Dostupni linkovi

Na žalost, u suštinskom značenju vladavine prava, Bosna i Hercegovina je još u kamenom dobu. Primjeri vladavine bezakonja mnogo su očitiji od bilo kakvih pozitivnih pomaka.

Ovih dana pažnju mi je privukao vrlo ohrabrujući – ako ne i iznenađujući – naslov na inače informativnom Sarajevo-X Internet portalu. Citirajući međunarodnog visokog predstavnika u BiH, Miroslava Lajčaka, taj naslov glasi: Ostvaren napredak u oblasti vladavine prava. Na trenutak sam pomislio da možda visoki namjesnik svjetske politike zna nešto što je meni i ostalim posmatračima poratnog razvoja u Bosni promaklo, da je zaista nekih 895 ponedjeljaka kasnije počelo da se ostvaruje obećanje potpredsjednika “prve demokratske vlade” u Sarajevu kako “od ponedjeljka nastupa pravna država”, ali je priželjkivano iznenađenje iščezlo već i nakon ovlašnog pogleda na objašnjenje Lajčakove ocjene kako je “vladavina zakona dobila čvrste osnove”: Upravni odbor (nečega) – sastavljen od predstavnika države, entiteta, Distrikta Brčko i kantona – dogovorio se o strategiji reforme pravosudnog sektora.


Tako je i “postignuti napredak u oblasti vladavine prava” smjesta dobio realnije dimenzije još jedne birokratske formule da se proglasi napredovanje u stvarima u kojima se godinama stoji u mjestu, a samim tim i nazaduje, jer sve oko nas ide dalje: riječ je o napredovanju u formi – dogovaranju o strategiji reforme - bez ikakvih garancija da će se bilo šta uskoro učiniti i na reformi samoj. Podsjetimo se: ustavna reforma bila je dogovorena još potkraj 2005. i u vezi s njom su najviši domaći predstavnici grupno putovali u Vašington da se pred američkim državnim sekretarom svečano obavežu na usvajanje ustavnih promjena u najkraćem roku baš kao što ovih dana još grupnije putuju u Luksemburg da prisustvuju svečanom potpisivanju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s Evropskom Unijom, sticajem prilika baš u anegdotski ponedjeljak.


Da ne bude nesporazuma, naravno da ohrabruje već i napredak u dogovaranju – jer lako se složiti s nekim ko je davno zaključio kako je puno bolje biti mlad, zdrav i bogat nego star, bolestan i siromašan – ali stvarnog napretka prema vladavini prava neće biti sve dok ne osvane onaj nesuđeni ponedjeljak početaka pravne države u glavama onih od kojih zavisi uspostava i funkcionisanje takve države: i njenih visokih predstavnika i njene javnosti svih konstitutivnih porijekla.


Na žalost, u tom suštinskom značenju vladavine prava, Bosna i Hercegovina je još u kamenom dobu. Primjeri vladavine bezakonja mnogo su očitiji od bilo kakvih pozitivnih pomaka.


U ekonomiji: javna dobra su u za nepune dvije decenije vladavine etničkih elita prešla u ruke partijski ili rodbinski odabranih a za preostala prirodna bogatstva vode se bespoštedni medijski i politički obračuni. U politici: sve što je u uređenoj državi stvar tehničke primjene zakona – kao što je plaćanje TV pretplate, primjena pravila o javnim funkcijama i sukobu interesa, princip odvajanja religije i države – u poratnoj BiH je povod za stranačka osporavanja sve do zapaljivih tvrdnji o “ugrožavanju vitalnog nacionalnog interesa”. U pravosuđu: na svaku dobru vijest, na primjer o tome kako su domaći sudovi počeli da izriču prve presude za ratne zločine, stižu najmanje dvije loše vijesti, na primjer, da se već osuđenome za ratne zločine omogućuje bjekstvo i da se za sada nalazi izvan domašaja pravde.


A sve to nisu nikakvi incidenti nego sama priroda sistema koji počiva na nekoj vrsti revolucionarne pravde u kojoj se “našim momcima” nepodopštine odobravaju i sa najviših mjesta u državi. Kad se, na primjer, dva uzastopna bošnjačka predstavnika u državnom Predsjedništvu – najprije Sulejman Tihić a onda i Haris Silajdžić – u zvaničnim posjetama Sjedinjenim Državama otvoreno i čak na diplomatskom prijemu u zgradi Ujedinjenih nacija susreću s bivšim visokim dužnosnikom i ambasadorom BiH u toj organizaciji Muhamedom Šaćirbejom, kojeg pravosuđe njihove zemlje optužuje za samoposluživanje stotinama hiljada dolara iz kase misije BiH i kad se ti susreti objašnjavaju njegovim “zaslugama u odbrani zemlje”, onda je to ruganje i samoj ideji vladavine prava. Naravno, ako zakon tako, od slučaja do slučaja – kako im kad odgovara – interpretiraju i potcjenjuju najviši javni dužnosnici, onda je sasvim normalno da ni za gotovo dvije decenije nema odgovarajućih zakonskih sankcija za zločine kakvo je bilo ubistvo mladoženjinog oca Nikole Gardovića na srpskoj svadbi u Sarajevu 1. marta 1992; ili mudžahedinski zločini nad hrvatskim civilima oko Travnika i srpskim oko Vozuće; ili likvidacije mahom srpskih civila na obroncima Trebevića u opkoljenom Sarajevu a da se osumnjičeni za te zločine sahranjuje uz masovne počasti i uz makar prećutno odobrenje iz vrhova bošnjačke politike.


Samo ta selektivna primjena revolucionarne pravde, jedan aršin za “naše”-drugi za “njihove”, može objasniti i torturu koju uz učešće pravosudnih organa prolaze povratnici na svoje u Republici Srpskoj. U konkretnom primjeru: dvoje povratnika izbjeglih ispred temeljito dokumentovanog “etničkog čišćenja” u njihovom gradu – za šta su članovima gradske ratne vlade izrečene desetine godina zatvora – nakon povratka na svoje suočavaju se s upornim sudskim uznemiravanjem u vidu zahtjeva ratnog korisnika njihove kuće da mu nadoknade desetine hiljada maraka koje je investirao u prilagođavanje njihove kuće svojim potrebama. Na stranu sad to što po povratku nisu našli ništa od svog raskošnog predratnog pokućstva ni što su za više od decenije izbjeglištva morali plaćati smještaj u tuđim stanovima u inostranstvu: za svako uređeno pravosuđe bilo bi dovoljno to što su oni napustili imovinu pod uslovima dobro poznatim međunarodnom pravosuđu; što nikada nisu dali nikakvo odobrenje bilo kome da stanuje u njihovoj kući ili da raznosi njihovu imovinu; niti su naručili ili odobrili bilo kakve radove na toj kući – dakle, njihov privatni tužilac nije imao njihovo odobrenje za okupaciju njihove imovine pa tako ne bi mogao imati nikakav pravni osnov da im ispostavlja račune – osim, naravno, u entitetu čiji premijer tako učestalo priča o tome kako su sva imovinska prava bivših prognanika iz Republike Srpske riješena.


A dok je tako, u oba entiteta i među predstavnicima sva tri konstitutivna plemena, izjave o “napretku u vladavini prava” imaće učinak lijepljenja tapeta preko raspuklina na zidovima nesuđene pravne države.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

XS
SM
MD
LG