Dostupni linkovi

Izjave bilo kog političara kako ne voli državu u kojoj, htio – ne htio, živi; kako njen glavni grad ne smatra svojim glavnim gradom; i kako joj, ukratko, želi što skorije odumiranje jedino je razumno posmatrati u dimenzijama njihovog realnog domašaja. A one, gledano iz te perspektive, nemaju baš nikakve ni trenutne ni buduće posljedice.

Dvojica najeksponiranijih predstavnika današnje kakve-takve političke elite u Bosni i Hercegovini, Milorad Dodik i Haris Silajdžić, neodoljivo podsjećaju na jedan vic koji – kao što s narodnim dosjetkama često biva – bolje odslikava besmislenost ratovanja nego tone ozbiljnih studija. Riječ je o onoj priči o zasjedi bosanske vojske u kojoj, nakon dugog očekivanja da se pojave očekivani četnici, bosanski vojnik zabrinuto pita: “Što ih to nema, da im se nije šta desilo?”


Takav odnos, onog gotovo savršenog toplog neprijateljstva – u kojem se bez protivnika jednostavno ne može – vlada i između Silajdžića i Dodika: kao što su to godinama, od “prvih demokratskih izbora” 1990. pa do nedavno, činili njihovi prethodnici na čelu posestrimskih partnerskih SDA i SDS, ova dvojica svojim u osnovi nepomirljivim političkim projektima daju jedan drugome političke vitaminske injekcije i sam razlog za postojanje i opstajanje na vlasti. Kada bi kojim čudom Dodik i odlučio da ode na kakav odmor od zapaljive retorike i prestao da se razmeće izjavama o tome koliko ne voli Bosnu i Hercegovinu i predskazanjima njene disolucije; o Sarajevu kao Teheranu; i o tome kako ga ne priznaje za glavni grad države – ili kad bi Silajdžić na duže vrijeme produžio važenje svog navodnog obećanja stranim posrednicima kako neće govoriti o “genocidnoj tvorevini” i njenom ukidanju – onaj drugi bi kao junak iz ratnog vica morao da se zabrine: da se tom tako nasušno potrebnom protivniku nije šta desilo.


Obojica su svjesni te vitalne zavisnosti od onog drugog i zato ne dozvoljavaju da se u javnosti makar i nakratko razvije za njih krajnje opasni osjećaj primirja. Ako ste, kao poneki međunarodni naivčina na zadatku europeizacije Bosne i Hercegovine, na trenutak i pomislili kako će recimo sporazum o policijskoj reformi najzad označiti početak zatišja u tom uzajamno korisnom neprijateljstvu i onaj uveliko zakasnjeli početak posvećivanja sustizanju susjeda na putu u Uniju, do sada bi moralo da vam bude jasno: ništa od toga. Silajdžić i njegova partija u državnom su parlamentu podržali razvodnjenu verziju policijske reforme ali je on u prvoj iskrsloj prilici, u intervjuu sa CNN-ovom prvom zvijezdom Kristian Amanpur (Christiane Amanpour), ponovio da je tražiti od Bošnjaka da priznaju ime “policije Republike Srpske”, koja je odgovorna za genocid, “isto kao da ste od žrtava Aušvica tražili da priznaju Gestapo”.


Ako vam se povodom nekakvog sporazuma o posebnom statusu Srebrenice u predstojećim opštinskim izborima učinilo da je i to neki početak poštovanja za njene žrtve, dva suprotstavljena tabora su brže-bolje ugasili taj treptaj ljudskosti: jedni projektujući taj sporazum kao nekakvu “pobjedu” a drugi nadvikujući ih kako “nema govora o izdvajanju Srebrenice” (iz Republike Srpske).


Visoki predstavnik Miroslav Lajčak pokazao je da je na putu da razumije dinamiku tog harmoničnog neprijateljstva kad je upozorio protiv korištenja Srebrenice kao predizbornog oruđa za skupljanje jeftinih političkih poena, upozoravajući kako “prazna predizborna retorika, koja ne poštuje Ustav Bosne i Hercegovine i igra se s osjećanjima za jeftine političke dobiti, ne samo obeshrabruje povratak nego je i štetna i opasna za cijelu zemlju”. To upozorenje dobilo bi pravu težinu tek kad bi oni koji govore u ime Srebreničana, s moralnim autoritetom žrtve, odbacili “brigu i zaštitu” i onih koji poriču njihovo stradanje i onih koji ih evo već gotovo 13 godina “zastupaju i brane” tek zarad vlastitog političkog, a vrlo vjerovatno i materijalnog, profita: ko se još sjeća kad je ugledni gost iz arapskog svijeta javno spomenuo iznos donacija za Srebrenicu samo iz njegove zemlje koje premašuju sve što je do te prijestonice boli ikada stiglo.


Srebrenica – i uopšte žrtve ratnih progona – morale bi biti pošteđene te neljudske licitacije emocijama.


Ne treba, međutim, biti atomski fizičar pa tačno predvidjeti eskalaciju te retorike s približavanjem jesenjih opštinskih izbora: zašto mijenjati koncept koji tako savršeno funkcioniše. A izbor tema za raspaljivanje emocija praktično je neiscrpan: krst na Zlatištu i spomen-ploča na stratištu u Omarskoj; najtraženiji optuženici na slobodi i iritacija jednostranim nepotkrijepljenim optužnicama; da se i ne govori o obnovi sporenja o obimu i domašajima budućih ustavnih promjena neophodnih za sljedeći korak na evropskom putu.


Bosanski prijatelji gotovo svakodnevno me podsjećaju na taj naizgled neposustajući sukob na tamošnjoj javnoj sceni, neki od njih pitajući dokle se uopšte mora trpjeti verbalni teror sa, recimo, pričom o “teheranizaciji Sarajeva”. Odgovaram kako mi se čini da i javna reagovanja na Dodikovu “antisarajevsku retoriku” u znatnoj mjeri doprinose njenoj eskalaciji: njen cilj, naime, upravo i jeste da produbljuje jaz i izaziva konfrontacije i sve dok to funkcioniše biće je sve više. Pa šta je onda poželjni odgovor? Rekao bih – ništa. Izjave bilo kog političara kako ne voli državu u kojoj, htio – ne htio, živi; kako njen glavni grad ne smatra svojim glavnim gradom; i kako joj, ukratko, želi što skorije odumiranje jedino je razumno posmatrati u dimenzijama njihovog realnog domašaja. A one, gledano iz te perspektive, nemaju baš nikakve ni trenutne ni buduće posljedice: nijedan od evropskih ambasadora koji je bio izložen toj nimalo diplomatskoj tiradi visokog javnog službenika koji “ne priznaje” vlastiti glavni grad neće, naravno, zbog toga tražiti od svoje vlade da razmisli o izmještanju ambasade u Banjaluku, na Pale ili u Laktaše; i nijedan povodom neumjesnih poređenja s Teheranom – koliko god današnji bošnjački vlasnici Sarajeva zasađivali nove džamije i gdje im jeste i gdje im nije mjesto i koliko god dovodili u pitanje svoju evropsku orijentaciju nametanjem vjerske obuke čak i obdaništima – neće prestati da primjećuje koegzistenciju prevlađujućih “minjaka” i ne manje ravnopravne “halal-mode” na šetalištu od Baščaršije do Vječne vatre; i niko relevantan u svijetu neće prilagođavati odnos prema bosanskoj državi prema praznoj a uzajamno tako korisnoj retorici političkih prvaka njenih suprotstavljenih plemena.


Za početak, možda bi bilo vrijeme da se o njima najzad sudi po onome šta eventualno korisno rade umjesto po onom što beskorisno govore.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

XS
SM
MD
LG