Dostupni linkovi

Zašto uopšte nije važno to što je najpozvaniji tumač dejtonskih pogodbi podsjetio kako politika zasnovana na obećanjima “otcjepljenja” ili “ukidanja” entiteta nema nikakve budućnosti nego je, eto, najvažnije osporavati inače očitu činjenicu da je Izetbegović dva mjeseca prije Dejtona prihvatio uspostavljanje Republike Srpske.

Prošlonedjeljna, privatna a ipak politički i medijski snažno eksploatisana, posjeta Ričarda Holbruka (Richard Holbrooke) Bosni i Hercegovini mogla bi poslužiti kao povod za ozbiljne studije o bar dvije kritične dimenzije bosanskohercegovačke stvarnosti: prva je – krajnje odsustvo čak i ozbiljnijeg nastojanja da se proučava i razumije novija prošlost, a druga – sposobnost vladajuće političke i intelektualne elite da ono što bi eventualno moglo biti značajno za budućnost zemlje potisnu u stranu nametanjem javnosti zapaljivih a u osnovi beskorisnih rasprava o temama od kojih nikada nikome neće biti bolje.


Suviše uopšteno? Pa hajde da pojednostavimo.


Holbruk je, kao ključni američki posrednik u postizanju Dejtonskog mirovnog sporazuma, rekao nešto što bi – koliko god se to nekoj grupi ili njenim političkim prvacima ne svidjalo – moralo da se ima u vidu u projektovanju i dnevne i dugoročne politike u Bosni i Hercegovini: izjavio je, naime, kako po tom sporazumu nema nikakvih perspektiva ni za otcjepljenje ni za ukidanje dejtonskih entiteta.


Nakon što su to posljednjih mjeseci blokade političkog odlučivanja u zemlji izričito poručivali i najviši predstavnici Evropske Unije i svih relevantnih medjunarodnih faktora, politički misleća javnost mogla bi iz toga izvući dalekosežan zaključak da su politike, partije i ličnosti koje su posljednjih godina zaludjivale i zavodile narod parolama bilo o “referendumu o nezavisnosti” (Republike Srpske) ili o “stopostotnoj Bosni (i Hercegovini)” doživjele bankrot. U svijetu zaokupljenom drugim medjunarodnim prioritetima – evo da nabrojimo samo deset takvih: Irak, Afganistan, Iran, izraelsko-palestinsko pitanje, korejski nuklearni program, globalno otopljenje, energetska kriza, glad, Darfur, evropski nuklearni štit (a ima toga još) – nema nijednog relevantnog partnera koji bi se sad vraćao jednom “već riješenom pitanju” s energijom potrebnom da se isprave dejtonske krive Drine i da se Bosna i Hercegovina preuredi u normalnu državu.


Pred tom spoznajom, ako već nema tradicije javnog prihvatanja odgovornosti i podnošenja ostavki za propale projekte i iznevjerena politička obećanja, u svakom bi demokratskom okruženju javnost odbacila nosioce politike paralizirajućih konfrontacija i počela tražiti i promovisati ideje i nosioce promjena.


Nasuprot takvom, jedino produktivnom pristupu, sva pažnja posvećena je jednoj usputnoj napomeni u Holbrukovim javnim istupima – njegovom podsjećanju kako je i sam tadašnji predsjednik državnog predsjedništva Alija Izetbegović pristao na ozakonjenje Republike Srpske još u Ankari dva mjeseca prije Dejtona.


E, tu se već podigla bošnjačka “kuka i motika”. Nije više važno to što je najpozvaniji tumač dejtonskih pogodbi podsjetio kako politika zasnovana na obećanjima “otcjepljenja” ili “ukidanja” entiteta nema nikakve budućnosti nego je, eto, najvažnije osporavati inače očitu činjenicu da je Izetbegović prihvatio uspostavljanje Republike Srpske kao cijenu za okončanje rata.


Ne treba da čudi što je na to povrijedjeno reagovao Izetbegovićev sin: on je – kao biološki i politički nasljednik - i jedini koji ima razloga da se brine o što ljepšoj slici svoga oca, ali ova epizoda pokazuje koliko je u poratnoj Bosni i Hercegovini zapušteno proučavanje i dokumentovanje i najskorije prošlosti kad se, eto, može osporavati i nešto o čemu postoji obilje neopozive dokumentarne gradje.


Bakir Izetbegović je, u odbranu očevog lika i djela, potegao sve ono na čemu počiva novija bošnjačka mitologija “medjunarodne bezdušnosti” i “bošnjačke žrtve”: Dejtonski sporazum – uključujući i formiranje Republike Srpske – nametnuli su Amerikanci; Alija je bio “kategorično protiv” i bio je “pod pritiscima i ucjenama”; inače je “pritisak na Bošnjake” konstanta u ponašanju medjunarodne zajednice.


Pozivanje na okolnosti i ulogu žrtve ne mijenja ama baš ništa u Holbrukovoj faktografiji: tačno je – i ne mora se čak ni dokazivati – da je Izetbegović pristao na Republiku Srpsku dva mjeseca prije Dejtona jer je šef njegove diplomatije Muhamed Šaćirbej s njegovim putnim nalogom i bez ikakve prisile odletio u Ženevu da 8. septembra 1995. prihvati dokument u kojem se prvi put govori o Republici Srpskoj.


U obilnoj svjetskoj literaturi o dejtonskom procesu po temeljitosti i ubjedljivosti izdvaja se dokument američkog ministarstva spoljnih poslova u kojem su pohranjene sve činjenice i osvijetljeni svi detalji postizanja tog sporazuma. “Tajna istorija Dejtona: Američka diplomatija i bosanski mirovni proces 1995.” dokument je u kojem je jedan istorijski dogadjaj bilježen dok je još trajao, svjedočenje o “tekućoj istoriji”, zasnovano na obimnoj dokumentarnoj gradji uključujući i sve službene zabilješke američkih učesnika tog procesa, gotovo 60 sati formalnih intervjua sa njima i beskonačne sate neformalnih razgovora. Studija je kompletirana pod nadzorom zvaničnog istoričara Stejt dipartmenta (Department of State) i osim što obezbjedjuje analizu sporazuma izdjejstvovanog kombinacijom diplomatije i sile, ona će služiti i budućim praktičarima i studentima diplomatije i novije evropske istorije.


Dogadjaji ljeta 1995. – prije svega genocidni zločini u Srebrenici i novo masovno ubistvo civila na sarajevskoj pijaci Markale 28. avgusta – prisilili su Vašington da najzad preuzme inicijativu u okončanju bosanskog rata, ovog puta koristeći kombinaciju diplomatske inicijative i upotrebe sile u vidu vazdušnih udara protiv vojnih položaja srpske vojske.


Sa pismenim ovlašćenjem da u Dejtonu odlučuje u ime bosanskih Srba Milošević je – po svjedočenjima američkih diplomata – djelovao kao filmski Don Korleone (Corleone – iz filma “Kum): na 12-satnom sastanku 1. septembra vidjeli su ga “i pijanog i trijeznog, kako se razbacuje latinskim i Šekspirom (Shakespeare), zabrinutog i bijesnog, pokriviteljski i humorno raspoloženog”. Milošević je bio taj ko je oblikovao konture budućeg sporazuma o Bosni i Hercegovini kao državi sa dva entiteta od kojih će Republika Srpska zauzimati 49 a Federacija 51 posto teritorije.

Po američkim službenim izvorima Izetbegović je pristao na to 4. septembra 1995. u kasnim večernjim satima u Ankari u rezidenciji američkoj ambasadora u Turskoj Marka Grosmana (Grossman). Kad mu je pokazan nacrt ugovora, odmah je zapazio u uvodnoj rečenici da više nema Republike Bosne i Hercegovine a ima Republika Srpska. Do toga je došlo na Miloševićev zahtjev koji je potcrtao pitanjem: “Kako bi drugačije Srbi zvali svoj dio Bosne?” Izetbegović je prigovarao da to na neki način naknadno legitimizira proglašenje Republike Srpske još u januaru 1992. “To ime je poput nacističkog. Ako ga koristite, dozvoljavate im da pobijede. Ono sadrži naziv republika i izgledaće da oni imaju zasebnu državu” – nećkao se bosanski predsjednik. Ali nakon samo nekoliko sati ubjedjivanja on se kasno te večeri složio s predloženim a

osam dana kasnije njegov ministar spoljnih poslova Šaćirbej i zvanično je prihvatio takav sporazum u Ženevi. To je istorija koju ne mogu promijeniti plemenita osjećanja ni oca ni sina.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

XS
SM
MD
LG