Dostupni linkovi

Zoran Đinđić je tvrdio da namjerava da eliminiše ološ. Rekao je da on i crnogorski lider Milo Đukanović nastoje da ponovo uspostave kontrolu države nad vojskom i policijom i da smijene nepodobne ljude s komandnih mjesta...

Ko treba da hapsi bjegunce? Vojska – država u državi. Đukanović neće da svjedoči. Đinđić bijesan zbog Lukića.

U Beogradu, nakon odlaska generalnog sekretara Ujedinjenih nacija (UN) Kofi Anana, imam jedno slobodno veče i odlučujem da ga iskoristim za susret sa vođama organizacije koja je, više nego bilo koja druga struktura, onemogućavala naše napore – Jugoslovenske vojske.

Za stolom su sjedili načelnik Generalštaba, general Branko Krga, koga je Vojislav Koštunica imenovao za vršioca dužnosti, general Zlatoje Terzić, odgovoran za rad Vojne komisije zadužene za saradnju sa Haškim sudom, general u penziji Radomior Gojović, dugogodišnji vojni tužilac, i predsjednik Vojnog suda general Aco Tomić, koji je bio na čelu Odjeljenja Generalštaba za bezbijednost, osoba čije je mišljenje Koštunica uvažavao i Mladićev anđeo-čuvar.

Generali o balkanskim hajducima

Visoki vladini funkcioneri su nas obavijestili da Jugoslovenska vojska, koja Mladića zapravo štiti, treba da obavi njegovo hapšenje, a ne civilna vlast. Polazeći od toga, direktno sam se obratila generalu Krgi. Dala sam mu kopiju optužnice protiv Mladića i rekla mu da želim jasan odgovor na dva pitanja:

  • Šta je vojska uradila – ako je išta uradila – da otkrije gdje se Mladić nalazi?
  • Da li ima namjeru da otkrije gdje se Mladić krije i da li će ga uhapsiti?


Od generala Jugoslovenske vojske – ljudi koji imaju svoje korijene u komunističkoj tradiciji – rijetko kada se može dobiti direktan odgovor. General Krga je svoj odgovor započeo opširnom lekcijom o strukturi Savezne Republike Jugoslavije i o autoritetu vojske baziranom na „uredbama poziva“. (Pri tom sam odlično znala da je Jugoslovenska vojska, zajedno sa obavještajnom službom, već dugo funkcionisala kao država u državi). General Krga je tvrdio da vojska ne štiti niti jednog optuženika, pa ni Mladića.

General Terzić je dodao da su optuženi bivši vojnici sada u nadležnosti civilnih vlasti. Tvrdio je da je Vojska sarađivala sa Haškim sudom dajući dozvolu generalima u penziji, Nebojši Pavkoviću, Aleksandru Vasiljeviću i drugima, da govore sa istražiteljima Suda, uz kritiku Vasiljevića što je govorio prije nego što je dobio dozvolu.

Rekla sam mu: „Generale, ministar unutrašnjih poslova Dušan Mihajlović nam je rekao da policija ne može da uhapsi Mladića jer je pod zaštitom Vojske Jugoslavije… Pouzdani izvori potvrđuju da Mladić redovno posjećuje vojne objekte, da ima specijalnu propusnicu… Čak nam je i Pavković potvrdio da se Mladić liječio u Vojnoj bolnici i da je povremeno boravio u kući jednog generala u penziji“.

Krga i Tomić nisu odustajali od svojih izmišljotina. Pitala sam Krgu da li negira da je Mladić večerao u poznatom beogradskom restoranu „Milošev konak“ isto veče kada sam ja bila u posjeti Beogradu. Vojni tužilac Gojović je govorio o navodno stotinama godina staroj tradiciji balkanskih hajduka da se kriju u planinama i dodao da se Mladić, uz pomoć naroda, može da skriva jako dugo.

Na pitanje gospodina Patricka Lopez-Terresa da li Vojska i dalje isplaćuje penzije bjeguncima, i to iz vojnog penzionog fonda, Terzić i Gojković su odgovorili da takva informacija ne bi pomogla otkrivanju skloništa bjegunaca, jer se penzije isplaćuju preko štednih knjižica, sa kojih novac može podići svako ko ima za to punomoć. A da Mladić, kao ni Pandurević, koji je optužen u vezi sa Srebrenicom, nisu penzioneri Jugoslovenske vojske, već generali u penziji Vojske bosanskih Srba. Lopez-Terres im je pokazao kopije zvaničnog odgovora Vojske i Ministarstva inostranih poslova Haškom sudu, sa detaljima o isplaćivanju penzije Pandureviću.

Terzić je negirao da je Pandurević bio instruktor na Vojnoj akademiji. Htio je da vjerujemo kako je tamo samo studirao. Izgleda da generali nisu u stanju da razluče svijet fakata i dokazanih činjenica od imaginarnog svijeta u kojem žive.

Počeli su da se žale zbog visokih troškova koje imaju pri odgovaranju na zahtjeve Suda, kao što je fotokopiranje dokumenta i tako dalje. Žao mi je što taj razgovor nije bio snimljen, kako bi svi u Jugoslaviji mogli da čuju kako se visoke vojne starješine žale na cijene fotokopiranja.

Vodite Šešelja i ne vraćajte nam ga

Krajem februara 2003. godine sam posjetila državnu zajednicu Srbiju i Crnu Goru, koja je naslijedila Saveznu Republiku Jugoslaviju. Sa sobom sam donijela informaciju, koju sam dobila od američke tajne službe, da je general Krga – još uvijek vršilac dužnosti načelnika Generalštaba – priznao da Ratko Mladić živi u Srbiji, pod zaštitom bivših članova Generalštaba, da ima pristup u sve vojne objekte i da je predsjednik Koštunica o svemu odlično obaviješten.

Prvo posjećujem manju, nezadovoljnu, članicu nove unije država – Crnu Goru, s namjerom da ubijedim Milu Đukanovića da svjedoči protiv Miloševića, čovjeka koji ga je, na početku karijere, doveo na vlast. Đukanović mi se požalio kako Koštunica i Vojska onemogućavaju reforme u Crnoj Gori i blokiraju saradnju Crne Gore sa Sudom. Izrazio je bojazan da će posljedice nesaradnje Srbije sa Sudom snositi Crna Gora. Stavio mi je do znanja da državna zajednica neće dugo trajati jer, kako je rekao, „Crna Gora ne želi da bude talac Srbije“.

Odbio je da svjedoči protiv Miloševića. „Milošević mi nikada nije dozvolio da mu se previše približim,“ tvrdio je Đukanović. „Nikada mi nije do kraja vjerovao. Samo je nekoliko osoba iz Beograda uključio u svoje projekte.“ Smatrao je da bi njegovo svjedočenje prouzrokovalo probleme Crnoj Gori.

Crnogorske vlasti su negirale tvrdnje Dušana Mihajlovića da se haški bjegunci Karadžić i Mladić nalaze u Crnoj Gori. Lideri iz Podgorice su tvrdili da „neko“ pokušava da svali krivicu na Crnogorce i uvjeravali nas da su granični prelazi i mjesta gdje bi bjegunci mogli biti pod kontrolom policije i tajne službe. Žalili su se kako strane tajne službe, konkretno američka i francuska, s njima ne sarađuju.

Nekoliko dana prije našeg susreta 17. februara 2003. godine, Zoran Đinđić je igrao fudbal i povrijedio nogu. Došao mi je u susret pomažući se štakama. Noga mu je bila u gipsu.

Rekao je: „Što se tiče Šešelja, imam samo jedan zahtjev – vodite ga i ne vraćajte nam ga.“

Informisao me je kako gorštaci nastavljaju da pomažu Karadžiću, uz granicu između Crne Gore i Bosne i Hercegovine, da se priča da se Mladić krije negdje uz srpsko-bosansku granicu, prema Romaniji i da vlasti i dalje pokušavaju da ga ubijede da se dobrovoljno preda.

Tvrdio je da glasine o tome kako general Perišić ima kontakte sa Mladićem nisu tačne. Rekao mi je kako ga je „jedan prijatelj“ obavijestio da je Mladić okružen i da je vjerovatno talac onih koji ga kao štite, a u stvari bi ga ubili kada bi odlučio da se preda. „To su bolesni ljudi,“ tvrdio je Đinđić, „povezani sa kriminalcima i bliski sa nekim policijskim i vojnim oficirima“.

„Jedna prijateljska tajna služba nam je dala podatke o tome gdje se Mladić krije, sa snimcima iz vazduha, ali to nije urodilo plodom. Policija tvrdi da u posljednjih deset dana drži pod kontrolom Mladićevu ženu i sina, kao i njihov stan, ali sve bez uspjeha,“ rekao je Đinđić i požalio se da mu policija nikada nije dala precizne podatke o Mladiću.

Đinđićev tal sa Lukićem

Obavijestila sam ga da će među okrivljenima biti i Sreten Lukić, komandant policije koja je operirala na Kosovu, a koji je kasnije odigrao važnu ulogu u svrgavanju i hapšenju Miloševića. Đinđić je bio bijesan. Upozorio me je da te optužbe mogu prouzrokovati velike političke probleme i tražio da odgodimo objavljivanje optužnica. Ja sam to odbila.

„Kosovo je veliki problem za moju zemlju,“ rekao je Đinđić. „Iz dana u dan Kosovo polako ide prema nezavisnosti. A međunarodna zajednica pritišće Srbiju da takvo stanje, ne samo da to prihvati, već i da nastavi da se brine o Kosovu, da ta provincija i dalje zavisi od pomoći Srbije, da i dalje bude na budžetu Srbije. Niko u Srbiji nije spreman da otvoreno govori o takvom rješenju,“ rekao je premijer.

Bio je čvrst u svom stavu: „Vlada će reagovati na svaku optužbu baziranu na direktnoj komandnoj dogovornosti, odnosno na direktnim nalozima za izvršenje ratnih zločina. Međutim, neće prihvatiti optužbe protiv ljudi kao što je Lukić.“

Kada su im u oktobru 2000. godine pomogli u svrgavanju Miloševića, Đinđić i drugi opozicioni političari su napravili dogovor sa Lukićem i drugim oficirima vojske, policije i tajnih službi, koji su, podstaknuti vezama sa kriminalcima, koje su razvili tokom Miloševićevog režima i u doba rata u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, razvili podzemnu polu-ilegalnu mrežu.

Đinđić je tvrdio da namjerava da eliminiše ološ. Rekao je da on i crnogorski lider Đukanović nastoje da ponovo uspostave kontrolu države nad vojskom i policijom i da smijene nepodobne ljude s komandnih mjesta: „Vojska je glavna prepreka reformama. Prvo su štitili socijalizam i Titovu Jugoslaviju, a sada štite sami sebe od bilo kakve reforme i civilne kontrole. Reforma će pomoći da se nastavi saradnja sa Sudom,“ rekao je Đinđić.

Obavijestio me je da priprema napad na mrežu organizovanog kriminala i vojske i policije, kao i da je otpustio zamjenika šefa tajne službe jer nije pružio nikakve informacije o Mladiću.

Prevela sa talijanskog i priredila Azra Nuhefendić.

Naredni nastavak "Svjedoci: Ashdown, Plavšić, Lilić" objavljujemo u petak, 9. maja.

U Italiji je u prodaji knijga bivšeg glavnog tužioca Haškog tribunala Carle del Ponte "Lov: Ja i ratni zločinci". Ovo je prvo objavljeno izdanje ove knjige Carle del Ponte i prvo svjetsko izdanje u seriji "Bianca Feltrinelli" - izdavač je Ginagiacomo Feltrinelli, Editore Milano (Italija). Radio Slobodna Evropa ekskluzivno u nastavcima prenosi najzanimljivije dijelove iz knjige.
XS
SM
MD
LG