Dostupni linkovi

Ovonedjeljno ukazanje dvojice reprezentativaca državne vlasti u Sarajevu u Americi završilo se kako je i moralo, pokazujući – na simboličan način – kako, eto, ima stvari u kojima su jednako učinkoviti razumijevanje američkih prijatelja u Kongresu i podrška predstavnika Burkine Faso u Savjetu bezbjednosti koji je tamo izrazio “zadovoljstvo mjerama za povratak izbjeglih (u BiH)” šta god on o tome mislio ili znao.

Dvojica najviših javnih činovnika u današnjoj Bosni i Hercegovini, predsjedavajući državnog predsjedništva Haris Silajdžić i predsjednik državne vlade Nikola Špirić, ovih su dana, jedan u Vašingtonu-drugi u Njujorku, vjerno demonstrirali zašto je njihova zemlja danas posljednja u čekaonici evropskih integracija: njihovi sagovornici u američkom Kongresu i Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija čuli su apele dvojice formalno najodgovornijih predstavnika bosanske države za pomoć u provođenju dvije potpuno različite – pa i međusobno nepomirljive – vizije bosanske budućnosti. Silajdžić je u razgovoru s “klubom prijatelja BiH” u Kongresu, koji broji 30 senatora i kongresmena, “pozvao kongresmene da se nastave zalagati za demokratsku Bosnu i Hercegovinu kako bi naša zemlja što prije bila u stanju ostvariti dodatne neophodne korake ka euroatlanskim integracijama” dok je Špirić u izlaganju pred Savjetom bezbjednosti Ujedinjenih nacija naglasio kako buduća ustavna reforma mora biti zasnovana na odredbama vašingtonskog i dejtonskog sporazuma koje se mogu poboljšavati “samo na osnovu unutrašnjeg konsezusa a ne na bilo kakvom nametanju spolja”. Jedan traži bitne izmjene Dejtonskog sporazuma (u čijem je postizanju sam imao vrlo zapaženu ulogu) a drugi da se ništa bitno ne mijenja; jedan bi što jaču a drugi što slabiju državu (iako je na čelu njene vlade); jedan zna da ništa ne može učiniti bez međunarodnog pritiska, drugi se protivi bilo kakvom nametanju spolja.


Sve to pred publikom koja, i kad bi zaista htjela da podrži to što Silajdžić i Špirić traže, nema baš nikakve moći nad napredovanjem BiH prema euroatlantskim integracijama za koje se obojica verbalno zalažu. “Klub prijatelja BiH” u američkom Kongresu, naime, sa svih 30 članova gotovo je zanemarljiva interesna grupa u odnosu na ukupno 535 članova Kongresa - 435 članova Predstavničkog doma i 100 senatora – a slične i znatno brojnije klubove prijatelja mogu okupiti i druge države, pokreti, udruženja za zaštitu okoline, borbu protiv side, prava homoseksualaca i promociju svakojakih drugih interesa. A kada bi, sa svim predanim lobiranjem patriotskih bošnjačkih prognanika u Americi, broj prijatelja jednog lijepog dana dostigao i većinu u Kongresu tek tada bi valjda postalo jasno da su praktični rezultati tog napora ravni nuli: naime, američka spoljna politika ne formira se u Kongresu nego u administraciji, a ona je zaključila kako je još koliko juče upravo Silajdžić spriječio usvajanje ustavnih promjena na kojima je Vašington radio i zato nakon dvije izgubljene godine ne može očekivati značajnije američko angažovanje.


To je nedavno neuvijeno poručila šefica američke diplomatije Kondoliza Rajs (Condoleezza Rice) kad je, odgovarajući na izjavu bosanske ambasadorke u Vašingtonu Bisere Turković datu novinaru “Vašington tajmsa” (The Washington Times) kako bi željela da Amerika posvećuje više pažnje njenoj zemlji, u razgovoru s redakcijom tog lista rekla: “… mi nastavljamo i međunarodnu pomoć i podršku Bosni. Ali, da znate, imala sam ovdje susret sa tri bosanska predsjednika prije nekih 18 mjeseci tako da ne znam o kakvoj se to pažnji radi. Srela sam se s njima i rekla sam da treba da reformišu ustav i ujedine predsjedništvo, oružane snage, policiju, jer svaka zemlja koja ima tri predsjednika je u nevolji (smijeh). I posvetila sam dosta vremena, dosta nastojanja u tome, mobilisala Evropljane da to podrže i oni su se vratili (u Bosnu i Hercegovinu) i nisu mogli to da urade … Ne radi se, dakle, o tome da se ne posvećuje pažnja Bosni nego – iskreno – o tome da Bosanci moraju preuzeti više odgovornosti da se pretvore u normalnu državu. Naši prethodnici (Klintonova administracija) dali su im šansu i ja to jako poštujem. Ali sada je potreban sljedeći korak – dalje od Dejtona – i da se napravi funkcionirajuća država. A to je nešto što ne može međunarodna zajednica učiniti za njih. To je nešto što moraju uraditi oni sami. Ali ja jesam uložila dosta vremena u to …”


Neformalni susreti s prijateljima BiH u Kongresu ne mogu zamijieniti ozbiljne međudržavne kontakte i odnose a samo onaj ko to neće da vidi nije još izvukao nikakav zaključak iz činjenice da u prethodne dvije posjete Vašingtonu Silajdžić nije pripušten ni blizu nijednom višem predstavniku američke administracije.


Slična je situacija i sa Savjetom bezbjednosti. Ujedinjene nacije su upravo u Bosni i Hercegovini doživjele jedno od najvećih poniženja, uključujući vezivanje zarobljenih pripadnika mirovnih snaga za električne stubove i strateške objekte po današnjoj Republici Srpskoj i – najgore od svega – bespomoćno posmatranje genocidnog zločina u “zaštićenoj zoni” Srebrenice, i očekivati da one nekako doprinesu napretku prilično je zaludan posao.


Tako se ovonedjeljno ukazanje dvojice reprezentativaca državne vlasti u Sarajevu u Americi završilo kako je i moralo, pokazujući – na simboličan način – kako, eto, ima stvari u kojima su jednako učinkoviti razumijevanje američkih prijatelja u Kongresu i podrška predstavnika Burkine Faso u Savjetu bezbjednosti koji je tamo izrazio “zadovoljstvo mjerama za povratak izbjeglih” šta god on o tome mislio ili znao.

Lobiranje po svijetu za bilo koju od suprotstavljenih opcija budućnosti BiH, bilo s bošnjačkim ili srpskim ili – manje nametljivim – hrvatskim predznakom, potpuno je uzaludan posao sve dok ne postoji državna strategija oko napredovanja prema navodno zajedničkom cilju: pridruživanju Evropi. Svijet je, čini se, početkom ove godine postigao saglasnost o tome da neće podržati projekte ni “ukidanja” ni “otcjepljenja” dejtonskih entiteta, u prevodu to znači: Bosna vam je zajednička kuća, nadrealistički kazano, “od sada pa nadalje i ubuduće” i samo je do vas kako ćete je urediti da bude komotna svima koji u njoj žive. Stranci tu neće nametati rješenja ali mogli bi da odigraju poticajnu ulogu ako pomognu u definisanju onog što se mora uraditi da bi zemlja sustigla odmakle susjede ne prilagođavajući, kao u slučaju policijske reforme, navodne “evropske principe” balkanskim inadžijama.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

XS
SM
MD
LG