Dostupni linkovi

Na suđenju bivšem zapovjedniku Generalštaba Armije BiH Rasimu Deliću obrana pokušava dokazati da Delić nema zapovjedne odgovornosti u zločinima koje je počinila jedinica El Mudžahid. U programu "Pred licem pravde" bavimo se temom mudžahedinskog pokreta u BiH.

Na prisustvo stranih mudžahedina u BiH tokom posljednjeg rata u toj zemlji danas se, uglavnom, gleda kao na poznatu činjenicu koja, uz osobne tragedije desetaka hiljada ljudi i sve ostalo što se događalo u tom ratu, predstavlja tek usputnu epizodu. Međutim, dolazak ratnih dobrovoljaca afro - azijskog porijekla, od kojih neki do 1992. nikada nisu kročili na evropsko tlo niti su čuli za Bosnu, nesumnjivo je zanimljiv fenomen čije su posljedice, na više načina i u drugom kontekstu, u BiH prisutne do danas.

Mudžahedinski pokret, kakvim ga danas znamo, nastao je tokom desetogodišnjeg rata u Afganistanu, koji je izbio nakon sovjetske okupacije te zemlje 24. decembra 1979.

Mudžahedini su se borili za oslobođenje Afganistana i za obnovu islamske države. U globalnom, hladnoratovskom kontekstu otvoreni rat protiv sovjetske vojske bio je iznimno koristan napor koji su postupno i sve više podržavale i Sjedinjene Države dostavljajući mudžahedinima opremu i naoružanje posredstvom pakistanske obavještajne službe ISI (Inter-Services Intelligence). Borba afganistanskih mudžahedina privukla je i hiljade dobrovoljaca, uglavnom iz arapskih zemlja, a njihove su vlade financijski podržavale ovaj sve brojniji pokret. Istaknuto mjesto u tom naporu imala je Saudijska Arabija, a jedan od glavnih posrednika u transferu saudijskog novca i doborovoljaca za Afganistan bio je, za ostatak svijeta tada još uvijek nepoznati, Osama bin Laden. Kada je nakon deset godina žestokih borbi sovjetska vojska poražena i navedena na povlačenje iz Afganistana, na primjeru mudžahedinskog pokreta jedan od njegovih vođa - Palestinac šejh Abdullah Azzam - objavio je da je došao kraj povijesnog razdoblja kojim je dominirala politička volja supersila, za čije je vojske tvrdio da neće biti u stanju izdržati sraz s visokomotiviranom globalnom armijom boraca za vjeru. Pobjeda iz Afganistana trebala je biti prva faza globalne borbe za uspostavu istinskih islamskih država, odnosno - međunarodnog džihada. Vođeni tim učenjem, Azzamovi sljedbenici počinju stvarati političke i sigurnosne izazove vladama sekularnih muslimanskih država i Saudijske Arabije.

U to vrijeme počinje i rat u Bosni i Hercegovini, a stradanja tamošnjeg muslimanskog stanovništva među sljedbenicima Azzamovog učenja jačaju spoznaju o potrebi novog rata po uzoru na afganistanski, kaže Evan F. Kohlmann, stručnjak za terorizam, savjetnik američke vlade i Federalnog istražnog ureda (FBI), te autor knjige „Al’Qa-idin džihad u Evropi: Afganistansko - bosanska mreža“:


“Rat u Bosni započeo je u pogodno vrijeme za ovaj pokret. Šejh Abdullah Azzam bio je nedavo ubijen, njegovi sljedbenici su bili uzdrmani, a pakistanske vlasti su proglasile da je džihad u Afganistanu završen i da više ne žele strane mudžahedine na svom teritoriju. Do 1993. su ih sve protjerali. Tokom 1992. i 1993. godine istovremeno se dogodilo više vrlo važnih stvari. Mudžahedinski pokret, koji je nastao u Afganistanu i koji se tamo borio pod budnim okom Abdullaha Azzama i Usame bin Ladena, prerastao je iz te početne faze u novu i počeo se boriti za međunarodni džihad, daleko izvan granica Afganistana, baš kao što je to Bin Laden oduvijek sanjao. Prvo mjesto gdje su nakon toga došli mudžahedini bila je Bosna. Prema toj su zemlji krenuli ljudi, uglavnom s Bliskog istoka, koji o Bosni nisu znali apsolutno ništa. Ne samo da nisu poznavali tamošnju kulturu i jezik, već, kako su kasnije u osobnim ispovijedima priznali, njihovi čelnici nisu imali ni pojma o tome gdje se geografski nalazi Bosna. Nikada ranije nisu za nju čuli i nisu bili sigurni da li je ta zemlja u Sjevernoj ili Južnoj Americi, Evropi ili u Australiji.”


Mudžahedini nisu znali mnogo o Bosni, baš kao što ni vlasti u Sarajevu, kako i danas tvrde, nisu znale mnogo o njihovoj namjeri da priteknu u pomoć. Čvrsto pri tome stavu ostaje i tadašnji ministar vanjskih poslova Haris Silajdžić:


“Većina njih su došli s časnim namjerama da pomognu Bosni i Hercegovini. Tih ljudi je bilo 600 - 700. I da se razumijemo, niko ih nije zvao, oni su došli sami. Mi smo se branili sa malo oružja. Mi smo imali mnogo ljudi koji su bili spremni da brane svoju zemlju, ali problem je bio u tome što nismo imali oružje. Prema tome, nama nisu bili potrebni ljudi, bilo nam je potrebno oružje. Međutim, ti ljudi su došli. Većina njih je došla da pomogne. Naravno da su štetili imidžu Bosne i Hercegovine i našoj borbi.”


Međutim, više međunarodnih istraga naknadno je utvrdilo da su u dolasku islamskih dobrovoljaca asistirale neke međunarodne humanitarne organizacije, kao i dio vlasti u Sarajevu. Početkom ’90-ih kao glavni centar za okupljanje i slanje dobrovoljaca u BiH služio je Islamski institut za kulturu (ICI) u Milanu, na čijem je čelu bio šejh Anwar Shaaban, vjerski vođa mudžahedina u BiH. Kasnije istrage talijanskog i američkog pravosuđa povezale su ICI sa više terorističkih napada i označile ga kao “glavni punkt Al’ Qa-ide u Evropi“.


Evan Kohlmann koji je istraživao dolazak veterana afganistanskog rata i dobrovoljaca iz islamskih ali i zapadnoevropskih zemalja u Bosnu, i danas vjeruje kako ih se većina samostalno odlučila poći u rat za obranu islama u toj zemlji:


“Općenito, može se reći da su na početku dolazili na svoju ruku i da nisu bili regrutirani, u svakom slučaju ne od strane nekoga iz Bosne. Bili su to Arapi koji su se borili u Afganistanu, porijeklom uglavnom iz Egipta, Saudijske Arabije, Alžira i Jemena. Vidjeli su u medijskim izvještajima šta se događalo u Bosni i vjerovali su da se radi o genocidu nad tamošnjim muslimanima i da je to povod za novi džihad. Počeli su pristizati preko Hrvatske u ljeto 1992. godine - isprva samo male grupe prekaljenih veterena borbi u Afganistanu. Nakon svega nekoliko dana provednih na ratištima u Bosni već su stekli reputaciju, ne dobrih boraca nego ljudi koji su skloni činjenju ratnih zločina. Tokom 1992. bosanski Srbi su ušli u trag jednoj skupini mudžahedina iz Saudijske Arabije, ubili ih i zaplijenili njihove osobne stvari. Među njima su našli fotografije tih istih mudžahedina na kojima drže odrubljene glave Srba ubijenih ili zarobljenih u ranijim borbama. Odrubljivali su glave i držali ih u kutijama kako bi ih ponijeli natrag sa sobom, kao suvenire. U početku je to za njih bio ljudski safari prije nego li džihad. Kako je rat odmicao i kako se raspoloženje u svijetu okretalo u korist bosanskih muslimana, a protiv Srba, u Bosnu je počelo pristizati puno ljudi s Bliskog istoka. Regrutirali su ih islamski centri i vjerski čelnici, i istina je da nisu svi došli uz prethodno znanje bosanskohercegovačke vlade.”


U obavještajnim i političkim strukturama Bosne i Hercegovine još vrlo rano tokom rata vjerovalo se da je dio mudžahedina ubačen u zemlju mimo volje vlade u Sarajevu, sa znanjem i uz pomoć zapadnih sigurnosnih službi. Pretpostavljalo se da ih je dio obavljao obavještajne zadatke, dok su preostali svojim prisustvom i ideologijom trebali ojačati muslimanski karakter dijela zemlje koji je tajnim sporazumima bosanskih susjeda i uz naklonost dijela međunarodne diplomacije u predstojećoj etničkoj podjeli Bosne i Hercegovine trebao pripasti Bošnjacima.

Odmah po dolasku u Bosnu i Hercegovinu, tokom 1992. godine, veterani mudžahedinskog pokreta iz rata u Afganistanu i dobrovoljci iz islamskih zemalja koji su došli pomoći obranu bosanskih muslimana uspostavili su svoje prve baze u srednjoj Bosni. Isprva, daleko od očiju znatiželjnika, kaže novinar u sarajevskom magazinu “Dani” Esad Hećimović koji je pratio ovaj proces:


“Praktično, svoje prve baze su uspostavili u planinskim selima u okolici Travnika, Zenice, Bugojna, Tešnja i drugih mjesta u srednjoj Bosni. Tek postupno, kako su jačali u toku rata u BiH, oni su se spuštali u gradove, tako da su tek negdje u aprilu 1993. godine, nakon što su oružano protjerali jedinice Hrvatskog vijeća obrane, preuzeli jedan objekat u Zenici i u njemu postavili svoju glavnu komandu.”


Jedno od najkontroverznijih i nikada do kraja odgovorenih pitanja o dobrovoljcima i islamskim misionarima koji su se tokom tri i pol godine rata borili na strani Armije BiH tiče se njihovoga broja. I dok se strane procjene razliku od izvora do izvora, domaće sugeriraju da ih je bilo oko 3.000. Tačan broj je teško utvrditi iz više razloga, no glavni je vrlo jednostavan, kaže Esad Hećimović:

“Nema nijednog čistog izvora iz kojeg bismo mogli izvoditi takve zaključke. Ne postoji nikakva centralna evidencija. Ono do čega sam ja došao je brojka od nekih 400 osoba koje su različitim kanalima komunicirale sa lokalnim vlastima tražeći, naprimjer, ovjeru svojih pasoša i drugih ličnih dokumenata. Dakle, to bi bio jedan od mogućih kriterija. Drugi od mogućih kriterija jeste spisak vojne jedinice El Mudžahid. Međutim, i ta vrsta evidencije je nepouzdana jer većina tih osoba nije ni vojnim ni civilnim vlastima otkrivala svoj pravi identitet, tako da ne znamo ni koliko ih je bilo, ni ko je bio.”

Uz to, od svih dobrovoljaca koji su se priključivali mudžahedinima traženo je da se odreknu svojih ranijih identiteta i svijeta iz kojeg dolaze, te da se potpuno posvete borbi i uzmu nova, ratna imena. Ako će pitanje o broju mudžahedina koji su boravili u Bosni i Hercegovini tokom rata i ostati dijelom otvoreno, o njihovoj ulozi gotovo da nema dilema, kaže Evan Kohlmann:

“Armija BiH imala je vlastite specijalne jedinice, ali u prvim fazama rata one nisu bile dorasle onim koje je imala srpska vojska. Zapravo, srpska je strana imala prednost i nadmoć u skoro svemu. Bosanska vojska je trebala nešto što će utjerati strah u kosti Srbima, i kasnije Hrvatima, i natjerati ih da preispitaju strategiju kojom su željeli ovladati dijelovima Bosne. Trebalo im je nešto da uspostave ravnotežu straha. Mudžahedini su bili udarna snaga tog straha. Nema sumnje da su ljudi u bosanskohercegovačkoj vladi znali šta ti stranci rade jer su njihove akcije bile dobro poznate. Sam je Rasim Delić u jednom ratnom intervjuu priznao da su mudžahedini počinili zločine u Bosni. Oni su snaga koja se koristi u sukobu s nadmoćnim srpskim snagama u probijanju opsada, osvajanju kota, prelasku preko miniranog terena. To su ljudi koji su ogrubjeli u borbama, dobro uvježbani i ne boje se smrti, već je gotovo priželjkuju. Oni će poći izravno na neprijateljske položaje, pretrčati kroz minsko polje i uraditi stvari koje bosanski vojnici nikada ne bi. Strani mudžahedini su se često žalili kako trpe velike gubitke i kako ne uspijevaju provesti svoje akcije do kraja jer ih bosanski vojnici ne slijede u jurišima na minska polja i na utvrđene položaje neprijatelja, nego ostaju skriveni u rovovima. Stranci su došli umrijeti za islam, a Bosanci su željeli za njega živjeti.”

Akcije skupina naoružanih veterana afganistanskog rata, islamskih dobrovoljaca i misionara na ratištima u srednjoj Bosni otvaraju i pitanje obima njihove integracije i podređivanja formacijskoj strukturi Armije BiH. U ovom slučaju nema mnogo dilema, kaže Evan Kohlmann:

“Postoji obimna izvorna građa o odnosu između bosanskohercegovačke vlade i stranih mudžahedina. U prvoj fazi, kada su tek pristizali u zemlju, stranci nisu bili uključeni u Armiju BiH. Formirali su svoje jedinice i borili se samostalno ili uz formacije Armije BiH, ali teško da se može reći da su u prvoj godini rata primali naređenja od nekoga iz vojnog vrha. Nakon serije incidenata i navoda o ratnim zločinima što su ih strani mudžahedini počinili protiv bosanskih Srba ili Hrvata, Armija BiH je odlučila riješiti problem. Umjesto da im se i dalje dopušta da djeluju neovisno i samostalno, strane se mudžahedine nastojalo tješnje integrirati u vojnu strukturu. Oni su do jeseni 1993. postali jedinica pod nazivom El Mudžahid, koja je djelovala u sastavu i pod izravnim zapovjedništvom Trećeg korpusa Armije BiH, odnosno generala Rasima Delića. Sudeći po video-materijalu koji su snimali i dijelili sami mudžahedini, vidljivo je da su se članovi najužeg zapovjedništva Trećeg korpusa sastajali i koordinirali akcije s vođama dobrovoljaca iz islamskih zemalja, među kojima je bilo osoba za kojima su bile izdane međunarodne potjernice zbog umiješanosti u terorizam.”

Nizozemska obavještajna služba BVD (Binnenlandse Veiligheidienst), koja je za svoje potrebe istraživala ovu temu, ocijenila je da mudžahedini nisu bili pod potpunom političkom i vojnom kontrolom bošnjačkih vlasti, nego da su njihovim akcijama upravljale zemlje iz kojih su došli, te terorističke i kriminalne skupine.

Pitanje integracije mudžahedinskih formacija u Armiju BiH i njihove subordinacije vrlo je važno i zbog utvrđivanja odgovornosti za počinjene ratne zločine. Upravo to pitanje u središtu je procesa koji se trenutno u Hagu vodi protiv bivšeg načelnika Generalštaba Armije BiH, Rasima Delića. No, u globalnoj postavci, koja je nastupila nakon terorističkih napada na New York i Washington 11. septembra 2001., prisustvo preostalih mudžahedina i sljedbenika pokreta međunarodnog džihada u BiH, te podrška koju uživaju od strane dijela bošnjačke političke elite negativno se odražavaju na međunarodnu percepciju i položaj te zemlje.

Nespremnost ili nesposobnost da se problem “mudžahedinskog faktora” riješi na vrijeme i njegovo uporno poricanje doveli su danas do toga da se Bosna i Hercegovina, gotovo po automatizmu, smatra prijetnjom po međunarodni sigurnosni sistem, a da za zločine stranih mudžahedina nad bosanskim Srbima i Hrvatima pred Haškim tribunalom odgovaraju Bošnjaci, oficiri Armije BiH.

* * * * *

Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa iInstitut za ratno i mirnodopsko izvještavanje(IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG