Dostupni linkovi

Ono što jeste neprihvatljivo u Dodikovoj prijekoj presudi jeste poziv na likvidaciju BHT: umjesto toga – potrebno je da izabrani “predstavnici sva tri naroda” najzad ispune odgovornost prema javnosti tako što će joj osigurati nezavistan, profesionalan i poslovno stabilan javni televizijski servis.

Posmatrajući ovih dana obnovljene napade na bosanskohercegovačku televiziju (BHT), koja izgleda ispunjava jedan zavnobihovski kriterij, onaj da nije ni bošnjačka-ni srpska-ni hrvatska, ali ne i drugi, da je i-i-i, prisjećam se davnašnje dosjetke majstora riječi Bernarda Šoa (George Bernard Shaw, 1856-1950) kako su Amerika i Engleska zemlje koje odvaja zajednički jezik. Ništa preciznije ne opisuje godinama aktuelizovanu pa potiskivanu inicijativu da se privede kraju podjela svega što je još preostalo zajedničko u zemlji Bosni tako što će, po uzoru na dvije škole pod jednim krovom i druge već čvrsto utemeljene institucije aparthejda, biti uvedena i “televizija na hrvatskom”, a milom ili silom ukinuta ona koja se naziva bosanskohercegovačkom. Najnovija ofanziva potekla je iz predvidivog štaba, od Milorada Dodika, koji je na televiziji susjedne Hrvatske već obznanio kako je njegova politička misija “jačanje Republike Srpske i slabljenje Bosne i Hercegovine”.


Podsjetimo: Dodik je, pozivajući se na nalaze revizije o poslovanju ukazao na “krađe i pronevjere” i “zloupotrebe” – optužbe koje zahtijevaju temeljnu provjeru i zavisno od potvrđenih nalaza smjene i zakonsku odgovornost počinilaca eventualnih zoupotreba – ali je u istom dahu pozvao i na likvidaciju BHT i upustio se u čitavu litaniju spočitanija o njenoj “propagandističkoj ulozi” i “neprofesionalnosti” miješajući tako i kruške i jabuke i babe i žabe.


Na žalost, i reagovanja na ovaj Dodikov najnoviji napad na BHT su predvidiva: komentator u srpskom entitetu iznosi “nezavisni stav” kojim podržava svog premijera (“čini se da strana koja tvrdi da BHRT nije opravadao svoje postojanje ima više aduta u rukavu”) dok bošnjački komentatori, prepoznajući u rušenju jedne od rijetkih još preostalih zajedničkih institucija kontinuitet obrušavanja bosanske državnosti, ustaju u odbranu BHT više brinući za “državu” nego za javnost i njeno pravo na informaciju bez etničkog predznaka.


Za početak bi, naravno, bilo dobro da se i u reagovanjima na ovu Dodikovu inicijativu iziđe iz unaprijed utvrđenih busija crno-bijelog odnosa prema stvarnosti, pa bi se vidjelo da u njoj ima i onoga što treba prihvatiti i onog što treba odbaciti.


Dodik je, naime, u pravu, kad poziva na transparentnost i odgovornost u finansijskom poslovanju ove javne institucije, uključujući i krivično gonjenje za eventualne nezakonitosti, iako on sam vjerovatno ne bi mogao biti baš uzor skromnosti u raspolaganju javnim fondovima. Pretjerivanja u opremanju zgrade njegove vlade ili onaj anegdotski odgovor na pitanje novinara povodom odlaska službenim avionom na utakmicu reprezentacije Srbije – “šta te briga, je li avion tvoj?” – u svakom bi kritičkijem miljeu potakla zastupnike istinski nezavisnog stava da makar u fusnoti postave i pitanje njegovog kredibiliteta za držanje lekcija o rasipnosti.


To nipošto ne znači da bi samo zato što dolazi od Dodika taj poziv na transparentnost i odgovornost trebalo odbaciti ili, još gore, potisnuti u stranu u svoj galami o “informativnom suverenitetu”.


Ono što jeste neprihvatljivo u Dodikovoj prijekoj presudi jeste poziv na likvidaciju BHT: umjesto toga – potrebno je da izabrani “predstavnici sva tri naroda” najzad ispune odgovornost prema javnosti tako što će joj osigurati nezavistan, profesionalan i poslovno stabilan javni televizijski servis; takav u kojem – kao ni u životu – neće biti zasebnih bošnjačkih, srpskih ili hrvatskih vijesti ali će se ravnopravno čuti riječ i promovisati vrijednosti sve tri “konstituivne” posebnosti; i koji će služiti javnosti a nipošto političkim nazovi-elitama. Taj će posao biti utoliko uspješnije obavljen ukoliko u tom javnom servisu bude manje važno šta o njemu misli građanin Dodik ili bilo koji drugi nacionalni A-reprezentativac.

Ovo najnovije političko granatiranje BHT podsjeća me na vrijeme udruženog juriša posestrimskih pobjedničkih stranaka na “prvim slobodnim izborima” 1990, SDA-SDS-HDZ, na etničku podjelu medija u Bosni i Hercegovini u proljeće 1991. Tada su Izetbegović, Karadžić i Kljuić dogovorili i podjelu uredničkih mjesta po rubrikama, direktor-Srbin; glavni urednik-Musliman; urednik politike-Hrvat … sve do urednika fotografije.


“Taj ‘referat’ je po stranačkom dogovoru bio pripao Srbima ali sam se sjetio da taj posao kod vas radi onaj simpatični (Salko) Hondo, pa smo se zamijenili i njima dali neki drugi referat,” rekao mi je tada, Izetbegovićev glavni predstavnik u akciji osvajanja medija Muhamed Čengić, pokazujući mi kopiju međustranačkog dogovora o podjeli uredničkih mjesta otkucanog na ćiriličnoj pisaćoj mašini Karadžićevog ministra Velibora Ostojića.


Rekao sam mu – a govorio sam tako i javno: na protestu pred zgradom Skupštine, u radio-televizijskim i novinskim intervjuima – kako je taj međustranački dogovor o podjeli uticaja u medijima najsigurniji put za potpuno gušenje ne samo nezavisne javne riječi nego i gušenje samih medija: kako bi se o dnevnom komentaru na naslovnoj strani “Oslobođenja” mogli dogovoriti urednici od kojih jedan dobija naloge od SDA, drugi od SDS-a, a treći od HDZ-a. Takvi mediji ne bi mogli funkcionisati ni cijelu nedjelju.


“Ne znam zašto se vi bunite, gospodine Kurspahiću, pa koga drugog bismo mi Muslimani postavili za glavnog urednika ako ne vas …” – pitao me Čengić iako je tada već njihov izabranik navraćao i zavirivao u moju uredničku kancelariju.


“Vidim da se ništa nismo razumjeli: vi ne samo da me ne možete smijeniti nego me ne možete ni postaviti, ja ne želim stranački mandat” – odgovorio sam.


U to vrijeme združenog otpora bosanskohercegovačkih novinara etničkoj podjeli medija, o kojoj su izvještavali i svjetski dopisnici i ambasade svjetskih sila u Beogradu, jednoga jutra u “Oslobođenju” smo objavili prazan prostor redakcijskog komentara na naslovnoj strani uz sitno ispisanu napomenu: Po narudžbi nove vlasti. Tada se ta bitka protegla sve do ustavnog suda.


Ustavni sud Jugoslavije naložio je obustavu postupka postavljenja urednika po međustranačkom dogovoru do odluke Ustavnog suda BiH. Tada sam – zastupajući u raspravi “Oslobođenje” – na pitanje sudije zašto mislimo da bi izbor urednika od strane demokratski biranog parlamenta ugrozio slobodu štampe, odgovorio: “Time se ta sloboda ne ugrožava, ona se poništava! Preko svojih urednika stranke na vlasti imaće medije kakvi odgovaraju tim strankama a ne građanima i demokratskoj javnosti”. Podsjetio sam kako je upravo na taj način, imenujući urednike i direktore medija po svojoj mjeri, i bivša jednopartijska vlast najefikasnije cenzuirsala medije i bez zvanične cenzure. Ustavni sud je na kraju novinarima dao za pravo. Sedamnaest godina kasnije cijela priča se, na žalost, vraća u kameno doba demokratije. Ili je, možda, ovdje mjesto i vrijeme da još jednom citiram Bernarda Šoa: demokratija je instrument koji nam osigurava da nemamo bolju vlast nego što zaslužujemo.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

XS
SM
MD
LG