Dostupni linkovi

Monitoring održivog povratka


Iz izbjegličkog kampa u Salakovcu, u kojij su smješteni uglavnom Romi

*Savez udruženja/udruga izbjeglih, raseljenih i povratnika Bosne i Hercegovine, dobio značajnu ulogu u realizaciji projekta „Monitoring održivog povratka“. Istovremeno, Savez radi na poboljšanju životnih uslova povratnika i svih onih koji još uvijek nisu riješili svoj status. *U naselju Stenjak, u opštini Teslić, kao i u drugim povratničkim mjestima, problemi održivog povratka.

Savez udruženja/udruga izbjeglica, raseljenih lica i povratnika u Bosni i Hercegovini, sa 93 lokalna udruženja je započeo realizaciju projekta „Monitoring održivog povratka“, koji, umjesto državnih institucija, financira švicarska vlada.


Zadatak rukovodstva Saveza je da radi na jačanju lokalnih zajednica koje će biti partner državnim organima u procesu povratka, jer zapravo savez i njegovi ogranci najbolje znaju kakva je stvarna situacija na terenu, ističu u Savezu. U naredne tri godine, Savez udruženja izbjeglih ima priliku i šansu da utiče na racionalno trošenje izdvojenih sredstava od strane institucija, međunarodnih organizacija, lokalnih vlasti u procesu održivog povratka. Takođe, u okviru ovog procesa monitoring treba da ukaže na kršenje ljudskih prava iz oblasti obrazovanja, zdravstva, socijalne zaštite te drugih. Govori predsjednica Saveza Mirhunisa Zukić:

„U okviru Strategije za završetak provođenja aneksa 7, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice je zatražilo od civilnog društva partnera koji bi radio na monitoringu održivog povratka. Naš Savez je aplicirao i bio izabran. Tako da ćemo u naredne tri godine, koliko će Strategija da se implementira, učestvovati u projektu monitoringa održivog povratka. Drugim riječima, zajedno sa ostalim institucijama ćemo pratiti sve segmente koje je Strategija zacrtala. Do sada je najveću odgovornost snosilo Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, međutim u ovu Strategiju su se uključili i Ministarstvo za civilne poslove, zatim Agencija za zapošljavanje, Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa, Vijeće ministara i entitetska ministarstva. U okviru Strategije će se monitorisati deset podgrupa: rekonstrukcija, povrat imovine, elektrifikacija, infrastruktura, zdravstvo, socijalna zaštita, obrazovanje, rad, zapošljavanje, sigurnost, deminiranje i naknada štete. Dakle, naša uloga, kao dijela civilnog društva i kao nevladina organizacija koja radi na povratku već 15 godina, dobiće veliki značaj. Cilj nam je da se stvori zajednička baza podataka. Naime, do sada je bazu podataka imalo samo Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice. Želimo da se stvori zajednička baza podataka, kojom će disponirati i sva ostala pomenuta ministarstva, kao i ambasade, donatori, međunarodne organizacije i druge nevladine organizacije u BiH. Savez će na tome raditi angažirajući deset monitora. Cilj nam je pomoći Državnoj komisiji da bude u stanju da pruži tačnu informaciju o tome koliko ljudi u BiH čeka na rekonstrukciju stambenih objekata, takozvanih kondominiuma kolektivnog stanovanja. Jer, do sada su se najčešće pravili objekti individualnog stanovanja, a kolektivno stanovanje je bilo po strani. Dakle, to nam je prvi zadatak. Drugo, želimo da na terenu ustanovimo ukupan i precizan broj ljudi koji žive u kolektivnim centrima. Već postoji evidentiran broj tih ljudi u bazi podataka Ministarstva za ljudska prava, koji je stvoren na osnovu podataka koje su dobili od entitetskih i kantonalnih ministarstava. Međutim, u praksi se pokazalo da je broj ljudi koji žive u kolektivnim centrima, a koji nisu evidentirani, daleko veći. Tako da bi mi, našim monitoringom, željeli da ustanovimo tačan broj tih ljudi.“

Međutim, istovremeno se Savez izbjeglica bori da poboljša životni standard ljudi čije interese zastupa, jer oni zaista spadaju u najugroženiju kategoriju:

Svakako. Paralelno s ovim projektom, mi smo pokrenuli stvaranje konkretnih modela borbe protiv siromaštva. Važne su tri stvari, koje su u toku i koje će država Bosna i Hercegovina morati, na osnovu preporuke Evropske unije, riješiti. Prva stvar je kreiranje Fonda za socijalni razvoj i nerazvijena područja. Zatim, kreiranje modela za ruralni razvoj i zapošljavanje. I treće, uvođenje tzv. instituta socijalne odnosno državne penzije, što je za nas veoma važno, s obzirom da znamo da ljudi starosne dobi iznad 60 godina, ne samo izbjeglice, nego i drugi, nisu u mogućnosti da dobiju radno mjesto.“

Zvornik

Hasan Grebić, iz Udruženja povratnika Zvornik, takođe podsjeća na težak položaj u kojem se nalaze prije svega povratnici, ali i svi oni koji još uvijek nisu riješili svoj status. Na pitanje mogu li se još odlučnije boriti za popravljanje uslova života, Grebić kaže:

„Oni bi se borili da mogu i da stanje nije takvo kakvo jeste, da nisu tu stvar preuzeli političari i oni se kao ,bore‘ za njih. Međutim, ta takozvana borba političara traje još od Dejtona, a ne možemo reći da su neki veliki koraci učinjeni.“

Zvornik je, ipak, jedan od boljih primjera povratka:

„Zvornik je specifičan. U Zvornik se vratilo oko 18.000 ljudi. Svako se počeo snalaziti kako zna i umije. Formirane su dvije povratničke zemljoradničke zadruge, koje imaju negdje oko 3.000 kooperanata. Imamo jednu jaču povratničku firmu ,Drina plast‘, koja zapošljava oko tridesetak radnika. Imamo oko stotinjak registrovanih samostalnih zanatskih radnji, samostalnih trgovinskih i ugostiteljskih objekata.“

Ovih dana je iranska humanitarna organizacija „Birds“ najavila novi krug pomoći, prije svega za razvoj poljoprivredne proizvodnje:

„Ja s tom organizacijom sarađujem već dvije godine. Prošle godine je za Zvornik donirala 10 plastenika i 50 košnica pčela. Moje Udruženje je opremila kancelarijskim namještajem i kompjuterima. Davali su nam i još uvijek daju traktore na uslugu. Prošle godine su nam dali oko 1.200 kilograma sjemenskog kukuruza. Ove godine su dali manje – 400 kilograma; vjerovatno zbog potreba na drugoj strani. Baš juče su završili montažu pet plastenika na području opštine Zvornik.“

RSE: U reviziji Strategije za završetak provođenja aneksa 7, udruženja izbjeglih raseljenih i povratnika su dobila malo značajniju ulogu nego što su do sada imali u cijelom procesu. Kako vi vidite njen značaj?

„Ne bih rekao da su dobili malo značajniju, već dosta značajniju ulogu. U Savezu je određeno 10 monitora koji će monitorisati kompletnu teritoriju BiH, raspodijeljeni po regijama. Obišli smo porušene stambene jedinice i obišli smo kolektivne smještaje po regijama. Nastavićemo dalje sa monitoringom i dostavljati izvještaje Savezu.“


Gojko Pantić iz Mostara, prvo govori o svojoj aktivnosti u procesu povratka:

„Sve što sam do sad uradio, uradio sam zahvaljujući nevladinoj organizaciji ,Neretva‘. Obnovio sam kuću i vratio se u Dračevice, 20 kilometara od Mostara. Tu sam rođen i tu sam proveo čitav vijek. Moja kuća je bila skoro potpuno srušena. Obnovljena je u decembru 2000. godine, a ja sam se vratio u januaru 2001. godine. Penzioner sam, nemam nekih posebnih problema, mislim da mi je tu najbolje. Dračevice imaju heterogeni sastav stanovništva. Ljudi su se vratili u kuće koje su obnovljene. Međutim, nažalost, obnovljen je vrlo mali broj kuća, jer fali donacija. Zaposlenje je strahovit problem kada se radi o povratnicima. I ono povratnika što radi, većinom radi na crno. Ustav je predvidio zapošljavanje povratnika, međutim to se u praksi ne dešava. Politika tu radi svoje. U tom pravcu se treba boriti, međutim rezultat ovisi od struktura vlasti.“

RSE: Ministarstvo za ljudska prava je usvojilo izmijenjenu Strategiju za primjenu aneksa 7. Da li od nje nešto očekujete i kakva je uloga nevladinih organizacija?

„Nevladine organizacije rade puno toga, međutim realizacija ide strašno sporo. Zbog čega bi oni koji su odgovorni trebali da snose odgovornost. Jer, zakon se donese, ali niko nije odgovoran za njegovu primjenu. U tom pravcu treba nešto raditi i predlagati. Ili doneseni zakon primjenjivati ili od njega odustati. Svi ljudi koji su prije rata bili zaposleni, izgubili su radna mjesta, koja je zaposjeo neko drugi. Međutim, privrede koja je nekada u Mostaru bila više nema, prema tome ne može biti ni onih 40.000 zaposlenih. Kad će se to početi rješavati, ne znam. Državni organi bi trebali da krenu s rješavanjem tog pitanja, u skladu sa donesenim zakonima.“

Povratnici u Stenjaku

Nakon informacije o aktivnostima u Savezu izbjeglih, raseljenih i povratnika BiH, reporteri s terena potvrđuju potrebu njihovog još većeg angažovanja. Arnes Grbešić je na terenu u Tesliću zabilježio:

Više od 1.000 povratnika živi u obnovljenim kućama u teslićkom prigradskom naselju Stenjak. Sekretar ove mjesne zajednice Enes Vukas:

Mi smo prije rata, po nekim zadnjim popisima, imali 1.560 stanovnika u 540 domaćinstava. Sada imamo oko 1.300 stanovnika u oko 450 domaćinstava.“

Najveći problem je nedostatak posla. Da bi preživjeli, povratnici u Stenjak snalaze se kako znaju i umiju, kaže Suad Kadrić:

Posla nema, ali ljudi nekako deveraju. Firme ne rade, privreda ne radi… Stenjak je pun mlađeg svijeta, ali niko ne radi ništa. Nešto ljudi pomalo petljaju, ali to je sve tanko. Dosta ljudi je otišlo da radi u Sloveniju.“

U Stenjaku, najredovnija primanja imaju penzioneri, ističe Smail Musić, koji se među prvima vratio u svoju kuću:

„Ako ti neko nešto ne pošalje, samo od penzije je jako teško živjeti.“

Enes Vukas:

„Penzioneri od penzije ne mogu živjeti, međutim imaju djecu ili nekoga iz familije u dijaspori ko im pomaže. Četrdeset do pedeset osoba u ovom trenutku radi na svojim prijašnjim ili sličnim radnim mjestima. Imamo četiri-pet jačih privatnika obrtnika koji zapošljavaju nekih desetak momaka iz Stenjaka. Nekih pet do sedam posto ljudi radi u zanatstvu i nekolicina u poljoprivredi. Znači, uglavnom je dijaspora ta koja šalje novac. Ljudi iz dijaspore, otkada su vratili kuće u posjed, češće dolaze – dva do tri puta godišnje. Još uvijek investiraju, doniraju, popravljaju… Možemo se pohvaliti jako dobrom dijasporom, kojoj je do ovog kraja stalo, koja želi da opet procvjeta, da opet bude onakav kakav je bio prije rata. A i nama u Savjetu je lakše raditi, jer imamo podršku.“

Dok većina povratnika ističe da je najredovnija pomoć ona koju šalje rodbina iz inostranstva, Ibrahim i Zehra Budžak spadaju među one koji sami moraju osigurati sredstva za život:

„Imamo tri krave i prodajemo mlijeko. Živimo od toga. Radio sam 20 godina u Destilaciji. Sad su mi 62 godine i niko me ne bi zaposlio.“

„Jedini izlaz je poljoprivreda, a nijedno od nas nije za poljoprivrede. Ja imam visok pritisak, ne smijem na sunce, ali moram, šta ću. Moram preživjeti. Nemam nikakve šanse da dobijem penziju. Dobijemo oko 200 maraka za mlijeko. Za junicu smo dobili 400 maraka od opštine. Za to smo uzeli malo sjemena da zasijemo žito i malo povrća. Gnojivo skupo, sjemena skupa… Kila hibrida žita je 11 maraka. Hranimo piliće, za sebe da imamo. Nemaš li svaki mjeseci platu ili penziju, nadrljao si.“

Opštinska vlast u Tesliću nije u potpunosti zaboravila povratnike u Stenjak, kaže Enes Vukas:

Svako subjektivno gleda. Iz većinskih srpskih zajednica smatraju da se bošnjački povratak stimuliše. Mi smatramo da dobijamo malo. Ali ne možemo reći da smo ovim mandatom opštinskih vlasti nezadovoljni. Može biti i gore.“

U Stenjaku je potrebno obnoviti još tridesetak kuća, čiji vlasnici nisu u stanju da svojim sredstvima osiguraju građevinski materijal. Povratnici očekuju da će konačno biti obnovljena osnovna škola, bez centralnog grijanja, sa poljskim toaletom, dotrajalim krovom i klupama starijim više od 50 godina.

XS
SM
MD
LG