Nasilje među mladima, univerzalni posleratni problem zemalja bivše Jugoslavije, tema je najnovije predstave bosanskog reditelja Harisa Pašovića, koja će biti igrana na sceni Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu. Radnja iz južnog Londona, gde se priča odigrava po originalnom delu Najdžela Vilijamsa, prebačena je u Sarajevo danas, u jednu srednjoškolsku učionicu u kojoj je maloletničko nasilje deo svakodnevnog života. Uzroci i posledice tog nasilja glavna su tema ove priče, rekao je u Beogradu Haris Pašović predstavljajući svoje najnovije delo u produkciji sarajevskog East-west teatra:
"Predstava je strašna, predstava je jeziva, morali smo da napravimo takvu predstavu, ne zato što smo želeli da budemo strašni nego zato što smo želeli da budemo istiniti - ili su pitanju noževi ili su u pitanju pištolji, ili je u pitanju bomba. Shvatili smo da oni dolaze iz razorenih obitelji u kojima je neko od roditelja poginuo u ratu, užasno su siromašni, nasilje u porodici... Oni su odrasli u brutalnoj stvarnosti pa su i oni brutalni. Mojim glumcima su neki od njih govorili da oni maštaju da postanu kriminalci i ta deca uče da je živoz upravo to."
Pripremajući se za predstavu, glumci su proveli dane sa decom u sarajevskim školama, kaže Pašović:
"Videćete, ali je to stvarno tako, šta ta deca misle o Srbiji, u velikom delu predstave oni govore o Srbiji – to je šokantno. Zašto?! Zato što ta deca nikada nisu srela svoje vršnjake iz Srbije, a žive u istoj zemlji, niti su deca iz Republike Srpske srela svoje vršnjake Bošnjake i Hrvate. Žive po 18 godina i nikada se ne sretnu."
Moja predstava je krik da se obrati pažnja na nasilje među mladima, poručio je Pašović, i dodao da početak sprečavanja te pošasti može biti i kroz kulturnu saradnju:
"Mislim da je deo odgovora upravo ovde, u ovim prelascima granica i susretima u kojima se istinito suočavamo sa nekim problemom. Mislim da problem tada može da počne da se rešava. Problem nasilja među mladim ljudima nije srpski, bošnjački ili hrvatski problem, to je zajednički problem. Dakle, svi mi živimo u nakaradnim društvima koja tu decu teraju u očaj. S druge strane, ima neke nade u toj njihovoj potencijalnoj kreativnosti."
Prva posleratna zvanična teatarska razmena između Beograda i Sarajeva dogodila se 2004., saradnja je proteklih godina unapređena, ali Haris Pašović za naš program kaže da sve može biti mnogo bolje:
"Mislim da problem nije toliko politika već mislim da je najčešće u pitanju novac. Bilo bi zanimljivo kada bi se napravio neki balkanski fond da ako krenemo ka toj Evropi, i mi i vi, postoje ti pristupni fondovi. Bilo bi više mogućnosti za finansiranje gostovanja i koprodukcija."
Beogradska Glumica Branka Petrić sa Jugoslovenskim dramskim pozorištem i predstavom 'Molijer' bila je prva koja je gostovala u Sarajevu:
"Sećam se kako su reagovali, toliko su nas prevazišli u toj nekoj otvorenosti i sa time kako su nas primili – skoro da su oni tešili nas. Govorili su kako nam nije bilo lako kada su nas bombardovali, a ja to slušam i ne mogu da verujem, jer šta je tri meseca u odnosu na tri godine. Znate onu izreku: "J..eš zemlju koja Bosne nema". Mislim da su oni prvi i najsposobniji da prevaziđu sve ono strašno što im se desilo."
Jednostavno, kultura je most koji treba da povezuje i pomiri ljude, uprkos svemu što se dogodilo, zaključuje Branka Petrić:
"Kultura je ona inžinjerska jedinica. Bili smo i u Hrvatskoj i igrali tri predstave, a mogli smo da ih igramo deset. Vratili smo se tako očarani da ni posle deset dana nismo mogli da se raziđemo, posle tog povratka smo ostali u ateljeu do ujutru – nismo hteli da idemo kući, odmah iz autobusa, jer smo doživeli nešto zaista divno."