Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Istraživačko novinarstvo: Incident a ne pravilo


Ima li se smisla baviti istraživačkim novinarstvom ako u to uložen trud, novac, ponekad i ugrožena osobna sigurnost, proizvode male ili nikakve efekte?

U zapadnim demokracijama profesionalno, istraživačko novinarstvo smatra se i služi kao jak društveni korektiv. Ono doprinosi stvaranju kritičke javnosti, ali zauzvrat doprinosi jačanju odgovornosti koju prema toj istoj javnosti, htjeli to ili ne, moraju izraženo pokazivati svi koji su na bilo koji način prisutni u javnom životu. Pokušali smo istražiti da li i koliko angažirani i istraživački novinarski članci, televizijski ili radio prilozi, u kojima se razotkrivaju ekonomske, društvene ili političke anomalije, utječu na, s jedne strane formiranje kritičke javnost, a s druge – na odgovornost osoba na javnim funkcijama.


Među novinarima u Crnoj Gori oprečna su mišljenja o tome ima li u toj zemlji danas angažiranog i profesionalnog istraživačkog novinarstva. Ako je suditi po ishodu tamošnjih nedavnih predsjedničkih izbora, napori novinara koji su istraživali nekoliko krupnih afera u koje su, čini se, umiješane neke kljucne ličnosti iz političkog života, nisu imali efekta na crnogorsko biračko tijelo. Zašto je to tako, u Podgorici je istražila naša Biljana Jovićević:

Iako su usred predsjedničke kampanje crnogorski mediji danima brujali o nelegalnoj gradnji turističkog kompleksa «Zavala» u Budvi, vrijednog 200 miliona eura, u koju je umiješan potpredsjednik vladajuće Demokratske partije socijalista Svetozar Marović, a koja je zahvaljujući pritisku i prijavama Mreže za afirmaciju nevladinog sektora obustavljena do daljnjeg, to nimalo nije uticalo na izbor novog-starog šefa države. Naprotiv, u Budvi je ubjedljivo pobijedio Marovićev partijski kolega Filip Vujanović, što nameće zaključak da udruženi medijski i civilni pritisak na javnost nije uradio plodom. Međutim, Milka Tadić-Mijović, novinarka «Monitora», koja je na Fakultetu političkih nauka predavala istraživačko novinarstvo, smatra da slika nije baš tako sumorna:

«Istraživačko novinarstvo se mora posmatrati u kontekstu u kome se dešava. Tako gdje nema demokratije nema ni istraživačkog novinarstva. Neke kolege smatraju da u Crnoj Gori uopšte nema istraživačkog novinarstva. Međutim, ja se s tim ne slažem. Prije nekoliko godina se u Crnoj Gori uopšte nije govorilo o korupciji, o nepotizmu, o mrežama koje pletu političari, o porodičnom biznisu, o familiji koja je povezala politiku i biznis… Te teme prije desetak godina uopšte nijesu postojale.»

Glavni urednik «Antene M» Darko Šuković međutim smatra da je suštinski problem u Crnoj Gori to što valjanog istraživačkog novinarstva uopšte nema:

Istraživačko novinarstvo u Crnoj Gori je incident a ne pravilo. Čak bi možda tačnije bilo reći da postoje neki nevješti pokušaji, više štetni nego korisni, bavljenja istraživačkim novinarstvom.

«Mislim da je istraživačko novinarstvo u Crnoj Gori incident a ne pravilo. Čak bi možda tačnije bilo reći da postoje neki nevješti pokušaji, više štetni nego korisni, bavljenja istraživačkim novinarstvom. A ono što istraživačko novinarstvo zaista jeste, u nekim mnogo razvijenijim sredinama, od nas je svjetlosne godine udaljeno. Nije slučajno što je tako. U ovom trenutku nijedna crnogorska redakcija nema kapacitet da se na pravi način bavi istraživačkim novinarstvom; ni ljudski potencijal, ni organizaciono-tehnički, materijalni, finansijski, ni bilo koji drugi.»

Drugi problem je, prema ocjeni Šukovića, nerijetko u motivima takozvanog watch dog novinarstva, koje ne polazi uvijek od prava javnosti da zna:

«Nego u namjeri da se priskrbi politička korist političkom favoritu, a nanese politička šteta onom koga na političkoj sceni ne ljubite baš previše.»

Iako je još uvijek daleko od pravog korektora vlasti, medijska riječ ipak utiče na javno mnijenje. Pitanje je zašto ne u dovoljnoj mjeri. Dragoljub Vuković, urednik prvih crnogorskih nezavisnih elektronskih novina PCNEN:

«Na osnovu mog dvodecenijskog profesionalnog iskustva mogu reći da su kod nas problematični oni koji osnivaju medije i koji upravljaju medijima. Ciljevi zbog kojih su mnogi mediji osnovani i zbog kojih se upravlja medijima ne korespondiraju sa samom svrhom profesije. Mediji se osnivaju i medijima se rukovodi na način da oni budu u službi određenih interesa a ne u službi javnog interesa. Ne kažem da unutar nekih medija nema i drugačijeg pristupa, ali dominantno je to da su mediji izraz određenih parcijalnih interesa unutar jednog društva i da imamo samo neke svijetle primjere da se unutar takvog nekog opšteg stanja dešava dio neke medijske produkcije koja odgovara javnom interesu.»

Koliko je takva medijska produkcija u stanju da kreira javno mnijenje u Crnoj Gori?

«Ona ga kreira ovako i onako, s tim što mislim da ga ne kreira na način da zadovoljava potrebe javnosti da zna.»

Milka Tadić Mijović s druge strane je uvjerena da novinari istraživači ne smiju biti obeshrabreni, ali i da mediji ne mogu biti jedini društveni korektor:

«Sami novinari istraživači ne mogu dovesti do promjena. Mislim da u društvu mora da se konstituiše jedan širi front koji će voditi promjenama. Mislim da je problem Crne Gore ustvari njena autoritarna politička kultura, dugi period nesmjenjive vlasti, jadna nedovoljno artikulisana i nedovoljno jaka demokratska opozicija. Nemam iluziju da istraživačko novinarstvo može dovesti do stvarnih promjena u društvu, ali ono može osvijetliti, ono može govoriti o prirodi režima, ono može govoriti o procesima koji se dešavaju u društvu. A sama debata, sam javni dijalog o tim procesima je, ja mislim, već velika stvar.»

Riječ je izgubila političku snagu


Pravo istraživačko novinarstvo u Hrvatskoj gotovo i ne postoji ili je vrlo rijetko, ali medijski su napisi proteklih godina ipak odigrali važnu ulogu u otkrivanju društvenih anomalija – od privatizacijske pljačke i korupcije, do ratnih zločina. No, nažalost, uglavnom bez odgovarajućih efekata. Iz Zagreba, Ankica Barbir Mladinović:

Ovako nam je aktualnu situaciju opisao jedan Zagrepčanin:

«Političari ne reagiraju na upozorenja – jednim uvom unutra, drugim van.»

Profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti Tomislav Janto godinama se bavi utjecajem javne riječi u društvu:

«Danas možete izgovoriti što god hoćete, bilo gdje, ali bez ikakvog učinka. Dapače, i ovaj sadašnji predsjednik Vlade u Hrvatskoj, kao i njegov bivši gazda, naprosto mahne rukom, kao da hoće reći – narod je stoka sitnog zuba, kaj oni uopće znaju što je problem, mi znamo. Dakle, riječ je izgubila bilo kakvu političku snagu. I ne samo političku nego i društvenu snagu. Nema odjeka. To se pročita, netko se zlurado nasmije i nema dalje rasprave. Dakle, javna riječ je doista izgubila gotovo svaku težinu i svaki značaj.»

Građani su uvjereni da odgovorni sami od sebe, bez medijskog pritiska, nikada ne bi pokrenuli istrage o raznim korupcijskim aferama, kao što je recimo afera «Brodosplit» uz koju se vezalo i ime bivšeg ministra gospodarstva, ali isti taj ministar je i danas ministar, samo drugog resora:

«Rezultate je slab. Političari rade svoje.»

«Pomaknulo se nije ništa.»

Novinar i profesor politologije Davor Glavaš podsjeća na slučaj u kojem se, nakon medijskog pritiska, ipak reagiralo:

«Najindikativniji je slučaj bivšeg ministra vanjskih poslova Miomira Žužula, odnosno otkrivanje afere koja je rezultirala njegovom ostavkom. Taj slučaj na najbolji način oslikava utjecaj medija na ponašanje visokih političkih dužnosnika. Međutim, u nekakvoj općoj slici vezanoj za istraživačko novinarstvo rekao bih da postoje dva problema. Prvi je taj da političari i dalje smatraju da je njihov mandat određen samim činom izbora odnosno imenovanja, pri čemu su – po njihovom sudu – dalje ovisni samo o odluci političke elite kojoj pripadaju a ne javnosti. Drugi problem je što u Hrvatskoj još uvijek ne postoji javno mnijenje u punom smislu te riječi.»

Novinarka i autorica knjige «Zagrebačka mafija» Jasna Babić, nakon godina istraživačkog novinarstva tvrdi:


Istraživačkog novinarstva u Hrvatskoj nema. Istraživačko novinarstvo u Hrvatskoj apsolutno nije moguće. Sve je to simulacija. Nema tog izdavača koji bi nekom novinaru dao da jednu temu radi mjesec-dva.

«Istraživačkog novinarstva u Hrvatskoj nema. Istraživačko novinarstvo u Hrvatskoj apsolutno nije moguće. Sve je to simulacija. Nema tog izdavača koji bi nekom novinaru dao da jednu temu radi mjesec-dva. Problem su, dakle, izdavači, kod mlađe generacija novinara je najveći problem jedna debela autocenzura, a treći problem je ljenost.»

Novinar i urednik «Feral Tribunea» Drago Hedl smatra da istraživačko novinarstvo u Hrvatskoj ne cijeni dovoljno ni sama struka, zbog čega je upravo ovih dana Hrvatskom novinarskom društvu odbio kandidaturu za «Novinara godine»:

«Ja sam ove godine odbio kandidaturu za tu nagradu jer smatram da u prošloj godini nisam postigao neke zapažene rezultate koji bi bili toga vrijedni. Za razliku od 2005. godine, kada sam doista imao zanimljive i vrlo zapažene tekstove, koji su se ticali ratnih zločina u Osijeku i koji su se na kraju pokazali kao pokretač istrage koja je nakon toga uslijedila, koja je trajala dvije godine i koja je rezultirala podizanjem optužnice protiv Branimira Glavaša i šest drugih osoba za ratne zločine počinjene u Osijeku 1991. godine. Međutim, tada nisam dobio nagradu ,Novinar godine‘ jer su kolege koje su o tome glasale ocijenile da prednost ima Goran Milić za seriju putopisnih reportaža.»

Novinarka «Jutarnjeg lista» Orlanda Obad ističe da su danas stvari ipak drugačije nego prije deset godina, kada je objavila priču o bankovnoj službenici Ankici Lepej, koja je razotkrila sadržaj tajnih bankovnih računa ondašnjeg predsjednika države Franje Tuđmana:

«Nakon što je ta priča objavljena, stradala je samo ta osoba koja je to objavila. Svi smo mi bili sudski gonjeni. Danas, ipak, to više nije slučaj. Međutim, sustav je još uvijek vrlo zatvoren, pogotovo kad je riječ o istraživačkom novinarstvu. Naravno da se razočarate kada nešto objavite a reakcije nema.»

Sama Ankica Lepej, koja je nakon razotkrivanja Tuđmanova bankovnog računa, zajedno sa svojom obitelji prošla pravu kalvariju, poprilično je razočarana. U izjavi za naš radio kaže kako je vjerovala da će se stvari brže mijenjati, a kritička javnost osnažiti:

«Kod nas, nažalost, institucije ne rade svoj posao. I onda kad čovjek plati takvu cijenu, pita se za što? Ali ja ne žalim, jer bi u suprotnom Tuđman danas bio svetac.»

Treba ispravljati krive Drine


U Bosni i Hercegovini postoji istraživačko i profesionalno novinarstvo. No, efekti koje proizvodi uglavnom su vrlo mali. Angažman novinara rijetko utiče na odgovornost osoba na javnim funkcijama, ali i na formiranje kritičkog javnog mnijenja. I pored toga što su novinari spremni tamošnjim tužilaštvima predati sve podatke i dokaze do kojih su došli u svojim istraživanjima, afere koje otkriju rijetko dobiju sudski epilog. Iz Sarajeva, Marija Arnautović:

Uticaj istraživačkog novinarstva, posebno na osobe koje se nalaze na odgovornim javnim funkcijama u Bosni i Hercegovini, jako je mali. Novinari istraživači kažu da su efekti i uticaji sve manji što su osobe na značajnijim pozicijama u državi. Samo jedan od primjera je istraživanje i podaci Centra za istraživačko novinarstvo iz Sarajeva o nelegalnim radnjama aktuelnog premijera Federacije Nedžada Brankovića. Nakon objavljenih podataka nijedna od nadležnih institucija nije reagovala. Svjetlana Ćelić, zamjenik glavnog urednika Centra, navodi da iskustva pokazuju da se, i kada novinari dokažu umiješanost visokih zvaničnika u nelegalne radnje, ništa ne događa:

«Tužilaštvo i neke druge organizacije i institucije bi bile dužne nakon objavljivanja takvih činjenica i takvih dokaza nešto uraditi. Medjutim, to se još uvijek ne dešava. Dešavalo se samo u slučajevima gdje se radilo o ljudima koji nisu toliko bitni u ovoj državi. Dešavalo se da budu smijenjeni, dešavalo se da budu procesuirani. Medjutim, što je funkcija veća, mogućnost za bilo kakvu akciju je manja.»

Bosanskohercegovačka vlast godinama je učaurena u svijest o sebi kao nedodirljivoj, kaže Vildana Selimbegović iz magazina «Dani». Ona tvrdi da postoje brojni primjeri kao dokaz ovoj tvrdnji. Među njima su i novinarski angažmani u razotkrivanju afera koje su se vezivale za ime bivšeg federalnog premijera Edhema Bičakčića. Nakon toga, Finansijska policija protiv njega podnijela je čak 26 krivičnih prijava. Nijedna nikada nije procesuirana. Bičakčić je i danas na bitnim funkcijama u državi, među kojim je i mjesto predsjednika Nadzornog odbora Elektroprivrede BIH. Vildana Selimbegović ukazuje i na primjer aktuelnog premijera Brankovića:

«Mi smo u Danima objavljivali tekstove o Poštanskoj banci, objavljivali smo tekstove o Fondu, kako je prešao u vlasništvo slovenskih firmi i kako su zapravo dioničari prevareni. Sve to zajedno je 28. decembra predato Tužilaštvu Kantona Sarajevo. Do dana današnjeg niti Bakir Hadžiomerović, niti Senad Pećanin nisu dobili informacije o tome da li je pokrenuta istraga i da li će ti navodi biti ispitani.»

U BiH je vrlo malo pravog istraživačkog novinarstva. Mali su i efekti i uticaji na javno mnijenje, ali i na odgovorne osobe, kaže profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu Besim Spahić:

«Oni su zaštićeni kao apsolutni vladari svojih vjersko-nacionalnih torova. U sudskim organima, uključujući Vrhovni sud, imali su svoje ljude. Ne boje se ni Boga ni svijeta, a nikad više vjere i i morala nije bilo.»

Direktor Medija centra Boro Kontić smatra da je istraživačko novinarstvo potrebno posebno u javnim medijima, naročito u svijetlu stvaranja kritičke javnosti. Takvo novinarstvo, dodaje on, ne proizvodi zadovoljavajuće efekte u BiH:


Kad pogledate šta se sve objavljuje na našim televizijskim stanicama ili u printanim medijima, rekao bih da je reakcija ispod jednog procenta na sto posto objavljenih sadržaja.

«Mislim da mediji utiču vrlo malo. Kad pogledate šta se sve objavljuje na našim televizijskim stanicama ili u printanim medijima, rekao bih da je reakcija ispod jednog procenta na sto posto objavljenih sadržaja, u kojima se optužuju za prekršajne do kriminalnih rabota od političara do privrednika.»

Urednik banjalučkog magazina Reporter Igor Gajić smatra da je najveći problem što istraživačko novinarstvo najmanje utiče na istražne i pravosudne organe, koji bi morali stvari dovesti do kraja kroz institucije sistema. Gajić navodi da pored svega u BiH ima istraživačkog i oprofesionalnog novinarstva:

«Istraživačko novinarstvo imamo prije svega u pisanim medijima i donekle u elektronskim medijima. Ali, nažalost, mnogo afera koje je istraživačko novinarstvo otkrilo nikad nije procesuirano. Iz kojih razloga, to nije na novinarima da utvrdjuju.»

Iako siostem i država ne omogućavaju da se afere koje novinari otkriju procesuiraju do kraja, novinari koji se bave ovim poslom optimisti su. Boro Kontić:

«Sve su Drine ovog svijeta krive i nikada ih ne smijemo prestati pokušavati ipravljati.»

To je pitanje budućnosti profesije


Angažirano i istraživačko novinarstvo u Srbiji je još u nastanku i nema neku veću društvenu ulogu, tvrdi Velimir Čurguz Kazimir, direktor Medijske dokumentacije «Ebart», s kojim je u Beogradu razgovarao naš novinar Zoran Glavonjić:

Čurguz: Kad je reč o ulozi istraživačkog novinarstva u Srbiji, moram priznati da smo tu tek u nekom pionirskom dobu. Vrlo je ograničen raspon medija – bilo da je reč o tekstovima, bilo da je reč o televizijskim emisijama – koji se bave pravim istraživačkim novinarstvom. To su B92 i emisija «Insajder“ i neki tekstovi u «Vremenu» i tu se otprilike cela stvar završava.

RSE: Obzirom na takvu situaciju, da li se uopšte može govoriti o formiranju neke kritičke javnosti? Da li delovanje medija može da utiče na odgovornost osoba na javnim funkcijama?


Čurguz:
Da toga ima više, da se rade ozbiljne teme, na ozbiljan i profesionalan način, u najznačajnijim medijima, pre svega u javnom servisu – na RTS-u, pa i u novinama kao što su «Politika» i «Večernje novosti», siguran sam da bi rezultati bili mnogo snažniji i dalekosežniji. Očigledno da je ovde pojam istraživačkog novinarstva povezan i sa određenom funkcijom i ulogom medija, pa i načinom na koji su oni kontrolisani.

RSE: Da li uopšte ima smisla baviti se istraživačkim novinarstvom ako su u Srbiji, pa i uopšte na Balkanu, novinari ugroženi, a efekti mali ili skoro nikakvi?

Čurguz: Po mom mišljenju postoje razlozi da se novinari ozbiljno bave istraživačkim novinarstvom. Između ostalog i zbog toga jer neće biti manje ugroženi ako izbegavaju da se bave ovim temama, čak obratno. Mislim da se sa svakom ovakvom temom i razotkrivanjem onoga šta je iza nje, povećava nivo poverenja, uticaja i autoriteta medija i novinara. Prema tome, to je i pitanje budućnosti i opstanka cele ove profesije. Da ne govorim o društvenoj ulozi i onome šta to znači za odrastanje jednog društva. Siguran sam da postoji određen zazor od medija i otkrivanja stvari koje nisu popularne. Nikada neće biti popularno kada se otkrije da je neka javna ličnost ili političar korumpiran, da uzima mito i tako dalje. Nema tog sistema koji to može da učini popularnim i dobro prihvaćenim. Prema tome, političari – i to je dobro – su na oprezu da ne budu uhvaćeni u činjenu štete. S druge strane, postoje političari i mediji koji jako dobro sarađuju u smislu prikrivanja takvih priča. Prema tome, ovde je stvar mnogo kompleksnija. Ne kod svih političara i medija, ali tu postoje zajednički interesi, zajednički strahovi. Budućnost treba da pokaže do koje mere ova vrsta simbioze može da ide na uštrb interesa društva. Ili će se u jednom trenutku zaista podvući crta i mediji će početi da igraju onu ulogu koja im je na neki način njihovom profesijom zadata, a to je da budu pravi kontrolori onoga što rade političari i javne ličnosti.

XS
SM
MD
LG