Dostupni linkovi

Treći maj je Svjetski dan slobode medija. U izvještaju Freedom House za 2008., zemlje Zapadnog Balkana ocijenjene su kao države sa djelimičnom slobodom medija. Hrvatska je na 78. mestu, Crna Gora na 81., Srbija na 84., a BiH na 97. mjestu.

Bosanskohercegovačko društvo ne može se pohvaliti trenutnim stanjem kada je u pitanju sloboda izražavanja, javna kritika vlasti i pozivanje političara na odgovornost. Umjesto da se situacija popravlja po pitanju slobode medija od opštih izbora u BiH 2006. godine, situacija je sve gora, kaže tajnica Udruženja BH novinari, Borka Rudić:

"Ovaj period nas podsjeća na period iz 1992. godine, dakle iz godine kada su počeli ratni sukobi na području BiH i bivše Jugoslavije i kada su zaista bile suspendirane sve medijske slobode i prava novinara. U 2007. godini mi smo imali 28 slučajeva prijavljenih na liniji za pomoć novinarima. Od ovih 28 slučajeva imali smo 15 slučajeva fizičkih ili verbalnih napada na novinare i kršenja novinarskih prava."


Prema riječima Rudićeve, broj napada na novinare, pa i onih fizičke prirode, u 2008. godini se još više povećao:

"Do 20. aprila u BiH registrovali smo 15 slučajeva uskraćivanja informacija, fizičkih i verbalnih napada na novinare i kršenja radnih prava novinara."

Zamjenik ombudsmena Federacije BiH za medije, Mehmed Halilović, takođe ističe da se posljednjih godina situacija sa slobodom medija u Bosni i Hercegovini pogoršava:


"Naime, pojavljuju se sve više i politički pritisci, a i druge prijetnje novinarima i medijima. Treba se ozbiljno zamisliti. Čini mi se da se nalazimo u situaciji kada su medijske slobode značajno ugrožene."

Jedan od medijski najeksponiranijih slučajeva kršenja slobode štampe u prošloj i ovoj godini u BiH je bio slučaj novinara glavnog urednika i vlasnika magazina Patriot, Slobodana Vaskovića iz Banja Luke. Zbog kritika na račun aktuelne vlasti u Republici Srpskoj Vasković je nakon brojnih pritisaka morao zaustaviti rad magazina Patriot. O načinima na koji se danas ušutkavaju nepoželjni mediji Vasković kaže:

"Visoki funkcioneri vlasti su poslali svoje poslušnike od firme do firme i naložili da se prekine svaka moguća saradnja sa magazinom Patriot. U takvoj situaciji mi nismo mogli više da izlazimo. Mi danas imamo činjenično stanje koje je katastrofalno da medijima u RS upravljaju ljudi koji su bili ministri i savjetici Radovana Karadžića, portparoli Momičila Krajišnika, koji su svojevremeno kreirali sve ono što se dešavalo u BiH od 1992. godine do Dejtonskog sporazuma. Kako su radili tada tako rade i danas."

Osim prijetnji njemu i njegova porodica proživljavala je teške trenutke:

"Napali su mi sina u decembru prošle godine. Trojica su ga napala u noći 24. na 25. decembar. Ja sam nakon toga otišao s njim, a prije nego što sam otišao pozvao sam načelnika krim službe u MUP-u RS Gojka Vasića, da me ne bi optužili za manipulaciju, jer nema za što me ne optužuju zbog ovoga što ja kritikujem, ovo što oni rade svu ovu pljačku i kriminal, i on mi je rekao otiđi sa sinom u Centar javne bezbjednosti Banja Luka. Slijedom toga ja sam otiša tamo, ali oni uopšte nisu htjeli zaprimiti prijavu."

Ni nakon obustavljanja rada Patriota pritisak na mene i moj rad se nije smanjio, kaže Vasković, podsjećajući da je on utvrdio da mu policija nezakonito uzima listinge njegovog mobilnog telefona:

"Vade ih redovno, zbog čega sam ja i podnio optužni prijedlog Okružnom tužilaštvu Banja Luka i Specijalnom odjeljenju tužilaštva BiH za organizovani kriminal. Mada ne vjerujem da će Okružno tužilaštvo Banja Luka učniti bilo šta po ovom osnovu. Mogu se samo potruditi da to što prije zataškaju. A ne bi me začudilo da se okrenu i protiv mene, jer ovdje vlasti kontrolišu sve."

Zbog rada u emisiji "60 minuta" Federalne Televizije, premijer RS Milorad Dodik protiv Vaskovića i urednika ove emisije, Bakira Hadžiomerovića, podnio je čak pet tužbi tražeći odštetu za duševnu bol u ukupnoj vrijednosti od 400.000 konvertibilnih maraka.

"Prva glavna rasprava je 14. maja. Mi smo već predali najveći dio dokumentacije koju imamo, koji sam ja djelomično objavio u svojim prilozima, tako da se ja tog suđenja uopšte ne plašim. Ako ima „zere„ pravde u ovoj državi mi ćemo dobiti na sudu i to je sve što ja u ovom trenutku mogu da kažem. S obzirom na ukupno stanje jedino riješenje za mene i porodicu, ako se uskoro nešto ne promijeni, će biti da se odselimo odavde," zaključuje na kraju Vasković.

Novinari su ugrožena vrsta

Najviše zamerki u novom godišnjem izveštaju Fridom Hausa kada je u pitanju Srbija odnosi se na političko okruženje u kojem rade novinari i pitanje vlasništva i finansiranja medija.

Sloboda štampe se smatra kamenom temeljcem ljudskih prava i garancija drugih sloboda. Da je u Srbiji taj kamen više teret, nego temelj, govori i činjenica da još uvek nisu rešena ubistva novinara - Dade Vujasinović, Slavka Ćuruvije i Milana Pantića, kao i prošlogodišnji, još uvek nerasvetljeni, bombaški napad na novinara Vremena Dejana Anastasijevića, koji je uglavnom pisao o ratnim zločinima i organizovanom kriminalu:

"Pa mislim da su novinari u Srbiji ugrožena vrsta, da se smatraju potrošnom robu i sama činjenica da do sada niko u Srbiji nije kažnjen zbog napada na novinare, iako je bilo i ubistava, govori samo po sebi."

Mediji su slobodni upravo onoliko koliko je slobodno društvo, podseća Anastasijević i dodaje da su prvi na udaru novinari koji se bave istraživačkim novinarstvom.

Nakon oslobađanja novinara Željka Bodrožića iz Kikinde, pred Komitetom Ujedinjenih nacija za ljudska prava, u tri godine dugom procesu, država nije, iako je naloženo, Bodrožiću nadoknadila štetu koju je pretrpeo kršenjem prava iz člana 19. Pakta o političkim i građanskim pravima. Problem, međutim, leži u činjenici što odluke Komiteta za ljudska prava Ujedinjenih nacija nisu direktno obavezujuće, te prema tome nema direktne obaveze države da obešteti građanina i to je, kaže Bodrožić, poražavajuća činjenica kada se govori o slobodi štampe:

"To je poražavajuće za državu iako ima sada slučaj na koji može da se pozove i promeni svoje zakone i da uredi svoju regulativu kada su u pitanju odluke komiteta Ujedninjenih nacija. Ona to za tri godine, koliko taj moj slučaj traje, nije učinila i to je poražavajuće za jednu državu."

S druge strane, kaže Bodrožić, novinari u demokratskom društvu nisu zaštićeni samo zbog toga što su novinari; zaštita je uspostavljena zbog prirode posla i važnosti koju njihov rad ima za opstanak i funkcionisanje demokratskog poretka. Prema onome što se svakodnevno dešava u srpskom društvu temeljni principi novinarske profesije, pravovremenost, tačnost i objektivnost su na stalnom iskušenju.

Sloboda štampe u Srbiji ugrožena je i novom vlasničkom strukturom medija, koji su kupovani sumnjivim kapitalom, ali i sve većim i češćim partijskim pritiscima. Opšti je zaključak da kada novinarstvo zavisi od bilo čega, tada je teško pronaći stepen slobode.

Prijetnje su samo sofisticiranije


U Hrvatskoj, koja je rangirana najviše od svih zemalja regiona po slobodi medija, ipak ima dosta problema. Prijetnje novinarima također su česta pojava i u ovoj državi.


Medijska analitičarka Gordana Vilović smatra da je realno procijenjeno mjesto Hrvatske kada je u pitanju sloboda medija:

"Mislim da je realna ta procjena i da ipak jesmo nešto bolji od naših susjeda, ali ne trebamo biti pretjerano sretni, jer to i nije neko značajno mjesto u smislu pokazatelja kako su nam mediji jako slobodni. Čini mi se da je prepoznato da postoje vrlo jaki utjecaji onog svega što se događa u stvarnosti, da smo vrlo visoko korupcijski označeni, da vlasnici i vlasništvo preko oglašivača bitno smanjuju te slobode. Pošto smo mali, onda nemamo neke velike mogućnosti u medijskom vlasništvu. Po meni je to jedan od ograničavajućih faktora, jer je ta uvezanost odredila i to mjesto. Zato ne bih rekla da smo najbolji u regiji. To su nijanse."

Ocjena o slobodi medija u Hrvatskoj utjecalo je i na to da je u posljednje vrijeme novinar Željko Peratović imao okapanja sa tajnim službama, da je na kontraverznog izdavača Ivu Pukanića pokušan atentat, te da je našem osječkom dopisniku i uredniku Ferala, Dragi Hedlu, prijećeno smrću:

"Poštom na moju kućnu adresu stigla je koverta sa prijetećim pismom poslana iz Belog Manastira u kojem, pored mrtvačke glave koja dominira cijelim pismom, samo u nekoliko redova je napisano sljedeće – cinkar, tajni svjedok, pazi na se. Radi se očito o prijetnji koja mi je upućena s ciljem da me se ušutka zbog stvari o kojima sam ranije dosta pisao, a to su ratni zločini u Osijeku."

Gordana Vilović govori da, osim ovih grubih prijetnji, postoje i one koje su mekše, ali i češće:

"Prijetnje su puno tananije, puno su sofisticiranije. One jesu prepoznate i drugdje u svijetu, ali kod nas možda puno više vlasnici i oglašivači određuju kako će novinari pisati. Zato i ne trebate nekome pucati u noge da bi ste kazali - Ako ne budeš pisao tako, možeš ostati na cesti, bez mogućnosti plaćanja kredita za stan ili auto. To danas vidim kao dosta težak položaj jednog dijela novinara koji nisu etablirani komentatori ili ljudi u vrhu neke kuće, nego su, kako ih je jednom davno nazvao Danko Plenik, potrošna roba, i ako ne budu izvršavali te svoje obaveze, onda se može dogoditi da ostanu na cesti."

XS
SM
MD
LG