Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Lov: Ja i ratni zločinci – Dvanaesti dio


Tihomir Blaškić i slučaj Ahmići

Arhiv Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i milicije bosanskih Hrvata, koje je Tuđmanov režim tako dugo sakrivao, prebačen je u Hag, ali, nažalost, previše kasno da bi ga Sudsko vijeće moglo uzeti u obzir pri pripremanju optužbe protiv komandanta Vojske bosanskih Hrvata Tihomira Blaškića. Prošle su godine prije nego što smo shvatili u kojoj mjeri je Tuđmanova kampanja opstruiranja rada Suda uticala na proces Tihomiru Blaškiću. Taj proces ocjenjujem za najslabiju tačku u svojoj karijeri glavnog tužioca. Međutim, prije toga smo postigli pobjedu, zbog koje smo bili euforični.

Proces s Blaškićem je trajao dvoje godine. Saslušano je 150 svjedoka i ispitano više od 1300 dokaznih činjenica. U martu 2000. godine Sudsko vijeće je utvrdilo da je policija bosanskih Hrvata, kojoj je komandovao Tihomir Blaskić, napala muslimansko selo Amići (mjesto od male ili nikakve vojne važnosti) dok su njegovi stanovnici spavali ili su bili zauzeti jutarnjom molitvom. Sudije su utvrdile da stanovnici Amića nisu preduzeli nikakve mjere samoodbrane. Pokušali su da pobjegnu ili su se sakrili u kućama i podrumima. Grupe od po pet ili deset pripadnika HVO-a su išle od kuće do kuće i – uz psovke – na licu mjesta ubijali sve mladiće i muškarce koji su teoretski mogli biti regrutovani. Zatim su zapalili selo, gađajući ga granatama i zapaljivim projektilima.

Britanci, pripadnici UNPROFOR-a, koji su istraživali zločin u Ahmićima, našli su ostatke destina ubijenih Muslimana, od kojih su jedna trećina bili djeca i žene. U jednoj kući su našli dva tijela, napola spaljena. Jedno je bilo tijelo odraslog čovjeka, drugo tijelo dječaka koji je – kako je opisao oficir Bob Stewart – imao zgrčene i ispred sebe sklopljene ruke kao da se molio. U jednom podrumu su našli masu ljudskih, napola izgorjelih tijela. Na podu su ležala i dva mala tjelašca, s izvrnutim glavama i napola izgorjelim očima.

Sudsko vijeće je zaključilo da je napad na Ahmiće bio planiran od strane vođa bosanskih Hrvata. U njemu je učestvovala i paravojna grupacija „Džokeri“, kao i regularne jedinice bosanskih Hrvata, između ostalih i brigada „Vitez“. Dan prije napada, Blaškić je izdao tri pismena naređenja iz kojih se vidi namjera da se akcija prikaže kao samoodbrana, a ustvari se radilo o čistom napadu. Blaškić je u najmanju ruku morao znati da postoji rizik da će se zločini počiniti i taj rizik je prihvatio. Sud je proglasio Blaškića krivim za naredbu zločina protiv čovječnosti i ne preduzimanje odgovarajućih mjera da spriječi zločine i da kazni krivce.

Bila sam zadovoljna presudom. Kazna od 45 godina zatvora, na koliko ga je Sud osudio, odgovarala je počinjenom zločinu. Nakon izricanja presude, u hodniku Suda sam srela zamjenika tužioca Marka Harmona i čestitala mu. Rekao mi je da sa čestitkama sačekam dok Apelaciono vijeće ne izrekne svoju odluku.

Slučaj Blaškić se nastavio i 2003. godine, dakle nakon što ga je Sudsko vijeće osudilo na 45 godina zatvora. Blaškićeva odbrana je Apelacionom vijeću predstavila stotine stranica novih dokaza, nakon čega je Apelaciono vijeće sazvalo sjednicu na kojoj se trebalo odučiti o obnovi procesa. Tužilac Norman Farrell je bio protiv. Smatrao je da Apelaciono vijeće može samo da procijeni novi dokazni materijal i da odbrana ne može da uživa nikakve povlastice, jer je prethodna hrvatska Vlada sakrivala dokazni materijal.

U to vrijeme smo već raspolagali velikim dijelom tajnog arhiva HVO-a. U jednom izvještaju policije bosanskih Hrvata je stajalo da je 1993. godine bila pod kontrolom Tihomira Blaškića, uključujući 16. april te godine kada je napala selo Ahmići. Taj dokumenat je bio nepobitan dokaz. Blaškićevi advokati su, međutim, tvrdili da u to vrijeme HVO nije bio pod njegovom komandom. Odbrana je priložila i jedan, u najmanju ruku neobičan dokumenat. Radilo se o dvadesetak stranica materijala koji je pripremilo Ministarstvo unutrašnjih poslova Hrvatske nakon što je Sudsko vijeće Blaškića osudilo. U tom materijalu se tvrdilo – bez ikakvih dokaza koji bi to poduprli –da je dan prije napada na Ahmiće održan sastanak političkih vođa bosanskih Hrvata, koji su organizovali napad na Ahmiće, međutim da na tom sastanku nije bio prisutan Blaskić.

Nekoliko sedmica kasnije, 29. Jula, Apelaciono vijeće je poništilo presudu protiv Blaškića i utvrdilo da on nije komandovao HVO-om u momentu kada su napali selo Ahmiće. Glasovima četiri prema jedan, Apelaciono vijeće je odlučilo da nije dokazana Blaškićeva krivica niti u jednom slučaju, izuzev optužbe za maltretiranje zarobljenika. Sudije su utvrdile da pripadnici milicije bosanskih Hrvata, koji su počinili zločin u Ahmićima, nisu bili pod direktnom komandom Tihomira Blaškića, te da naređenja, koja je Blaškić izdao napismeno, predviđaju „odbrambenu“ akciju. Apelaciono vijeće je čak utvrdilo da je Blaškić pokušao da prijavi i ispita počinjene zločine. Još veći šok za nas je bila činjenica da je Apelaciono vijeće prihvatilo kao dokazni materijal 20 stranica „izvještaja“ koji je pripremilo hrvatsko Ministarstvo unutrašnjih poslova, a koji se ne bazira ni na kakvom pouzdanom izvoru ili činjenici.

Noć kada su pustili Blaškića, u Zagrebu i Vitezu su proslavili. Ivo Sanader, koji je ocijenio da bi iz toga mogao izvući političku korist, lično ga je dočekao. Odluka Apelacionog vijeća je bila skandalozna. Apelacioni postupak se praktično pretvorio u novi sudski proces, u kojem sudije nisu ocijenile pouzdanost i tačnost dokaza, niti su ikada vidjele i čule brojne svjedoke koji su se pojavili na procesu.

Nekoliko sedmica kasnije, nakon oslobađajuće odluke Apelacionog vijeća, analitičari Tužilaštva su otkrili kopiju dokumenta iz kojeg je bilo jasno da je jutro prije napada na Ahmiće održan sastanak vođa bosanskih Hrvata. Na tom sastanku je izdato usmeno naređenje da se Hrvati iz okolnih sela pripreme za napad na Ahmiće. Jedan od učesnika tog sastanka, direktor fabrike, posvjedočio je da je sam Tihomir Blaškić izdao usmeno naređenje za napad. Po svjedočenju direktora fabrike, politički lideri bosanskih Hrvata su ocijenili da je usmeno naređenje neprihvatljivo i pokušali su da Blaškića ubijede da ga izda napismeno. Međutim, nisu uspjeli, te su pokušali da odgode napad zabrinuti zbog eventualnih „katastrofalnih posljedica“. Svjedok je takođe otkrio da su lokalne vlasti bile zabrinute zbog tog naređenja, o kojem su obavijestile Darija Kordića i generala Slobodana Praljka, u namjeri da ponište Blaškićevu naredbu. Koridic i Praljak su odlučili da ne intervenišu.

Analitičari Suda su 2005. godine, u Zagrebu, otkrili još jedan dokumenat od 40 stranica, koji je ustvari bio integralna verzija izvještaja Ministarstva unutrašnjih poslova Hrvatske o napadu na selo Amići, a čiji je jedan dio (20 stranica) ranije dostavljen Sudu kao dio Blaškićeve odbrane, na kojem je Apelaciono vijeće baziralo svoju oslobađajuću presudu. Integralni izvještaj je sadržio izvore informacija i podatke koji su u skraćenoj verziji izostavljeni.

Na osnovu tog dokumenta, Tužilaštvo je utvrdilo da je Tihomir Blaškić dejstvovao u saradnji i dogovoru sa političkim vođom bosanskohercegovačkih Hrvata Darijom Kordićem, koji je osuđen na 25 godina zatvora, i da su obojica bili uključeni u pripremanje napada na selo Ahmiće. Dok Kancelarija tužioca nastavlja da skuplja dokazni materijal o Blaškićevoj umiješanosti u masakr u Ahmićima, članovi Apelacionog vijeća i ja diskutujemo o mogućnosti podnošenja zahtjeva za reviziju odluke Apelacionog vijeća. Nove činjenice kojima smo raspolagali su bile jake. Bila sam spremna da idem naprijed, ali članovi Tužilaštva su me podsjetili da, prema pravilima, Sud ima na raspolaganju jednu godinu za podnošenje zahtjev za reviziju i da nam je to vrijeme potrebnije za analizu tajnog arhiva HVO-a.

Apelaciono vijeće je 26. novembra predstavilo svoju definitivnu odluku u slučaju Blaškić. Sudije su ocijenile da, navodno, Tužilaštvo nije dostavilo nikakvu novu činjenicu ili dokaz da je Tihomir Blaškić izdao usmeno naređenje o napadu na Ahmice. Sudije su, štaviše, tvrdile da integralni dokumenat hrvatskog Ministarstva unutrašnjih poslova, sa stanovišta sudskih normi ne sadrži nove činjenice.

Mislim da je slučaj Tihomira Blaškića potpuno jasno pokazao u kojoj mjeri su pritisci na Sud da zaključi svoj rad do 2010. godine, u osnovi politički, uticali na pravdu.

Na kraju, Tihomir Blaškić je osuđen na devet godina zatvora, ali ne zbog učešća u masakru u Ahmićima ili zločina počinjenih u drugim selima u srednjoj Bosni, već zbog mučenja i nehumanog tretmana muslimanskih zatvorenika koje je koristio kao ljudski štit. Tuđman, koji je tada bio mrtav već pet godina, uspio je da neutralizira rad Suda.


Jadranko Prlić, Ivica Rajić, sramotno male kazne

Godine 2005. se proces Ivici Rajiću bližio kraju. Rajić je priznao krivicu u četiri od ukupno deset tačaka optužbe. Sadržaj Rajićevog priznanja bi prestravio svakog normalnog čovjeka. Priznao je da je 23. oktobra 1993. godine vojni zapovjednik bosanskih Hrvata, Slobodan Praljak, naredio Rajiću i drugima da „riješe situaciju Varešu bez milosti prema bilo kome“. Rajić je otvoreno priznao da su u Stupnom Dolu vojnici HVO-a, pod njegovom komandom, istjerali Muslimane civile iz kuća, oteli im sve što je bilo vrijedno, muškarce i djecu poubijali, a žene prije ubijanja silovali. Radilo se o najmanje 37 muslimanske djece, staraca i žena i sedmorici muškaraca. Jedna žena i dvije starice, od kojih je jedna bila invalid, ubijene su u svojim kućama. Jedan muškarac je ubijen vatrenim oružjem pucnjima iz neposredne blizine. A jedan muškarac, devet žena i troje djece su ubijeni u pokušaju bijega. Tri mlade žene su se sakrile u podrum, međutim otkrivene su i ubijene. Sedam članova jedne porodice, među njima i troje djece u dobi od dvije do tri godine, zapaljeni su u kući. Jedan čovjek, teško povrijeđen, premješten je u kuću koja je zatim bila zapaljena. Jednu mladu ženu su zatvorili u sobu, a zatim je njena kuća zapaljena. Za komandovanje operacijom u kojoj je sve ovo počinjeno, Sudsko vijeće je osudilo Ivicu Rajića na 12 godina zatvora. Samo na 12 godina za 37 na takav način ubijenih ljudi, žena i djece. Tužilaštvo je za Rajića tražilo 15 godina zatvora. Smanjiti tu kaznu je bilo pogrešno.

Moguće je da sudije nisu bile dovoljno sigurne u sebe, zbog nedostatka presedana i zbog neiskustva u suđenju za ratne zločine. Moguće je da je sudijama, od kojih su mnogi bili naučnici i profesori, nedostajalo iskustvo. Međutim, ništa ne može opravdati tako niske kazne. Mislim da se radilo o slabosti i nedostatku hrabrosti da se „zlo pogleda u lice“. U uobičajenoj praksi za ubistvo majke i dvoje djece rutinska kazna je doživotni zatvor. A ovdje smo imali ljude koji su učestvovali u ubijanju destina, stotina pa čak i hiljada nevinih i prolazili sa desetak godina kazne.

U oktobru 2007. godine je osuđen Veselin Šljivančanin, komandant JNA, za podsticanje i učešće u deportaciji, torturi i ubijanje 200 ranjenika izvučenih iz bolnice u Vukovaru. Osuđen je na smiješnu kaznu od pet godina. Komandant trupa koje su streljale ranjenike iz vukovarske bolnice, Mile Mrkšić, kriv i za torturu i ubistva, „izvukao“ se sa samo 20 godina zatvora. To je sramota i Hrvati su bili u pravu kada su se bunili i bili frstrirani zbog tako niskih kazni.

Izgleda da su neke sudije smatrale žrtve manje vrijednim od zločinaca. Doživotni zatvor znači boravak u zatvoru do smrti, a ne da nakon pet ili deset godina osuđeni šetaju slobodni ili se vraćaju kući „iz zdravstvenih razloga“.

U aprilu 2006. godine Sud je otvorio proces protiv šest bosanskih Hrvata, optuženih za učešće, kao politički i vojni zapovjednici, u ratnim operacijama koje je započeo Tuđman u namjeri da rasparča Bosnu i Hercegovinu. Jednog od optuženih – Jadranka Prlića – sam upoznala ranije, pri obilježavanju petogodišnjice potpisivanja Dejtonskog sporazuma, gdje je on bio prisutan kao tadašnji ministar inostranih poslova BiH. Bio je to tvrdokoran, ali na izgled sofisticiran čovjek. Govorio je sa mnom na talijanskom i poklonio mi je svoju knjigu o ratu. Tada mu nisam otkrila da je jedan od osumnjičenih. Međutim, on je to sigurno znao, kao i da je svaka optužba protiv njega i ostalih vođa bosanskih Hrvata zapravo bila indirektna optužba preminulim Tuđmanu, Šušku, Bobetku i Bobanu. Dokumenti koje je Tuđman pokušavao da sakrije – tajni arhiv HVO-a i stenogramske bilješke sastanaka održavanih u njegovoj kancelariji – pružali su mnoštvo dokaza za proces protiv šestorce vođa bosanskih Hrvata. Suđenje je trajalo još mjesecima nakon mog odlaska sa mjesta glavnog tužioca. Vjerovala sam da će bar u ovom slučaju, za razliku od slučaja Blaškić, Ahmića, Stupnog Dola, Mostara i drugih mjesta u kojima su stradali nevini ljudi u vrijeme hrvatskog napada na Bosnu i Hercegovinu, koji je imao za cilj otimanje teritorije, pravda biti zadovoljena. Vjerovala sam da će dokazi, koji su jasno pokazivali karakter hrvatskog napada na BiH, jednom zasvagda opovrći ono što su Tuđman i njegovi štićenici ostavili u naslijeđe – negiranje i laži.

Prevela sa talijanskog i priredila Azra Nuhefendić.

XS
SM
MD
LG