Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Lov: Ja i ratni zločinci – Trinaesti dio


Kosovo

U prvim godinama novoga milenija, na Kosovu – srpskoj pokrajini i najslabije razvijenom dijelu nekadašnje Jugoslavije – svjedoke ušutkava nasilje, strah i siromaštvo. Kako pronaći svjedoke i procesuirati ratne zločince u zemlji gdje je stanovništvo traumatizirano i razočarano, gdje ljudi još uvijek nisu sahranili svoje mrtve, gdje ne funkcionišu pravne institucije, gdje još uvijek vladaju drevni zakoni krvne osvete (lex talionis), koje je opisao Homer u grčkim antičkim tragedijama, gdje Ujedinjene nacije (UN) i druge međunarodne institucije pokušavaju, uz skromna sredstva, rekonstruisati red i mir, gdje se vođe lokalnih kriminalnih grupa samoproglašavaju herojima naroda-žrtve i u nastojanju osvojiti vlast koriste nasilje da bi se oslobodili konkurencije?

U proljeće i ljeto 1999. godine, Vojska i srpska policija pokrenuli su akciju totalnog etničkog čišćenja albanskog stanovništva s Kosova. Srpske borbene jedinice su išle od sela do sela, od grada do grada i ubijale i palile sve pred sobom. Iz kuća su bježali albanski građani, seljaci, trgovci, profesori, ljekari, majke, očevi, starci u invalidskim kolicima, djeca u naručju roditelja… Taj progon stotina hiljada kosovskih Albanaca je bio kulminacija decenijskih sukoba i etničke napetosti, koji su imali korijene u davnoj prošlosti. Međutim, ta davna prošlost je bila ništa drugo do samo patetični alibi za počinjene zločine. Mnogi Srbi, ali sigurno ne svi, smatraju Kosovo „svetom zemljom“, jer se tu nalaze srpski srednjevjekovni manastiri i zato što je tu u 14. vijeku imao prijestolnicu jedan srpski vladar.


Oslobodilačka vojska Kosova (OVK) i zločini

Međutim, terorističke akcije srpske Vojske i policije izazvale su efekat suprotan onom koji su očekivali – povećavao se broj pripadnika Oslobodilačke vojske Kosova (OVK), kojoj se masovno pridružuju mladi kosovski Albanci. Komandanti ove vojne formacije reorganizuju jedinice i vrše kontranapade. U Tužilaštvo pristižu informacije o umiješanosti nekih kosovskih vođa u ratne zločine protiv Srba, Roma, Muslimana i drugog nealbanskog stanovništva, koje OVK optužuje za izdaju. Dolaze nam podaci da su lideri OVK u toku 1998. i 1999. godine zarobili na stotine Srba i Roma, kosovskih Albanaca i pripadnika drugih etničkih grupa. Neki od zarobljenika su držani u logorima-štalama, neki su mučeni i ubijeni, a jedan dio je jednostavno nestao. Tužilaštvo je došlo do informacija da su pripadnici OVK koristili silu i zastrašivanje da bi natjerali Rome i Srbe da napuste svoje kuće i sela, a oni koji su ostali su ubijeni. Takođe smo dobili podatke da je OVK koristila zarobljenike kao ljudski štit. Stizale su i vijesti o masovnim ubistvima na obali jednog jezera, o transportu zatvorenika i tijela ubijenih u susjednu Albaniju.

Nakon mog dolaska u Prištinu u novembru 1999. godine, Nataša Kandić je predala Tužilaštvu izvještaj u kojem su identifikovane 593 nestale osobe. Ti Srbi, Romi, Crnogorci i Muslimani su nakon 12. juna 1999. godine, kada su na Kosovu razmještene snage KFOR-a, jednostavno nestali. Načini na koje su ovi ljudi nestajali bili su čudni. Ukazivali su na to da se nije radilo o uobičajenim odmazdama koje se dešavaju nakon sukoba. Najveći dio nestalih poticao je iz oblasti gdje nisu zabilježene velike borbe. U vrijeme NATO bombardovanja je nestao i veliki broj vojnika Jugoslovenske vojske, ali i 1.500 kosovskih Albanaca koje je preuzela OVK. Još 300 kosovskih Albanaca je nestalo u drugoj polovini 1999. i tokom 2000. godine.

Za vrijeme moje prve posjete Beogradu u januaru 2001. godine, srela sam se sa porodicama ljudi nestalih na Kosovu. Predsjednik udruženja koje je te porodice okupljalo, Ranko Đinović, obavijestio me je o situaciji. Imao je i informacije o kriminalnim radnjama pripadnika OVK. Ti podaci su uključivali i svjedočanstva o otmicama ljudi, žena i djece, od kojih je dvije trećine kidnapovano nakon dolaska KFOR-a na Kosovo. Đinović je optužio vodstvo OVK – političkog vođu ove vojne formacije Hašima Tačija i njenog komandanta Agima Čekua – da je odgovorno za ove otmice. Đinović mi je predočio spisak od 200 osoba umiješanih u otmice, koji je sačinilo njegovo udruženje, uz tvrdnju da su sve te osobe članovi OVK. Zamolio me je da te slučajeve ispitamo. Odgovorila sam mu da na tome već radimo i zamolila ga da interveniše kod jugoslovenskih vlasti da podrže proširenje mandata Suda kako bi mogao da ispita navode o tim zločinima. Najveći broj članova porodica otetih je u to vrijeme još uvijek vjerovao da su njihovi bližnji još uvijek živi, iako nikakav zahtjev za razmjenom ili otkupninom nije dolazio.


Slučaj otetih i prodaja njihovih organa

Nakon toga, predstavnici i istražitelji UNMIK-a su Tužilaštvu proslijedili informacije koje su dobili od pouzdanih novinara, koji su tvrdili da su kosovski Albanci u proljeće i ljeto 1999. godine kamionima transportovali otete osobe u sjevernu Albaniju. Te osobe su prvo bile zatvorene u barakama u okolini gradova Kukes i Tropoje. Prema izjavama novinara, dio zarobljenika – mlađih i fizički jačih – nije bio maltretiran. Ti ljudi su bili dobro hranjeni, ljekari su ih redovno pregledali, da bi nakon toga bili prebačeni u Burrell i okolinu, između ostalog i u jednu baraku koja se nalazila iza jedne „žute kuće“. Novinari su tvrdili da je u jednoj od soba te „žute kuće“ bila operaciona sala, gdje su hirurzi zatvorenicima oduzimali organe. Ti organi su, zatim, po svjedočenju novinara, slani, preko aerodroma Rinas kod Tirane, u hirurške sale po inostranstvu, gdje su bili transplantirani pacijentima koji su za te organe platili. Jedan od ljudi koji su nam te informacije dali je lično učestvovao u jednom od transporta organa na aerodrom Rinas. Nekim žrtvama je oduziman samo jedan bubreg. Nakon operacije su držane u baraci, do momenta kada bi im bili oduzeti i drugi vitalni organi. Tako da su neki od tih ljudi unaprijed znali šta ih čeka i – prema svjedočenju – molili čuvare da ih ubiju odmah. Među zatvorenicima su bile i žene, otete na Kosovu, u Albaniji, Rusiji i drugim okolnim zemljama. Neki svjedoci su tvrdili da su lično učestvovali u ukopavanju tijela ubijenih u dvorištu „žute kuće“ ili na obližnjem groblju. Prema tvrdnji svjedoka, te operacije uzimanja organa su se vršile uz znanje i saradnju viših oficira OVK. Istražitelji Suda su utvrdili da su informacije, dobivene od novinara, koherentne i da potvrđuju ono sto je Sud direktno utvrdio. „Materijal Suda doduše ne sadrži konkretne podatke vezane za Albaniju, ali izjave svjedoka i drugi materijal koji posjedujemo potvrđuje i dopunjava navedene podatke“ stoji u jednom izvještaju vezanom za ovaj slučaj. Svi oni koje su svjedoci naveli kao osobe držane kampovima u Albaniji u toku ljeta 1999. godine, bili su vođeni kao nestale osobe i nikada nisu pronađeni. Preporuke su bile jasne: „Imajući u vidu ekstremno tešku prirodu ovih slučajeva, činjenicu da nijedno tijelo tih žrtava OVK nije pronađeno na Kosovu i imajući u vidu da su ti zločini počinjeni od strane jedinica kojima je komandovao srednji i visoki kadar OVK, ovaj slučaj mora biti istražen temeljno i precizno od strane profesionalaca i stručnjaka“.

Istraživanje zločina OVK je bilo mnogo komplikovanije nego istraživanja koja smo vodili u ostatku bivše Jugoslavije. U junu 1999. godine Kosovo nije imalo vlastitu policiju, a NATO i UNMIK su nerado pristajali da obavljaju tu funkciju. Kosovski zvaničnici nisu imali dovoljnu moć na Kosovu da bi stručnjacima Suda mogli da pomognu da dođu do dokaza i svjedoka. Jako mali broj Albanaca na Kosovu je bio spreman da svjedoči ili da dá informacije o zločinima počinjenim od strane OVK, a i taj mali broj je morao da bude zaštićen, što je u nekim slučajevima značilo prebacivanje cijelih porodica u treće zemlje. Kosovski Albanci su ekstremno zatvoreno društvo, u čijim klanovima još uvijek postoji krvna osveta, tako da su se oni koji bi htjeli da svjedoče bojali odmazde. Svjedoci srpske nacionalnosti su pobjegli ili u Srbiju ili u Crnu Goru. Ali Milošević i srpske nacionalističke vođe, da bi zaštitili sebe i pripadnike srpske Vojske i policije od eventualnih optužbi, nisu dozvolili istražiteljima Suda da razgovaraju sa srpskim žrtvama o zločinima OVK. Sigurna sam i da su se neki članovi UNMIK-a i KFOR-a plašili za vlastiti život i živote svojih kolega. Vjerujem i da su se i neke sudije Haškog tribunala plašile osvete Albanaca. Nekažnjavanje tih zločina je posljedica oklijevanja i straha da se primjeni zakon.

U oktobru 2000. godine sam se ponovo susrela sa šefom UNMIK-a Bernardom Kouchnerom, koji me je informisao da su UNMIK i KFOR uznemireni zbog spekulacija lokalne štampe da je Sud podigao tajne optužnice protiv Hašima Tačija, Agima Čekua i još nekih vođa OVK. UNMIK i KFOR su smatrali da su Tači i Čeku velika prijetnja sigurnosti članova međunarodne misije, odnosno da su opasnost za mirovnu inicijativu u cjelini. Teoretski, Tači i Čeku su bili u stanju da podstaknu nemire u Makedoniji i na jugu Srbije, kao i u drugim dijelovima regiona gdje postoji albanska manjina.

U toku 2002. godine, već je bilo jasno da istraživanje Suda o nasilju na Kosovu nailazi na opstrukcije i probleme slične onima sa kojima se suočavao UNMIK u naporima da procesuira stotine pripadnika OVK nižeg ranga optuženih za ratne zločine. Prilikom moje posjete Vašingtonu 18. marta 2002. godine podsjećam američku administraciju da je Kancelarija tužioca podnijela jedan broj zahtjeva za pomoć od kritične važnosti u utvrđivanju odgovornosti OVK za ratne zločine i da, uprkos našim nastojanjima, još ništa nismo dobili:

„Ako želimo da proces utvrđivanja pravde dobije podršku u Srbiji, moramo otkriti i procesuirati i zločine OVK. Nepravda je sjeme budućih ratova“, rekla sam.

Amerika je, kroz vojnu kampanju NATO-a, pružila odlučujuću vojnu podršku OVK. Plašila sam se da Vašington, uprkos verbalnoj podršci Sudu, neće biti saglasan sa optužbama protiv lidera OVK, jer bi to moglo zakomplikovati napore međunarodne zajednice da uspostavi nove institucije vlasti na Kosovu, kao i da odgodi datum premještanja američkih trupa sa Kosova u Afganistan ili na druge frontove gdje su se borili sa Al-Kaidom.

Prevela sa talijanskog i priredila Azra Nuhefendić.

XS
SM
MD
LG