Dostupni linkovi

Presuda Haškog tribunala kojom je prije desetak dana bivši čelnik Oslobodilačke vojske Kosova i premijer Kosova Ramush Haradinaj oslobođen optužbe za ratne zločine protiv kosovskih Srba, Roma i Albanaca, ukazala je, uz ostalo, i na problem zaštite svjedoka.

Mnogi od njih su, u procesu protiv Haradija, odustajali od davanja iskaza, neki bili dovođeni u sudnicu pod prinudom, a neki, kako se čini, bili izloženi direktnim prijetnjama i zlostavljanju. Na tu je činjenicu sudac Alphonse Orie upozorio i tokom izricanja presude. Moguće je da bi presuda u ovom slučaju bili identična da su pomenuti svjedoci dali iskaz, ali njihovo nepojavljivanje, nije omogućilo tužiteljstvu da iznese sve argumente za koje se vjeruje da bi potvrdili navode iz optužnice. Ovaj slučaj, povod je za današnju analizu obima zaštite i podrške svjedocima u procesima za ratne zločine koji se vode u zemljama regije.
Temu počinjemo pričom iz Srbije koju je u Beogradu priredio naš novinar Želimir Bojović:
Svedoci koji se pojavljuju u procesima pred Specijalnim sudom za ratne zločine u Beogradu danas su uživaju bolji tretman i zaštitu nego što je to bilo pre nekoliko godina, ističu sagovornici Radija Slobodna Evropa. Matias Helman, koordinator Outreach programa u beogradskoj Kancelariji Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, kaže za RSE da neki uporedni pokazatelji jasno potvrđuju da su svedoci, i to u nekoliko oblasti, danas zaštićeniji nego pre:
„U odnosu na situaciju koja je bila do 2003. godine, kada je osnovano Veće za ratne zločine u Beogradu, ostvaren je veliki napredak u tri polja koja, po meni, su ovde bitna, a to su zaštita svedoka na sudu, zaštita svedoka van sudnice i podrška svedocima.“
U Specijalnom sudu za ratne zločine ističu da se prema svim svedocima, posebno prema zaštićenim svedocima vodi izuzetna pažnja. Jedinica za zaštitu svedoka pri MUP-u Srbije do sada svoj posao obavljala je izuzetno profesionalno, kaže za RSE portparol Tužilaštva za ratne zločine Bruno Vekarić:
„Nijedan svedok saradnik u svim procesima za ratne zločine ni na jedan način nije ugrožen. Služba koja to radi u okviru MUP-a radi zaista izuzetno dobro svoj posao. I statistički, niko nije od svedoka saradnika fizički bio ugrožen, niti je iko i pokušao da ih likvidira ili ih ubije.“
Stručnjaci ističu da postoje dve vrste svedoka i da, u zavisnosti od toga da li su svedoci - žrtve ili insajderi, njihova sigurnost je različito ugrožena. Nataša Kandić, direktorka Fonda za humanitarno pravo, koja kroz svoju organizaciju godinama sarađuje i sa jednom i sa drugom grupom svedoka, za RSE kaže:

Za svedoke insajdere u našim društvima nema nikakve sigurnosti, dok se ne promeni politička klima, dok se ne razvije to da političari i mi građani cenimo onoga koji hoće da doprinese uspostavljanju pravde.
„Mislim da svedoci - insajderi ili oni svedoci koji govore o počinjenim ratnim zločinima nemaju zaštite u ovakvim društvima kao što je naše. Poparić, koji je svedočio u predmetu Podujevo, nije mogao opstati u ovoj sredini, njemu bi se nešto ružno dogodilo. Zatim Kosanović, koji je svedočio u predmetu Škorpioni - za njega takođe nije bilo mogućnosti nekog opstanka ovde, u ovim uslovima. Znači, za tu vrstu svedoka u našim društvima, dok se ne promeni ta politička klima, dok se ne razvije to da političari i mi građani cenimo onoga koji hoće da doprinese uspostavljanju pravde, dotle za njih nema nekakve sigurnosti. Inače, što se tiče svedoka - žrtava, ja mislim da je tu zaštita vrlo u redu, da se osećaju sigurnije tako što vide da se jedna državna institucija, kao što je ta Jedinica MUP-a za zaštitu svedoka, brine o njima i da to onda stvara kod njih dobar osećaj sigurnosti. Ali objektivno, njima ne preti nikakva opasnost jer niko žrtvama ovde, dok su na suđenju, ne bi ništa nažao učinio.“
Istraživanja pokazuju da mnoge žrtve ne pristaju da svedoče na sudu i to iz različitih razloga. Osnovni razlozi su nepoverenje u pravosudni sistem i strah od retraumatizacije. Kod žrtava torture nepoverenje u sudstvo je deo opšteg nepoverenja u institucije sistema i doživljaja da iz političkih razloga krivci neće biti adekvatno kažnjeni, naročito ukoliko je suđenje u zemlji u kojoj se prethodno i dogodilo traumatsko iskustvo. O sličnim razlozima zbog kojih svedoci odustaju od svojih svedočenja, govori Matias Helman:
„Među žrtvama i potencijalnim svedocima ima onih ljudi koji se nipošte ne žele vraćati na te teme i nisu voljni da govore o tim stvarima, niti da svedoče. A onda ima onih koji svakako žele i smatraju da je vrlo važno da se o tome govori, imaju potrebu da kažu istinu, imaju potrebu da se pravda ostvari. Međutim, ti ljudi često imaju neke sumnje oko svoje sigurnosti, kakvih posledica će imati od svedočenja, kako će sve to izgledati na sudu i zato su bitne i podrška svedocima i zaštita svedoka.“
Ipak, ma koliko bile uplašene i zastrašene, žrtve pronalaze različite motive da bi bi svedočile o onome što su same preživele i onome što su videle. Sociološkinja Janja Beč - Nojman, ekspertkinja za pitanja ratnih zločina i genocida, kaže za RSE da je na prostorima bivše Jugoslavije sada već prisutan fenomen transgeneracijskog sećanja:
„Mi sad imamo već taj fenomen transgeneracijskog sećanja. Pravi svedoci koji su to direktno doživeli mnogi su se umorili. Ja mislim da ljudi imaju iskonsku potrebu za pravdom - neovisno i kad su uplašeni i u najgora vremena. Ja u to duboko verujem. Imaju visoku osetljivost na nepravdu. Ta iskonska, duboka potreba za pravdom traje generacijama, uglavnom traje tri generacije.“
Janja Beč - Nojman naglašava da socijalni, kulturološki i psihološki kontekst u kome se svedoci kreću i žive u mnogome određuju da li će i na koji način biti spremni da se pojave pred nekim sudom:
„Vi, recimo, ako ste svedok i ako vam je kuća opkoljena sa 30 naoružanih, izvežbanih, profesionalnih bivših ubica ili čega god, vrlo je mala verovatnoća da ćete svedočiti, pošto strah parališe sve. Ali ako vi imate minimum neke zaštite koju vam omogućavaju državne strukture, odnosno koje vas štite umesto da vas napadaju, zavisi puno onda i od toga koliko države garantuju svedocima da će biti zaštićeni oni, njihova imovina i njihovi bližnji.“
Bruno Vekarić kaže da trenutno dva lica imaju status zaštićenog svedoka, i to u slučaju Ovčara. On naglašava da Tužilaštvo za ratne zločine nema problem sa obezbeđivanjem svedoka i da oni vode posebnu brigu o svakom svedoku koji dolazi iz susednih zemalja:
„Svedoci su ovde dolazili. Daću vam primere Ovčare, Zvornika, pa i za slučaj Škorpiona kada su došle srebreničke majke. Dakle, naše Tužilaštvo i naše Veće za ratne zločine ima i međunarodni i regionalni kredibilitet i nama se veruje generalno.“
Ali Nataša Kandić ističe da se mora unaprediti regionalna saradnja jer, kako kaže, svedoci koji dolaze iz Bosne i Hercegovine da svedoče u Srbiju mogu imati problema nakon povratka u svoju zemlju:

Mi smo imali svedoke muslimane iz opštine Zvornik, koji su se vratili u opštinu Zvornik, svedočili ovde, ali mi odavde nemamo načina kako njima pomoći kada se vrate ako budu izloženi pretnjama.

„Mi smo imali svedoke muslimane iz opštine Zvornik, koji su se vratili u opštinu Zvornik, svedočili ovde, ali mi odavde nemamo načina kako njima pomoći kada se vrate ako budu izloženi pretnjama. I to je nešto što se mora na regionalnom nivou. Odavde se ne može rešiti pitanje njihove sigurnosti u drugoj državi.“
Matias Helman kaže da se odnos prema svedocima koji se pojavljuju u domaćim procesima za ratne zločine mora još poboljšati:
„Ono što treba da postoji jeste da kada dođe na sud ne mora na isti ulaz kao optuženi i publika, da ima neku sebu gde može malo da se smiri, ima možda psihologa koji može malo da pripremi svedoka u smislu da se bolje oseća u vezi svog svedočenja, da mu neko objasni kako će izlaziti u sudnicu, zašto je on tamo, ko je sudija, ko je tužilac, ko je branilac. To su, zapravo, male stvari koje sve skupa mogu mnogo pomoći da je ishod svedočenja mnogo bolji i da se zapravo ostvare pravedno suđenje i pravda.“
Helman naglašava da, uprkos svim zaštitama koje obezbeđuju sud i policija, ne samo tokom suđenja u smislu korišćenja pseudonima i raznih tehničkih mera, zaštita svedoka van suda mora biti jednako profesionalna. On ističe da je za svedoke veoma važan i politički kontekst u kome se suđenje sprovodi:
„Bitna je atmosfera u celom društvu. Znači ukoliko postoji jedna atmosfera gde se podržava to da ljudi govore istinu o tome što se desilo, makar da se radi o optuženima iz vlastitog naroda takoreći, onda će sigurno svedocima biti mnogo lakše nego u situaciji gde oni moraju imati strah zato što ih neko možda proglašava izdajnicima zbog toga što svedoče.“
Iako se čini gotovo nemogućim da jedno društvo kao što je srbijansko ostvari tu vrstu napretka, Janja Beč - Nejman je optimistkinja:
„U zemljama koje su postkonfliktne, postratne, postgenocidne vrlo je teško to uraditi, ali nije nemoguće.“
Zaštita svjedoka na suđenjima za ratne zločine u Bosni i Hercegovini djelotvorna je samo na državnoj razini, dok na lokalnim sudovima ne postoji, zbog nemogućnosti pružanja odgovarajuće zaštite svjedocima, kaže naš novinar Erduan Katana.

Zaštita svjedoka kod suđenja za ratne zločine u BiH jedino funkcioniše na državnom nivou. Na lokalnim sudovima otežana je zbog nepostojanja mogućnosti pružanja adekvatnih zaštitnih mjera svjedocima. Mada u BiH na svim nivoima postoji zakoni koji reguliše ovu oblast, zaštita svjedoka jedino se ostvaruje na Sudu BiH.

Zamjenik glavnog tužioca Tužilaštva BiH
Milorad Barašin ističe da, prema državnom zakonu o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka, postoje posebni odsjeci pri Sudu BiH i Državnoj agenciji za istrage i zaštitu koji su nadležni za sva pitanja u vezi sa zaštitom svjedoka:

„Mi smo dosad imali nekoliko slučajeva svjedoka koji su dolazili iz inostranstva – i tu su posebne mjere zaštite koje dozvoljava zakon, a i domaćih svjedoka čija je sigurnost ugrožena. Takvi svjedoci, da li zbog nekih pritisaka, straha ili zbog svog ličnog integriteta ne žele da njihovo ime ili njihov lik ode u javnost i Tužilaštvo traži od Suda osebnu mjeru svih vidova zaštite - i to se dozvoljava, ali sve to je propisano državnim zakonom.“

Sud BiH ima i sve tehničke mogućnosti kako bi se identitet svjedoka zaštitio - od mogućnosti za svjedočenje putem video linka, do toga da se izmjenom glasa zaštiti identitet svjedoka, kaže Barašin:

„Ja trenutno radim na jedom takvom predmetu gdje svjedok se ne vidi, zaštićen mu je lik, zaštićen mu je glas, zaštićeno mu je ime i u takvom slučaju taj svjedok je najsigurniji. Međutim, po mom viđenju, tu postoji jedan problem, a problem je ravnopravnosti stranaka, tužioca i odbrane, jer mora postojati stroga tajnost i moramo i tužilac i odbrana biti strogi profesionalci da ni u kom slučaju, kad saznaju za identitet osobe, da taj identitet ne smiju nikome otkriti ni po bilo kojim uslovima.“

Svjedoci su dodatno zaštičeni, kaže tužilac Barašin, jer je otkrivanje identiteta svjedoka prema zakonu krivično djelo:

„Tu postoji poseban član, postoji propisano krivično djelo. Još se nije desilo otkad ovaj sud i tužilaštvo postoji da je neko prekršio zakonom propisana pravila, da je otkriven identitet svjedoka i da je nečija sigurnost od tih svjedoka bila ugožena.“

Ipak, zbog toga što je BiH siromašna zemlja, ne postoji mogućnost da se nekim svjedocima da drugi identitet i da ih se preseli u neke druge zemlje, naglašava Barašin:

Jedan je svjedok tražio, što naš zakon ne dozvoljava, da mu se kupi kuća i izmještanje u treće zemlje....
„Ja sam imao svjedoka koji traži, što naš zakon ne dozvoljava, da mu se kupi kuća i izmještanje u treće zemlje. To su ogromna finansijska sredstva, a mi smo mala država i to trenutno naš budžet ne dozvoljava. Međutim, u skoroj budućnosti i takve situacije su moguće, ali to sve zakonom mora biti regulisano i propisano.“

Na okružnim i kantonalnim sudovima gdje se vode procesi suđenja za ratne zločine, iako postoje entitetski zakoni koji regulišu ovu oblast, zaštita svjedoka ne postoji. Jedan od glavnih razloga je što većina ovih sudova jednostavno nema ni materijalne ni tehničke uslove za to, kaže sarajevska novinarka koja se bavila ovom problematikom Jelena Mrkić - Bjelović:

„Prema izjavama predstavnika Okružnog suda u Banjoj Luci, jedina mjera zaštite koju ovaj sud može pružiti je saslušanje svjedoka bez prisustva stranaka na tom suđenju. Znači, sud saslušava svjedoka, a u sudnici se njegov iskaz čita. U tom slučaju podatke o zaštićenom svjedoku koji je na taj način saslušan zna samo strana koja je predložila tog svjedoka. To je, dakle, jedini način zaštite svjedoka na Okružnom sudu u Banjoj Luci i on se rijetko koristi, a tehničke mogućnosti za druge vidove zaštite svjedoka na ovom sudu ne postoje.“

Svi naši pokušaji da o ovom problemu razgovaramo sa tužiocima iz RS-a ostali su bezuspješni.
Upravo zbog opisanog stanja zaštite svjedoka u BiH, potpora osobama koje su spremne svjedočiti u procesima za ratne zločine, dolazi ne samo od države nego i od mreže nevladinih udruga, kaže iz Sarajeva Marija Arnautović.
Pred Okružnim sudom u Bosanskom Novom Ismet Hotić svjedočio je 2003. godine na suđenju osobama koje su u ratu ubile njegovog oca i majku. Kaže da je teško sa onima koji su mu ubili najrođenije sjediti u istoj prostoriji. Najviše boli, priča Ismet, što je jedan od optuženih osuđen na deset godina, a oslobođen već nakon godinu i po izdržavanja kazne:

“Ja sam metar od njih, gledam ih, znam šta su napravili. Jedan je od njih čak silovao mi majku. Osuđen je na deset godina, ležao godinu i po dana. 75 godina staru ženu je silovao. Ubio mi je oca. Natjerao je oca da gleda to i onda je ubio i oca u 72. godini. Majku su toliko tukli da su zidovi bili krvavi. Deset godina je osuđen, za godinu i po dana pušten je. To je farsa od suda.“

Nedavno se ponovo kao svjedok na banjalučkom Okružnom sudu pojavio na suđenju za ubistvo brata:

„On je bio diplomirani pravnik koji 1992. godine, 30.6. na 1. 7. izveden u pola jedan navečer. Izvela su ga tzv. Suha rebra, koja su ga odvela jedno kilometar i po odatle, od kuće, i tu su ga likvidirali. Ubijen je samo zbog toga što je puno znao, što bio druge vjere - da kažem.“

Brojnim žrtvama i svjedocima za slučajeve ratnih zločina u BiH, pomogle su nevladine organizacije iz mreže koja pruža podršku državnom sudu.
Ismetu Hotiću, kao i brojnim žrtvama i svjedocima za slučajeve ratnih zločina u Bosni i Hercegovini, pomogle su nevladine organizacije iz mreže koja pruža podršku državnom sudu. Ova mreža osnovana je prije skoro tri godine, a kao podrška Sudu BiH sarađuje sa nevladinim organizacijama i grupama iz cijele zemlje. Informacioni centri postoje u Tuzli, Mostaru, Sarajevu i Prijedoru i ostvaruju saradnju sa preko 130 nevladinih organizacija.

Edin Ramulić, iz nevladine organizacije “Izvor” iz Prijedora, navodi da je cilj ljudima u lokalnim zajednicama pružiti informacije o radu Suda i Tužilaštva BiH, ali i upoznati ih sa procedurom svjedočenja:

„Mi smo u ovom našem regionu obišli i posjetili, to nam je bio zadatak, sve relevantnije nevladine organizacije, sve institucije lokalne, kao što su centri za socijalni rad, lokalna administracija, lokalna policija. Zadatak nam je bio da ustanovimo koji su to kapaciteti koji bi se eventualno mogli staviti na uslugu podrške svjedocima, a isto tako nam je bio cilj da te organizacije i instititucije uključimo u ovu mrežu podrške.“

Zadatak nevladinog sektora je da stvori jedan drugačiji ambijent u BiH kada je u pitanju odnos svih građana prema ratnom zločinu, ali i Sudu BiH koji ima nadležnost za procesuiranje ovih najtežih krivičnih djela. Vehid Šehić, iz Foruma građana Tuzla:

„Mi se nalazimo u jednoj vrlo delikatnoj situaciji zbog same činjenica da je negdje oko 12.000 ljudi osumnjičeno za ratni zločin, da se svjedoci ratnih zločina nalaze širom svijeta, nažalost neki i završavaju i svoje živote. I već imamo slučajeva da su neki osumnjičeni za ratne zločine oslobođeni jer nije bilo svjedoka koji su ranije davali svoje iskaze. Cilj je da se stvori i povjerenje u Sud BiH jer smatramo da će oni na jedan profesionalan način voditi postupke, i ono što je najbitnije - da će donositi pravedne odluke.“

Centri civilnih inicijativa iz Mostara nosioci su mreže podrške u hercegovačkoj i banjalučkoj regiji. Formiraju mrežu u svim gradovima u ovim regijama, koja uključuju i centre za socijalni rad i lokalnu policiju. Članicama mreže svakodnevno se pružaju informacije iz Suda BiH o konkretnim slučajevima. Dalida Demirović, iz Centra civilnih inicijativa Mostar, podsjeća da se, pored brošura, seminara, predavanja i 24 sata otvorene info linije, pruža i konkretna pomoć mogućim svjedocima za slučajeve ratnih zločina:

„Kada nam se svjedok prvi put javi i ima neke informacije, mi ne razgovaramo o konkretnom slučaju. Mi ga upućujemo na Tužilaštvo BiH gdje imamo kontakt osobu imenom i prezimenom. Zatim druga stvar, ako je svjedok već u procesu svjedočenja, ukoliko mu se, recimo, prijeti, ukoliko mu treba psihička pomoć ili bilo kakva druga, mi ga upućujemo na one članice mreže koje tu pomoć mogu da mu pruže, bilo da se radi o zaštiti, pa ga upućujemo na SIPU, bilo da se radi o psihičkoj pomoći koja mu je potrebna - pošto se često dolazi do retraumatizacije tih ljudi, što je sasvim normalna i prirodna stvar - pa ih mi onda upućujemo na centre za mentalno zdravlje gdje stručnjaci, eksperti dalje s njima rade.“

Najveći problem predstavljaju procesi za ratne zločine koji se vode pred lokalnim sudovima, gdje je nemoguće primjeniti mehanizam zaštite svjedoka, kaže Edin Ramulić:

„Postoji zakoni o zašititi svjedoka koji tretiraju te ograničene mjere zaštite, kao što je svjedočenje putem video linka. Recimo, ni u jednoj sudnici ovdje na okružnom, kantonalnom nivou ne postoje takve tehničke mogućnosti da se ljudima omogući ta jedna banalna mjera zaštite, da on eventualno svjedoči iz druge prostorije, da ne mora biti izložen traumi prisustva toga lica koje mu je eventualno načinilo neku štetu u ratu.“

Mreža podrške sudu BiH formirana je na inicijativu Ureda registrara državnog suda. Nosioci mreže su Centri civilnih inicijativa Mostar, Forum građana Tuzla, Izvor iz Prijedora, Žene ženama Sarajevo i Helsinški komitet Republike Srpske. Iz ovih organizacija kažu da im je najvažnije da ljudi koji imaju bilo kakvu informaciju o ratnim zločinima shvate da imaju kome ispričati svoju priču. Posebno pozivaju ljude koji su otišli iz Bosne i Hercegovine i sa sobom odnijeli svjedočenja koja mogu pomoći da se svi ratni zločini kazne na pravi način.
U Hrvatskoj nema ubijanja i nasilja nad svjedocima u postupcima za ratne zločine, ali nema ni političke klime koja bi ohrabrivala potencijalne svjedoke da daju sudske iskaze, kaže iz Zagreba Enis Zebić.
Nevladini promatrači na suđenjima na hrvatskim sudovima za ratne zločine najviše su problema oko zaštite svjedoka zapazili upravo u osječkoj istrazi protiv Branimira Glavaša i drugih, osumnjičenih za ratne zločine protiv osječkih Srba ujesen i zimu 1991. godine. Žrtva prijetnji zbog svojih napisa o Branimiru Glavašu, ali i svjedočenja u istrazi bio je naš kolega, osječki novinar Drago Hedl:
„U nekoliko navrata dobio sam prijeteće pismo. Jednom je to bilo i izravno na ulici kada mi je zaprijetio predsjednik Mladeži Hrvatske demokratske stranke Slavonije i Baranje, čiji je osnivač Branimir Glavaš, dakle kada mi je zaprijetio smrću zato što sam u nekoliko svojih tekstova pisao o ratnim zločinima u Osijeku, ali što sam bio i svjedok tužiteljstva u slučaju Branimira Glavaša i istrage koja se za njega vodila zbog slučaja ubojstva osječkih civila, poznatog kao slučaj Garaže. Dakle, to su bili izravni pritisci, koje sam tako i shvatio. Ja sam se tim povodom bio obratio i istražnom sucu Županijskog suda u Zagrebu, gospodinu Posavecu, koji uopće nije reagirao na tu činjenicu i ponašao se kao da to ne postoji.“

Osim prijetnji u slučaju Glavaš, u Hrvatskoj nema flagrantnijeg ugrožavanja svjedoka u postupcima za ratne zločine.
Osim prijetnji u slučaju Glavaš, u Hrvatskoj nema flagrantnijeg ugrožavanja svjedoka u postupcima za ratne zločine, kaže za naš program koordinatorica regionalnog i nacionalnog tima nevladinih organizacija za praćenje suđenja za ratne zločine Katarina Kruhonja. Međutim, cijela atmosfera u Hrvatskoj ne ohrabruje ljude da svjedoče:
„Tu sigurno mogu jako pomoći ili odmoći političari. Recimo, ono što odmaže je da nemate jednu jasnu političku poruku da su ratni zločini - ratni zločini i da to nije Domovinski rat, da svjedočiti u procesu ako nešto čovjek zna a tiče se ratnog zločina, znači dekriminalizirati Domovinski rat. To je jedna stvar. I druga stvar, recimo, nedavno smo imali to da je Komisija za imenovanja Sabora Republike Hrvatske predložila da Branimir Glavaš, okrivljenik u aktualnom suđenju za ratne zločine, bude član saborskog odbora za ljudska prava. To je jedna poruka koja ne može pogodovati svjedoku da dođe i iskaže ono što on ima.“
Ona upozorava i na slučajeve «curenja» iskaza svjedoka u istrazi, koji se odmah sljedećeg dana pojavljuju na Glavaševim internet-stranicama, što je dodatni pritisak na svjedoke. Mnogo njih zbog toga u samom sudskom postupku mijenja iskaze, ali to ne mijenja tijek suđenja, jer sudac onda uvodi kao dokaz njihove iskaze iz istrage, koji imaju podjednaku dokaznu snagu.
Načelnica sektora za međunarodnu pravnu pomoć u Ministarstvu pravosuđa Melanija Grgić kao najpozitivniji primjer u potpori i zaštiti svjedoka ističe Službu za podršku svjedocima na vukovarskom Županijskom sudu, a sada se upravo ta iskustva prenose na vukovarski Općinski sud i na županijske sudove u Osijeku i Koprivnici. Izabrani su i novi suradnici Službe u sudovima u Vukovaru, Osijeku, Zadru i Zagrebu, u sklopu novog projekta sa UNDP-jem:
„To je jedna novina na koju smo se mi odlučili i to upravo iz ove potrebe jedne podrške svjedoku kada dođe na sud, koji je, recimo, i prvi puta na sudu i koji ne razumije tko je tko u sudnici, zbog čega on mora čekati pred vratima zajedno sa nekim ko mu je nanio zlo, zbog čega ga tako neko neprijateljski ispituje u sudnici - da te vrste traumitiziranja, odnosno da te vrste neugoda maksimalno amortiziramo, da se svjedoku objasni kakva je situacija, zbog čega se nešto događa u sudnici, kojim redom se događa. Jer ljudi u neznanju i u nekoj borbi za samoga sebe, ako imaju premalo podataka, neće se znati dobro snaći u frustrirajućim i traumatizirajućim situacijama, što svakako sudska rasprava je.“
Da bi se što više olakšalo sudjelovanje svjedoka u postupcima za ratne zločine, za početak u ova četiri pilot-projekta, a zatim i u ostalim sudovima razdvojit će se prostorije u kojima čekaju svjedoci zločina od onih u kojima se zadržavaju poznanici ili simpatizeri okrivljenika. Ministarstvo do sada nije zaprimilo nijedan zahtjev od Haškog tribunala da pruži zaštitu svjedocima u haškim postupcima.
Zaštita svjedoka u procesima za ratne zločine protiv optuženika sa Kosova u procjepu je između postojećeg pozitivnog zakonskog okvira i normi tamošnjeg tradicionalnog društva. Iz Prištine, Gezim Baxhaku
Kosovo ima kompletna i po evropskim standardima zakonska rešenja kojima je utvrđen postupak zaštite svedoka i za sada je to rezervisana nadležnost međunarodne administracije na Kosovu. Javni tužilac Kosova Ismet Kabaši kaže kako je ova oblast regulisana Privremenim zakonikom o krivičnom postupku Kosova, koji je rađen uz pomoć međunarodnih pravnika i koji je pre usvajanja dobio saglasnost Saveta Evrope da ispunjava sve uslove evropskog zakonodavstva:
„Zakonik o krivičnom postupku u sebi sadrži sva najnaprednija međunarodna rešenja za zaštitu svedoka. Pošto smo mi još uvek pravosuđe u tranziciji, ovaj deo zakonodavstva je u ovom trenutku još uvek ovlašćenje međunarodnih sudija i tužilaca koji su na Kosovu.“
To se, prema njegovim rečima, događa iz nekoliko razloga. Prvi razlog je da međunarodne sudije i tužioci imaju pravo da sami biraju predmete na kojima će raditi. I oni su se, uglavnom, opredeljivali za predmete iz oblasti organizovanog kriminala i ratnih zločina, kao i predmete u kojima su stranke različite nacionalne pripadnosti.
Tužilac Kabaši ističe kako su na inicijativu Sudskog saveta Kosova i uz pomoć vlada Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije u svih pet okružnih sudova na Kosovu stvoreni uslovi za svedočenje na daljinu putem linka. Jedan od problema sa kojima se pravosuđe susreće kada je u pitanju zaštita svedoka je činjenica da je Kosovo mala zemlja u kojoj su porodične i druge veze veoma prisutne, gde praktično svako svakoga poznaje i zna ko može biti potencijalni svedok. Drugi problem je da u ovom trenutku ne može da se bez pomoći sa strane ostvaruje institucija zaštićenog svedoka iz mnogo razloga:

Na Kosovu nema mogućnosti da se svedoku promeni identitet, da ga, recimo, iz Mitrovice prebace u Đakovicu. Nemoguće je tom svedoku omogućiti normalan život.
„Neće se ostvariti adekvatna zaštita svedoka ako bude nedostajala međunarodna saradnja, ako nas u tome ne podrže i ne pomognu zemlje koje nam pomažu i u ostvarivanju vladavine zakona. Na Kosovu nemamo mogućnosti da svedoku promenimo identitet, da ga, recimo, iz Mitrovice prebacite u Đakovicu. Nemoguće je tom svedoku omogućiti normalan život, jer niko, nijedan tužilac ili sudija nema prava da svedoka iskoristi u sudskom postupku, a da mu istovremeno ne obezbedi normalan život nakon svedočenja u sudu.“
Na Kosovu je sada u toku formiranje specijalnog tužilaštva koje će se baviti organizovanim kriminalom i ratnim zločinima.
U Kosovskoj policijskoj službi ističu da se pitanjem neposredne zaštite svedoka bavi specijalizovana jedinica UNMIK policije. Portparol Kosovske policijske službe za region Priština Arber Beka:
„Mogu da kažem da što se tiče zaštite svedoka, odgovornost za to je na UNMIK policiji. U okviru priprema za uspostavljanje Misije Evropske unije za pravosuđe i policiju, EULEKS, predviđeno je da zaštita svedoka bude odgovornost Kosovske policijske službe. Međutim, za preuzimanje tih zadataka nama će trebati vremena i osposobljavanje pripadnika policije.“
U Ministarstvu unutrašnjih poslova Kosova treba da se formira i osposobi posebna jedinica za zaštitu svedoka, kaže tužilac Kabaši i ističe da ona treba da polaže računa jednom jedinom čoveku jer će se samo na taj način obezbediti prava zaštita svedoka.

* * * * *

Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa iInstitut za ratno i mirnodopsko izvještavanje(IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
XS
SM
MD
LG