Dostupni linkovi

Lov: Ja i ratni zločinci – Jedanaesti dio


Hrvatski „nož u leđa“ Sudu

Mnogi srpski političari, koje sam sretala tokom godina, otvoreno su napadali Sud. Stalno su ga negirali i otvoreno izazivali. Što su činjenice bile uvjerljivije, Srbi su sve više prelazili na direktan sukob, umjesto prikrivenih manevara i zabijanja noža u leđa. Na neki način sam osjećala poštovanje prema njihovoj izvrnutoj iskrenosti.

Na drugu stranu, hrvatske vlasti su ispoljavale odbojnost prema Sud na drugi način. Prvi predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman i njegovi štićenici u Hrvatskoj i dijelovima Bosne i Hercegovine, godinama su se trudili da pokažu spremnost na saradnju sa Sudom. Smiješili su se, rukovali sa mnom, obećavali sve i svašta, stvarali privid saradnje, a zatim pribjegavali besmislenim izmišljotinama i napadima s leđa.

Optužbe Suda protiv Hrvata odnosile se na zločine počinjene tokom dvije vojne akcije. Prva nije bila prikrivena. Izvedena je od strane Republike Hrvatske s ciljem povrata teritorija koje su pobunjeni Srbi i Jugoslovenska vojska okupirali 1991. godine. Drugu akciju je Republika Hrvatska izvela indirektno i tajno, preko Hrvatskog vijeća obrane (HVO), s ciljem otimanja teritorije od Bosne i Hercegovine i njenog pripajanja Hrvatskoj. Tuđman i drugi hrvatski političari su nastojali da finansijsku i vojnu pomoć HVO-u sačuvaju u tajnosti. Međutim, nisu uspjeli.

Nekoliko sedmica nakon Tuđmanove smrti, hrvatski birači su oduzeli vlast njegovoj nacionalističkoj partiji. Vladu je poveo Stipe Mesić, jedan od najglasnijih Tuđmanovih protivnika. Nekoliko sedmica nakon što je Mesić preuzeo vlast, hrvatski zvaničnici su nam otkrili da Vlada posjeduje ključne dokumente koji potvrđuju umiješanost Hrvatske u rat u BiH, kao i u vojne operacije protiv hrvatskih Srba. Taj materijal se po svojoj važnosti može uporediti sa tonskim trakama korištenim kao dokazni materijal u slučaju američkog predsjednika Nixona. Sastojao se od stenogramskih bilješki sa desetina sastanaka kojima je Tuđman predsjedavao u svojoj kancelariji od 1991. godine pa sve do svoje smrti. Hrvatska Vlada nam je otkrila cjelokupnu vojnu arhivu bosanskih Hrvata, koja je bila sakrivena u jednoj vojnoj bazi u Splitu. Taj arhiv su Tuđmanovi poslušnici tajno prebacili iz Bosne i Hercegovine da bi onemogućili Sud da do tih dokumenata dođe. Bio je to pravi „rudnik zlata“ koji Tužilaštvo tražilo godinama. Sadržavao je detaljne podatke o zločinima koje su pripadnici HVO-a počinili u Bosni i Hercegovini, uključujući zločin u Stupnom Dolu, etničko čišćenje u Mostaru, masakr u Ahmićima i na drugim područjima… Dokumenti pronađeni u tom arhivu su između ostalog potvrdili i djelovanje Tuđmanove tajne službe s ciljem onemogućavanja istraživačkog rada Suda.


Mesićeva pomoć

U aprilu 2000. godine sam došla u Zagreb na svoj prvi sastanak u predsjedničkoj palači sa Stipom Mesićem. Saopštila sam mu da nas je otkriće arhiva HVO-a oduševilo i da je sada, kada je utvrđeno postojanje tih dokumenata i način njihove zaštite, još preostalo pitanje kako ih učiniti dostupnim Sudu… Mesić me je prekinuo:


„Gospođo tužilac, moram Vas upozoriti da je Tuđman snimao sve što se u ovoj sobi govorilo. Moguće je da su aparati za prisluškivanje još uvijek ovdje. Neke smo pronašli, ali nisam siguran da smo otkrili sve. Dakle, treba biti oprezan kada se ovdje govori“, rekao je s osmijehom.

Njegov smisao za humor sam cijenila jednako kao i upozorenje koje mi je dao. Mesiću sam vjerovala, ali ne i ljudima koji su ga okruživali. Imala sam utisak da im ni on sam nije sasvim vjerovao. Govorio mi je o snimcima Tuđmanovih sastanaka i potvrdio da hrvatska tajna služba posjeduje arhiv HVO-a.

Nakon toga sam se srela sa Ivicom Račanom. Ponovio je zahtjev da toliko ne insistiramo na našim zahtjevima:

„Naša prva dva i po mjeseca na vlasti se čine kao cijela godina. Situacija je ekstremno teška i moramo tražiti radikalne odgovore. Vjerovatno ćemo na kraju izgubiti vlast, ali Hrvatskoj će biti bolje“.

Potvrdio je da će nam dati na raspolaganje arhiv HVO-a.

Prilikom susreta u četiri oka sa Račanom, obavijestila sam ga ćemo uskoro objaviti optužnicu protiv generala Janka Bobetka, čovjeka koji je za mnoge Hrvate bio heroj. Znali smo da je Bobetko bio star čovjek, međutim to u utvrđivanju nečije krivice nije igralo ulogu. Optužba protiv njega je uključivala teško kršenje običaja rata, zločine protiv čovječnosti, ubistva srpskih civila i zarobljenika koji su se bili predali, pljačke i rušenja... Bobetko je bio komandant Hrvatske vojske kada su njegove jedinice u septembru 1993. godine napali Srbe u Krajini. Tužba je tvrdila da je Bobetko znao da je Hrvatska vojska, pod njegovim zapovjedništvom, počinila zločine, međutim nije preduzeo nikakve mjere da to spriječi. Čim sam spomenula Bobetka, Račan se uhvatio za glavu i uzviknuo: „O, ne!“. Rekla sam mu da je njegova obaveza da stavi Bobetka pod prismotru i da osigura da ne pobjegne.

Nekoliko godina nakon „patriotskog rata“ Bobetko je napisao knjigu u kojoj je priznao svoju umiješanost u ratne zločine. Priznao je da je kao komandant Hrvatske vojske komandovao i HVO-u, što je Tuđmana, koji je svim snagama nastojao da sakrije povezanost Hrvatske vojske i HVO-a, tada jako razljutilo. Račan je potvrdio da je Bobetko priznao svoju odgovornost, ali je oklijevao da preduzme bilo kakvu akciju protiv starog generala:

„Ako u ovom slučaju budemo sa vama sarađivali, vlada će pasti. Želite li da ova vlada padne?“

„Kada bih morala da vodim računa o Vašoj političkoj situaciji, nikada ne bih završila svoj posao,“ odgovorila sam.

Račan mi je nakon toga rekao da više nikada neće pristati na privatni razgovor sa mnom.


Tuđmanova tajna služba

Preuzimanje arhiva HVO-a se pokazalo kao tehnički teško izvodljiv zadatak. Arhiv se nalazio u posjedu hrvatske tajne policije i neki stari članovi tajne službe, još uvijek vjerni Tuđmanu i njegovom sinu Miroslavu, protivili su se predaji dokumenata Sudu. Analitičari Suda su 2. maja kombijem transportovali dio arhiva iz Zagreba u Samobor, smjestili ga na sigurno – u zgradu hrvatske Vlade, i tajno počeli s proučavanjem dokumenata. Svako jutro su pripadnici tajne službe, odani novoj hrvatskoj Vladi, transportovali dio arhiva u Samobor. Sudski stručnjaci su bili upozoreni da ne napuštaju zgradu u Samoboru, pa čak ni da bi pojeli sendvič, jer bi agenti vjerni Tuđmanu mogli otkriti čitavu operaciju.

Međutim, ipak, 23. maja, tajna je otkrivena. Zagrebačke novine su objavile tekst o operaciji prenošenja dokumenata, zajedno sa slikom zgrade u Samoboru. Kratko nakon toga, policija je opkolila štab i komandu tajne policije u Zagrebu. Vlasti su se plašile da će neko od Tuđmanovih agenata pokušati da uništi dokumente.

Nakon toga je preuzimanje dokumenata stopirano. Hrvatska Vlada je odbila da preda dokumente o masakru u Ahmićima, koje su stručnjaci Suda pregledali prethodne sedmice.

Hitno sam se vratila u Zagreb. Račan i drugi iz Vlade su mi saopštili da se suočavaju sa ozbiljnim problemima koje im prave pripadnici tajne službe, kao i da namjeravaju da raspuste njen dio: „Otpustićemo oko dvjesto agenata“, rekao je Račan i dodao da će vlasti prebaciti arhiv HVO-a i svu dokumentaciju u Državni arhiv Hrvatske i da će dokumenti biti dostupni Sudu. Održao je riječ. Narednih godina, Tužilaštvo je ispitalo stotine hiljada dokumenata koji su sadržavali izuzetno važan dokazni materijal.


Vatikan neće da pomogne

Mjesec dana kasnije sam obavijestila Zagreb da će Sud podići tajnu optužnicu protiv generala Ante Gotovine, držeći ga odgovornim za zločine počinjene u vrijeme operacije „Oluja“. Optužnica se između ostalog odnosila na protjerivanje Srba iz Krajine, na progon zbog etničke i vjerske pripadnosti, deportaciju, prisilno iseljavanje, uništavanje sela i gradova, ubistva, nehumane postupke, okrutan tretman… Međutim, Gotovina je brzo nakon toga pobjegao. Moje povjerenje u hrvatske političare je bilo iznevjereno. Uskoro smo dobili informacije da Gotovina, pod lažnim imenom, vodi ugodan život.

U martu 2004. godine, nova hrvatska Vlada (desnog centra), sa Ivom Sanaderom na čelu, odigrala je ključnu ulogu u dobrovoljnoj predaji dvojice hrvatskih generala u penziji – Mladena Markača i Ivana Čermaka – optuženih za učešće u zločinima počinjenim tokom operacije „Oluja“. Na početku aprila je pomogla da u Hag dođu pripadnici političkog i vojnog vrha bosanskih Hrvata: Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak i Milivoje Petković. Isporučen je i Valentin Ćorić, koji je učestvovao u razmjeni zatvorenika i bio odgovoran za pribavljanje dokumenata muslimanima prisiljenim da se isele u treće zemlje. Prema optužnici, ovi ljudi i još četvorica koji su u međuvremenu umrli (predsjednik Franjo Tuđman, bivši hrvatski ministar odbrane Gojko Šušak, vođa bosanskih Hrvata Mate Boban i general Janko Bobetko) pripremali su i učestvovali u zločinačkom poduhvatu čiji je cilj bio da se zauvijek protjeraju muslimani i drugi nehrvati sa teritorije samoproglašene „Hrvatske Republike Herceg-Bosne“. Svakom ko je bio u prilici da pročita ovu optužbu je bilo jasno da bi Tuđman, Šušak, Bobetko i Boban, da su još živi, bili procesuirani pred Sudom.

Zahvalila sam se Sanaderu na saradnji i pitala ga da li je Hrvatska spremna da pretraži franjevačke samostane, koji je bilo na stotine i čiji smo spisak probali napraviti spisak. Sanaderov odgovor je bio pozitivan. Uz njegovu podršku i informacijama koje su nam stigle od jedne prijateljske tajne službe da se Gotovina sakriva u samostanu, odlazim u Rim na razgovor sa ministrom inostranih poslova Vatikana kardinalom Giovanni Lajolom. Htjela sam saznati šta Katolička crkva može učiniti da pomogne napore u hvatanju Gotovine. Pitala sam ljubazno da li Vatikan može da traži od Episkopske konferencije Hrvatske da spriječi svoje članove u pomaganju Gotovini. Monsignor Lajola mi je rekao da Vatikan nije država i da ne može učiniti ništa.


„Izvinite, to što mi govorite, za mene je novo. Zar ne govorimo uvijek o Vatikanu kao državi?“

Monsignor Lajolo mi je objasnio da papa nema uticaja na Hrvatsku katoličku crkvu. Odgovorila sam mu da sam mislila da su hrvatski katolici podređeni papi. Lajolo mi je tvrdio da nisu.

Tražila sam da me primi papa privatno, međutim monsinjor Lajola mi je rekao da papa prima samo ministre i predsjednike. Govorim mu da sam dan ranije pročitala da je papa Benedikt primio predsjednika jedne partije, koji nije ni ministar, ni predsjednik države. Kardinal Lajola me je pogledao u oči i rekao:


„Ako želite da vidite papu, otiđite u subotu na Trg svetoga Petra.“

Htio mi je reći da mogu, zajedno sa hiljadama papinih obožavalaca, otići na Trg svetog Petra, rukovati se s papom, poljubiti papski prsten i pri otme pitati da nam pomogne da uhvatimo Gotovinu.

„Ne, hvala,“ odgovorila sam. „Nisam ovdje kao hodočasnik, već kao tužilac. Čuli smo da se Gotovina skriva u katoličkim samostanima u Hrvatskoj. Znam takođe da Vatikan ima najbolju tajnu službu na svijetu. Dakle, vjerujem da bi za Vas bilo lako utvrditi da li se i u kojem samostanu Gotovina krije.“

Sanader mi je javio da su članovi hrvatske tajne službe lokalizirali Gotovinu. Dan-dva ranije, Gotovina je razgovarao, sa jednog od svojih dvadesetak mobilnih telefona, sa svojom ženom. Hrvatska policija je uspjela da otkrije da zvao sa Kanarskih ostrva. „Neće me nikada uhvatiti,“ hvalio se Gotovina svojoj ženi.

Saznali smo da je na nekoj jahti i bojali smo se da bi mogao opet pobjeći. Moja glasnogovornica Florence Hartmann je upravo tih dana čitala Gotovininu knjigu, u kojoj je opisivao mjesto na Kanarskim ostrvima gdje je, kako je napisao, imao poznanike. Obavijestili smo španjolsku policiju. Gotovinu su uhapsili 7. decembra, u jednom restoranu na Tenerifama.


Prevela sa talijanskog i priredila Azra Nuhefendić.

U Italiji je u prodaji knijga bivšeg glavnog tužioca Haškog tribunala Carle del Ponte "Lov: Ja i ratni zločinci". Ovo je prvo objavljeno izdanje ove knjige Carle del Ponte i prvo svjetsko izdanje u seriji "Bianca Feltrinelli" - izdavač je Ginagiacomo Feltrinelli, Editore Milano (Italija). Radio Slobodna Evropa ekskluzivno u nastavcima prenosi najzanimljivije dijelove iz knjige.
XS
SM
MD
LG