srbiju. Pritisak EU je bila posljednja poluga kojom smo mogli uticati na Koštunicu, beogradske vlasti, crnogorske političare i vodstvo bosanskih Srba da uhapse preostalih šest haških bjegunca. Težila sam da onemogućim svako eventualno popuštanje EU prema pitanju hapšenja optuženika. Moguće da je moj stav bio suviše krut.

Neuspjeh u hvatanju Radovana Karadžića, zajednička odgovornost Srbije i Republike Srpske, NATO i nova vojna misija u BiH, EUFOR – sve to zajedno počinje da liči na farsu i pogoršava situaciju. U proljeće 2006. godine dobivamo poruku od crnogorskih vlasti da su presrele poruku Karadžićeve nećakinje jednom čovjeku u Švajcarskoj – tražila je određene lijekove, koji su, izgleda, bili potrebni Karadžiću. Crnogorci su pratili čovjeka koji je iz Švajcarske dostavio lijekove u Crnu Goru i predao ih jednom vozaču autobusa. Vozač je zatim otišao u Beograd. Crnogorci su nam javili da ga ne mogu slijediti u Srbiju jer je to bio drugi pravni entitet. Vozač je od trenutka ulaska u Srbiju bio pod kontrolom srpskih vlasti. Kancelarija Tužioca je obavijestila Beograd, međutim ubrzo zatim smo dobili poruku da su vozaču izgubili trag.

Prevela sa talijanskog i priredila Azra Nuhefendić.

U Italiji je u prodaji knijga bivšeg glavnog tužioca Haškog tribunala Carle del Ponte "Lov: Ja i ratni zločinci". Ovo je prvo objavljeno izdanje ove knjige Carle del Ponte i prvo svjetsko izdanje u seriji "Bianca Feltrinelli" - izdavač je Ginagiacomo Feltrinelli, Editore Milano (Italija). Radio Slobodna Evropa ekskluzivno u nastavcima prenosi najzanimljivije dijelove iz knjige.
XS
SM
MD
LG