Dostupni linkovi

Publicista i koautor poznate knjige «Lov: ratni zločinci i ja» Carle del Ponte, Chuck Sudetić, govori za Radio Slobodna Evropa o dijelovima knjige koji su izbili u javnost prije nego što je knjiga doživjela svoje prvo, talijansko izdanje.

RSE: Knjiga, u kojoj ste Vi koautor, uznemirila je Balkan čak i prije nego je prevedena. Kada možemo očekivati prevod knjige Carle del Ponte na engleski, a možda i na bosanski, srpski ili hrvatski jezik?

Sudetić: Koliko znam, engleska verzija knjige nije planirana prije januara slijedeće godine. A da li će biti prevođena na jezike regije, to zaista ne znam.

RSE: Fragment ove knjige opisuje događaje iz 1999. godine, pominje strašne zločine oduzimanja organa ratnim zarobljenicima, sa indikacijom da je u to bila umiješana Oslobodilačka vojska Kosova. Možete li nas upoznati s nekim činjenicama vezanim za taj fragment, s obzirom da je to prouzrokovalo burne reakcije u regiji?

Sudetić: Žestoke reakcije u regiji je isprovocirala verzija knjige koja je očigledno bila ukradena, s tim što zaista ne znam šta u toj ukradenoj verziji knjige zapravo piše, nikada je nisam vidio. Mogu da vam kažem samo ono što stvarno jeste i što stvarno nije napisano u toj knjizi. Svako ko je proveo određeno vrijeme u ratnoj zoni kao novinar je vrlo često čuo priče o oduzimanju ljudskih organa. U većini slučajeva su te priče zapravo urbani mit. Idete za informacijom i ne nađete ništa osim mogućnosti da ćete takvu priču naći iza ugla. U ovom slučaju, novinari su išli za pričom i došli do informacija o kidnapovanjima Srba sa Kosova u periodu nakon ulaska NATO trupa na Kosovo u junu 1999. godine i transportacijama tih kidnapovanih Srba u Albaniju. Po njihovim izvorima je tih ljudi bilo između 100 i 300. Ti ljudi su očigledno mrtvi. Po izvorima koje su novinari pronašli i intervjuisali tokom niza godina, neki od tih ljudi su bili žrtve krijumčarenja ljudskim organima. Mogući broj tih ljudi je nekoliko desetina. Dakle, nije tačno da je žrtava trgovine ljudskim organima bilo nekoliko stotina. Izvori koje su novinari koristili su intervjuisani na različitim mjestima, u različito vrijeme, stvarni sadržaj tih intervjua je nepoznat.

Tajna “žute kuće”

Sudetić: Krajnja slika je zapravo rezultat godinama kumuliranih informacija iz mnoštva različitih izvora. Informacije su bile sve brojnije i na kraju su stvorile vrlo ubjedljivu sliku. Novinari su u išli za nečim što je bilo označeno kao mjesto gdje se ova aktivnost navodno dogodila, blizu Burella u Albaniji. U trenutku kada su to mjesto locirali, odlučili su da o tome što su našli obavijeste Misiju Ujedinjenih nacija na Kosovu. Po novinarima, Misija UN-a na Kosovu se obratila Međunarodnom krivičnom tribunalu za bivšu Jugoslaviju, koji je u to vrijeme vodila gospođa Carla del Ponte, i približno 2003. godine su novinari, zajedno sa istražiteljima Misije UN-a na Kosovu i Tribunala u Hagu i albanskim tužiocem, posjetili tu kuću u Burelu. Kuća je prvobitno bila opisana kao žuta. Kuća koju su posjetili je bila bijela. Pitali su ljude koji su u njoj živjeli da li je objekat bio prefarban. Odgovor je bio da nije. Izašli su napolje, razgledali fasadu kuće i našli tragove žute boje ispod bijele. Kuća je očigledno prije bila žuta. Ponavljam, ova kuća nije bila izabrana slučajno, radilo se o kući koju su naveli izvori s kojima su novinari razgovarali tokom niza godina. Ispod zemlje u okolini te kuće su nađene upotrebljene injekcije i druga oprema koja se koristi pri hirurškim operacijama, koje su mogle biti – kako je kasnije rečeno – operacije oduzimanja organa. Izvori su naveli da su se operacije provodile u dnevnom boravku kuće. Istraživački timovi i forenzičari su po zidovima i podu te prostorije naprskali specijalno hemijsko sredstvo da vide da li su ostali tragovi krvi. Hemijsko sredstvo je pokazalo da se u prostoriji mnogi tragovi krvi doista nalaze. Tehnologija koja je korištena nije bila u stanju da pokaže da li se radilo o ljudskoj krvi ili ne. U sredini sobe je identifikovana pravougana praznina na kojoj tragovi krvi nisu nađeni. Ta praznina je bila približno šest stopa dugačka i približno tri stope široka. Kada su tragovi krvi u prostoriji doista pronađeni, istražitelji, novinari i albanski tužilac su bili šokirani. Pitali su stanovnike kuće da li se unutar prostorije dešavalo bilo šta što je te tragove moglo ostaviti. Rečeno im je da se tu porađala žena koja u toj kući živi. Međutim, kasnije je žena potvrdila da je porodila na drugom mjestu. Nakon toga su pitali ukućane da li se u prostoriji dešavalo nešto drugo što je moglo ostaviti tragove krvi. Odgovorili su da su u dnevnom boravku klali životinje. Nakon toga je albanski prevodilac rekao istražiteljima i novinarima da je, po njegovom mišljenju, sve što ti ljudi govore laž.

Slijepa ulica istrage

Sudetić: Dakle, imali smo trag koji nas je doveo preko granice, u Albaniju, i dalje, do ove konkretne kuće, gdje su pronađeni vrlo ubjedljivi fizički dokazi da se taj zločin tu i dogodio. Međutim, Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju nije nastavio sa istragom tog slučaja iz dva vrlo konkretna razloga. Naime, Tribunal je mogao istraživati samo zločine koji su se na Kosovu dogodili tokom konflikta, dakle do juna 1999. godine, odnosno dolaska NATO trupa na Kosovo. Sve ono što se dogodilo nakon toga nije bilo u nadležnosti Tribunala. Drugi razlog je taj da novinari nisu htjeli otkriti identitete svojih izvora, tako da su istražitelji Tribunala praktično bili u slijepoj ulici. Pored toga, 2003. godine je započet finansijski pritisak na Tribunal da smanji obim i doseg svojih istraga. Slučaj kidnapovanja i transporta osoba s Kosova u Albaniju, kao i svi drugi slučajevi koji su se dogodili nakon dolaska NATO trupa na Kosovo, spadaju u nadležnost kosovskih organa, odnosno Misije UN-a na Kosovu, nakon povlačenja srpskih organa vlasti iz tog prostora. A ono što se dogodilo u Albaniji bilo je u nadležnosti organa države Albanije. Tih 300 ljudi su najvjerovatnije mrtvi, a od tih 300, nekoliko desetina – kako navode izvori – su vjerovatno žrtve oduzimanja organa. Dalje, ništa ne ukazuje na konkretne osobe koje bi bile odgovorne za ove aktivnosti, ne pominje se ničije ime. Izvori takođe navode da žrtve oduzimanja organa nisu bili isključivo Srbi. Pominju se i žene, državljanke iz drugih zemalja, uključujući najmanje jednu Albanku.

RSE: Mislite li da je istraga ovog slučaja moguća nakon devet godina i da li će to biti neka vrsta testa za novu državu?

Sudetić: Mislim da je istraga apsolutno moguća. Ne znam šta je ostalo od fizičkih dokaza, međutim ljudi koji su te fizičke dokaze vidjeti to zasigurno mogu posvjedočiti. Nikad se ne zna šta je moguće pronaći dok se ne počne tražiti. Ukoliko se započne pouzdana istraga, nikad se ne zna ko se može pojaviti kao svjedok koji će reći – da, ja sam to vidio.

RSE: Tribunal u Hagu ima svoje dobre i svoje loše dane. Nisu svi bili zadovoljni njegovim presudama, međutim teško je zamisliti Balkan bez Tribunala u Hagu. Da li će ga neki drugi međunarodni sud zamijeniti?

Sudetić: Zaista ne znam. Sve dok svi optuženi bjegunci ne budu privedeni pred lice pravde, zajamčeno nam je da će postojati neka vrsta jurisdikcije koja bi im mogla suditi. To je sve što znam o budućnosti.

RSE: Kao koautoru knjige «Lov», možete li nam reći šta je bila najveća frustracija Carle del Ponte dok je radila kao glavna tužiteljica?

Sudetić: Najveće frustracije Carle del Ponte opisuje njena knjiga – to je njena borba da osigura podršku zemalja regiona, kao i zemalja mimo regiona, zemalja EU, vodećih zapadnih zemalja, u skupljanju dokaza protiv optuženika i u zaštiti svjedoka. Knjiga detaljno opisuje kada, gdje i u kojim slučajevima su zemlje bile spremna da sarađuju i kada, gdje i u kojim slučajevima nisu bile spremne da sarađuju. Takođe navodi i neke razloge zašto su se te zemlje tako ponašale.

RSE: Na osnovu prvih reakcija, možete li reći ko je bio zadovoljan, a ko ljut zbog knjige Carle del Ponte?

Sudetić: Iz medija stičete dojam da su svi ljuti. Međutim, dobivam pozive čak i od albanskih prijatelja koji su vrlo zadovoljni tvrdnjama u knjizi. Vide ih kao priliku da se stvari na Kosovu i u Albaniji pokrenu i da se pokaže da su zaista na putu da uspostave vladavinu zakona. Mandat Carle del Ponte je bio da istraži i ako je potrebno da traži gonjenje najodgovornijih za kriminalne aktivnosti tokom ratnih dešavanja u bivšoj Jugoslaviji. Lavina reakcija je došla sa svih strana. Carla del Ponte je žena koja nikoga na Balkanu niti voli, niti mrzi. Prilično je ravnodušna prema svima na Balkanu. Što je vrlo teško, kao što i Vi i ja dobro znamo. Jedino što je nju zanimalo to je da dobro uradi svoj posao, što je onda uzrujavalo ljude na svim stranama.

Progone me priče žrtava rata

RSE: Napisali ste knjigu o Srebrenici. Srebrenica će ostati velika crna rupa u evropskoj savjesti. Dva glavna osumnjičenika za ratne zločine Karadžić i Mladić su još uvijek na slobodi, a ne znamo koliko dugo će Tribunal još da funkcioniše.

Sudetić: Kao i gospođa Del Ponte, i ja to smatram međunarodnim skandalom. Jedan od članova porodice moje supruge je nestao u Srebrenici. Priče žrtava ratova u bivšoj Jugoslaviji će me zauvijek progoniti. Srebrenica je daleko najstrašniji primjer. Dva međunarodna suda su događanja u Srebrenici definisala kao genocid i ne mogu da vjerujem da će, nakon toliko uloženog vremena, novca i tuda, međunarodna zajednica, zbog arbritražnog isteka termina za rad Tribunala u Hagu, dopustiti da Mladić i Karadžić ostanu na slobodi jer niko nije pokazao volju da ih uhapsi. Mislim da je to sraman skandal sada, a kasnije će biti još sramniji. Međutim, mislim da je to politički neodrživo, jer ukoliko se to desi, sramota će biti zastrašujuća.

  • 16x9 Image

    Gordana Knežević

    Sa više od 30 godina iskustva u novinarstvu, od marta 2008. do marta 2016. godine bila je je direktor Balkanskog servisa Radija Slobodna Evropa. Prije toga, bila je urednik unutrašnje rubrike sarajevskog lista "Oslobođenje", a od  1987. do 1991. dopisnik iz Kaira.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG